Kategorije
Stručni tekstovi

Nabava usluge raspoloživosti postrojenja, uređaja i opreme

Sažetak

Nedavno je u Hrvatskoj sklopljen ugovor o nabavi fotonaponskog postrojenja kao usluge raspoloživosti. Radi se o ugovoru u okviru kojega izvršitelj isporučuje raspoloživost postrojenja sukladno standardima raspoloživosti koje je odredio naručitelj. Izvršitelj je u obvezi nabaviti postrojenje, ugraditi, testirati, nabavu i ugradnju financirati te održavati određeni broj godina (uglavnom do 10 godina). U postupku nabave izvršitelja korišten je kriterij troškova životnog vijeka (LCC[1]) određen člankom 287. i 288. Zakona o javnoj nabavi. Budući da se u Hrvatskoj još nije razvila praksa primjene ugovora o nabavi raspoloživosti postrojenja, uređaja, strojeva i opreme kao niti primjena kriterija troškova životnog vijeka, u okviru ovog teksta razmatraju se osnovna obilježja samog ugovora, standarda raspoloživosti, sufinanciranja i učinaka kapitalnih pomoći na iznos naknade te knjiženja transakcije na računima naručitelja i izvršitelja.

1. Uvod

Javni naručitelji javne investicijske projekte (građevinske i negrađevinske – postrojenja, opremu, uređaje i slično) mogu nabavljati na različite načine. Svaki način ima različite učinke na transparentnost, postojanost kvalitete u životnom vijeku, cijenu, financijsku održivost, raspoloživost javne usluge koja se projektom isporučuje građanima i slično. Način nabave (ili model nabave javnih investicijskih projekata) koji javni naručitelji najčešće primjenjuju je tradicionalna nabava radova. U okviru ovog modela nabave javni naručitelj sklapa ugovor o nabavi radova s izvođačem radova te isporučene radove plaća iz vlastitih (proračunskih) izvora ili iz tuđih uglavnom dužničkih izvora financiranja. Važno obilježje ovog modela nabave je da javni naručitelj održava građevinu ili postrojenje u njenom životnom vijeku preuzimajući pretežiti dio ukupnih rizika građevine ili postrojenja u njenom životnom vijeku.

Drugi model koji u razvijenom svijetu javni naručitelji sve češće primjenjuju je nabava usluge raspoloživosti građevine ili postrojenja. Razlika ovog modela nabave javnih investicijskih projekata je što javni naručitelj ne nabavlja samo radove već s njima povezano i održavanja. Dakle, kod modela nabave usluge raspoloživosti radovi i održavanje se nerazdvojivo povezani. Pod raspoloživošću se razumije obveza izvršitelja usluge raspoloživosti da građevinu ili postrojenje drži u raspoloživom (funkcionalnom) stanju u ugovornom razdoblju koji je za građevine najčešće u rasponu od 20 do 30 godina, a za postrojenja od 5 do 15 godina. Javni naručitelj ne plaća izvedene radove već periodično, tijekom ugovornog razdoblja, isporučene usluge raspoloživosti ukoliko je, u obračunskom razdoblju (mjesec, kvartal, polugodište ili godina), građevina ili postrojenje bila raspoloživa. U tom smislu, izvršitelj usluge raspoloživosti, uz izgradnju i održavanje, najčešće preuzima i obveze financiranja izgradnje javnog projekta.

Jedan od razloga sve češće primjene modela nabave usluge raspoloživosti je specijalizacija i efikasnija organizacija isporuke javnih usluga. Naime, javni naručitelji su specijalizirani za isporuku javnih usluga (na primjer, obrazovanje, liječenje, osvjetljavanje javnih površina, korištenje obnovljive energije, sigurnost, obrana i slično). Njihov osnovni posao nije upravljati građevinama ili postrojenjima (na primjer, škole, bolnice, javna rasvjeta, postrojenja za proizvodnju obnovljive energije, policijske i vatrogasne postrojbe, vojne građevine). Stoga brigu o građevinama i postrojenjima ustupaju specijaliziranim subjektima iz privatnog sektora koje, posredstvom ugovora o nabavi raspoloživosti građevine ili postrojenja, angažiraju na izgradnji, održavanju, financiranju, a nerijetko i upravljanju. Plaćat će isključivo korištenje građevina i postrojenja i to isključivo ukoliko su im raspoložive za isporuku njihovih javnih usluga zbog kojih postoje.

Nedavno je po prvi puta u Republici Hrvatskoj sklopljen ugovor o nabavi usluge raspoloživosti fotonaponskog postrojenja. Radi se o ugovoru između jedne općine i privatnog poduzetnika temeljem kojega je poduzetnik obvezan izraditi projektnu dokumentaciju postrojenja, ishoditi dozvole, dobaviti i ugraditi postrojenje na krovu u vlasništvu općine, nabavu i ugradnju financirati te održavati postrojenje primjereni broj godina na način da proizvodi obnovljivu energiju kontinuirano. Ukoliko je postrojenje raspoloživo (funkcionalno) na način kako je to određeno ugovorenim standardima, općina će platiti naknadu za raspoloživost za protekli mjesec.

Svaki model nabave javnih investicijskih projekata ima prednosti i nedostatke, a zadatak je javnog menadžmenta utvrditi jesu li prednosti veći od nedostataka i u takvom procesu usporedbe odabrati onaj s kojim se može očekivati najveća vjerojatnost postizanja vrijednosti za novac. U tablici 1 prezentirane su prednosti i nedostatci modela nabave javnih projekata kao usluge raspoloživosti:

Tablica 1: Prednosti i nedostatci modela nabave usluge raspoloživosti

Izvor: Autori.

Velika pogodnost primjene modela nabave usluge raspoloživosti je postizanje poslovnog stanja naručitelja u kojem je aktivnost administracije usmjerena na isporuku javne usluge, a ne na samu građevinu ili postrojenje kao preduvjeta za isporuku javne usluge. Kada sklopi ugovor o usluzi raspoloživosti, javna administracija ne troši vrijeme i kapacitete za kontinuirano održavanje građevina i postrojenja već isključivo na kvalitetu isporučene javne usluge i komunikaciju s korisnicima usluge koje se građevinom ili postrojenjem isporučuje građanima. Građevinom ili postrojenjem bavi se poduzetnik kojemu je to i osnovni posao. Posljedica takvog poslovnog stanja (poslovnog modela) je transfer pretežitog dijela rizika javnog projekta na poduzetnika uz naknadu premije za prenesene rizike (naknada za raspoloživost) kojom se očekuje postizanje veće vrijednosti javnih usluga za plaćeni novac. Uz to, ukoliko je ugovorom određeno da provedbu projekta (kapitalnu vrijednost) financira poduzetnik, tada se javni naručitelj ne zadužuje ili ne plaća kapitalnu vrijednost iz proračuna na početku provedbe projekta već sukcesivno u ugovornom razdoblju, iz operativnog proračuna, u ugovornom razdoblju. Podatci o kapitalnoj vrijednost projekta i operativnim troškovima, budući da su utvrđeni u postupku javne nabave, predstavljaju tržišne vrijednosti i kao takvi imaju veliku vrijednost u pripremu budućih sličnih javnih projekata. Baze podataka s tržišnim vrijednostima doprinijet će smanjenju rizika prekoračenja budžeta budućih projekata, prekoračenja razdoblje provedbe te povećanja vjerojatnosti postizanja planiranih učinaka. Budući da je u pripremu, provedbu i uporabu uključen subjekt s većim iskustvom, naručitelji s nedostatnim administrativnim kapacitetom bit će u mogućnosti provesti složenije javne projekte. No, u skoroj perspektivi bit će od velikog značaja činjenica da je sva proizvedena energije od općine što će joj omogućiti udruživanje u energetske zajednice te slobodno dijeljenje proizvedene energije s drugim javnim tijelima, građanima i poduzećima.

No, s obzirom da je ugovor o nabavi raspoloživosti dugoročan, njegova priprema bit će složenija. Također, budući da izvršitelj preuzima pretežiti dio rizika projekta, njegova priprema ponude zahtijevat će angažman kompetentnog tima koji ima svoju financijsku vrijednost. U postupku pripreme svi subjekti suočavaju se s više novih termina poput: matrice alokacije, identifikacije i kvantifikacije rizika, standarda usluge raspoloživosti, troškova životnog vijeka ili ukupnih životnih troškova, mehanizma plaćanja i slično. To ne znači da se ovi termini i analize ne bi trebali koristiti i u postupcima nabave radova. Štoviše, trebalo bi, ali javni naručitelji ih ne koriste. Za pripremu ovakvih ugovora potrebni su stručnjaci koji posjeduju znanja i vještine dostatne za provedbu cjelovitog postupka pripreme.

2. Obilježja ugovora o nabavi raspoloživosti

Ugovorom o nabavi raspoloživosti, konkretno raspoloživosti fotonaponskog postrojenja, uređuju se odnosi naručitelja (općine) i izvršitelja (poduzetnika). Područja koja su najčešće obuhvaćena ugovorom su: definicije pojmova; uvodne napomene; definicija postrojenja; definicija raspoloživosti postrojenja; prava i obveze ugovornih strana; naknada za raspoloživost; obračun, plaćanje i usklađivanje naknade za raspoloživost; trajanje i izmjene ugovora; postupci financiranja, refinanciranja i sufinanciranja; prestanak ugovora; završne odredbe; prilozi i slično.

U okviru uvodnih napomena utvrđuje se vlasništvo nekretnine na kojoj se ugrađuje postrojenje, broj obračunskog mjernog mjesta, podatci o provedenom postupku javne nabave, snaga postrojenja, pravo korištenja obnovljive proizvedene energije i slično. U ugovoru je potrebno jasno definirati pojam postrojenja. Radi se o obvezama izrade glavnog projekta, ishođenju elektro-energetske suglasnosti, nabavu dijelova postrojenja i ugradnje na krovu, održavanju, periodičkim pregledima, ishođenju odobrenja za trajni rad, testiranju i slično. Posebno važan dio ugovora je precizno definiranje značenja pojma raspoloživosti, tj. opisa stanja postrojenja koje može biti raspoloživo, djelomično raspoloživo te neraspoloživo. U slučaju stanja raspoloživosti naručitelj plaća naknadu za raspoloživost u cijelosti. U slučaju stanja djelomične raspoloživosti plaćat će se umanjena naknada dok će se u slučaju neraspoloživosti obustaviti plaćanje naknade do vraćanja postrojenja u stanje raspoloživosti. Ugovorom trebaju biti predviđeni rizici koje preuzimaju ugovorne strane, a najčešće se opisuju u tzv. matrici alokacije rizika.

Definirana naknada, s obzirom na dugoročni karakter ugovora, najčešće se usklađuje za inflaciju. Usklađivanje za inflaciju provodi se periodično sukladno odabranom indeksu, a najčešće se koristi harmonizirani indeks potrošačkih cijena koji objavljuje Državni zavod za statistiku. Osobito važan dio ugovora je onaj koji se odnosi na raskid, tzv. raskidne klauzule. U okviru raskidnih klauzula utvrđuju se razlozi kod kojima ugovorne strane mogu raskinuti ugovor povezan s posljedicama raskida ugovora ovisno o razlozima. Budući da je najčešće izvršitelj u obvezi financiranja projekta potrebno je utanačiti obvezu financiranja te prava i posljedice refinanciranja tijekom trajanja ugovora. Ovdje je važno definirati i mehanizam, postupanje u slučaju isplate granta (kapitalne pomoći) te s tom uplatom povezano umanjenje naknade za raspoloživost. Ugovor završava popisom priloga, a najčešći su standardi raspoloživosti, matrica alokacije rizika, projekcija troškova životnog ciklusa, dokaz o vlasništvu i slično.

3. Standardi raspoloživosti

Za operacionalizaciju usluge raspoloživosti ključna je uspostava povjerenja i transparentnosti u odnosima naručitelj – izvršitelj, te je u tom kontekstu neophodna uspostava platforme koja će omogućiti verifikaciju elemenata ugovora i dogovorenih indikatora raspoloživosti. Raspoloživost u solarnoj industriji odnosi se na tehničku sposobnost solarnih sistema da proizvode energiju u određenom razdoblju.

3.1. Što su standardi?

Standardi raspoloživosti osnovna su mjera pouzdanosti i efikasnosti solarnih sistema. Na ovom mjestu treba uočiti i specifičnosti održivih izvora energije, a to je da osim raspoloživosti samih sustava za proizvodnju energije imamo i izazov raspoloživosti „energenta“. U tradicionalnim sustavima za proizvodnu energije (termoelektrane, agregati i sl.) možemo pretpostaviti da će ukoliko je gorivo osigurano i dostupno sustav osigurati kontinuiranu proizvodnju energije u skladu sa instaliranom snagom postrojenja. Drugim riječima prekid proizvodnje nastaje uglavnom zbog kvarova ili zamjene goriva[2] . U slučaju održivih izvora energije (OIE – sunce i vjetar) radi se, u naravi, o statističkoj dostupnosti energenta[3]. Primjer dostupnosti OIE energenata prikazan je na slici 1, gdje je jasno vidljiva sezonalnost dobavljivosti, kako na godišnjoj tako i na dnevnoj razini. Prema tome za raspoloživost je ključno posjedovati vrlo precizne informacije o izvorima energenata i uspostavi korelacije između dostupnosti energenta i proizvedene energije postrojenja.

Slika 1: Dostupnost OIE energenata

Izvor: Nature.

Druga kritična komponenta potrebna za utvrđivanje raspoloživosti jest dostupnost i pouzdanost energetske mreže na koju je postrojenje spojeno. Funkcioniranje fotonaponskog postrojenja mora biti usklađeno sa parametrima energetske mreže koje definira HOPS (za velika postrojenja) ili ODS (za manja postrojenja). Parametri mreže određeni su maksimalnim naponima, stabilnošću frekvencije i slično te, ako postrojenje ili mreža nisu usklađeni, sigurnosni sustavi isključuju postrojenje dok se parametri ponovo ne dovedu u regularne okvire. To može biti značajan izazov, a vidljiv je u tablici 2 u kojoj je prikazana izgubljena proizvodnja na jednom fotonaponskom postrojenju na Hrvatskom primorju. U ovom slučaju uzrok ispada postrojenja je bio previsok napon mreže na pojedinim fazama (napon viši o 253 V) što je uzrokovalo automatsko isključenje postrojenja.

Tablica 2: Izgubljena proizvodnja u FN postrojenju uslijed previsokog napona mreže

Izvor: Autori.

Treća ključna komponenta raspoloživosti postrojenja jest kvaliteta samog sustava koji se sastoji od velikog broja komponenti[4] – svaka sa svojom razinom pouzdanosti.

Shema 1: Prikaz komponenti sustava fotonaponskog postrojenja

Izvor: Autori.

Kvaliteta postrojenja započinje projektiranjem koje uključuje odabir kvalitetnih komponenata, optimalno postavljanje solarnih panela, te osiguravanje pravilnog hlađenja i zaštite od nepovoljnih vremenskih uvjeta. Solarni paneli, inverteri i drugi dijelovi solarnih sustava moraju zadovoljavati određene standarde kvalitete kako bi se osigurala dugotrajna i pouzdana operacija. Jedan od pokazatelja kvalitete mogu biti certifikati izdani od relevantnih industrijskih udruženja ili međunarodnih organizacija.

Sustavi za nadzor i upravljanje igraju značajnu ulogu u osiguravanju optimalnog rada solarnih postrojenja. Automatizacija i sustavi daljinskog praćenja omogućuju brzu identifikaciju problema i daljinsko upravljanje sustavom. Praćenje performansi solarnih sustava pomaže identificirati i rješavati probleme koji mogu utjecati na raspoloživost. Standardi za praćenje obično uključuju mjerenje i analizu proizvodnje energije te praćenje učinkovitosti opreme. Konačno, redovito održavanje može imati velikog utjecaja na dugotrajan i učinkovit rad solarnih sistema. Standardi održavanja obično uključuju redovito čišćenje solarnih panela, inspekcije i testiranja opreme, te zamjenu dijelova koji su dostigli kraj životnog vijeka. Važno je napomenuti da se standardi mogu razlikovati ovisno o regiji, tehnologiji i vrsti solarnog sustava, a upravljanje raspoloživošću često zahtijeva integrirani pristup koji uključuje tehničke, operativne i upravljačke strategije.

3.2. Zašto su standardi najvažniji dio ugovora?

Povezivanje standarda sa ugovornim obavezama isporučitelja usluga ključno je kako bi se osiguralo da isporučitelj usluge raspoloživosti ispunjava određene standarde kvalitete, sigurnosti ili bilo koje druge relevantne standarde navedene u ugovoru. Prvi korak je jasno definiranje standarda koji će se primjenjivati na isporučenu uslugu. To mogu biti standardi industrije, zakonski propisi, međunarodni standardi ili interni standardi koje organizacija primjenjuje. Treba utvrditi koje specifične zahtjeve standardi postavljaju i kako će se ti zahtjevi integrirati u pružanje usluga. Na primjer, možda postoji standard koji određuje potrebne indikatore ili obaveze izvještavanja nadležnih kontrolnih tijela, neke organizacije imaju interne standarde o sigurnosti,  za redovito održavanje opreme ili za obuku osoblja. Posebno su važni standardi sigurnosti ako su naručitelji javne ustanove (vrtići, škole, bolnice) sa posebnim zahtjevima. Ključna je otvorena komunikacija između naručitelja i isporučitelja usluga o standardima i njihovoj primjeni, odnosno da oba ugovorna partnera razumiju očekivanja i obveze.

Operativna provedba standarda obično se uspostavlja putem platforme za nadzor raspoloživosti koja omogućuje ocjenjivanje i praćenje. Ako standardi podliježu promjenama ili ažuriranjima, potrebno je  osigurati fleksibilnost ugovora i platforme koji će omogućiti prilagodbu novim verzijama standarda. Proces monitoringa može uključivati i redovite revizije, izvješća o performansama ili druge metode evaluacije. Dobra je praksa odmah utvrditi i posljedice ugovorne neusklađenosti s postavljenim standardima. Ovo može uključivati kaznene mjere (penale), postupke za ispravak problema ili, u ekstremnim slučajevima, raskid ugovora.

3.3. Potreba uspostavljanja jasnog i transparentnog sustava mjerenja

Povjerenje partnera osigurava transparentnost mjerenja pouzdanosti što uključuje analizu i praćenje performansi sustava ili procesa kako bi se utvrdilo koliko često i u kojoj mjeri ispunjava svoje funkcije bez zastoja ili kvarova.

Prvi korak pri odabiru i dizajnu sustava je svakako definiranje i usuglašavanje očekivanja između naručitelja i isporučitelja. Pri tome je važno da se razumiju tehnološki i financijski učinci standardizacije na konačnu cijenu[5].  Očekivanja se materijaliziraju u obliku ključnih pokazatelja performansi (KPI-je) koji omogućavaju mjerenje pouzdanost, poput vremena zastoja ili vremena između održavanja. Za pravilno i realistično određivanje KPI treba identificirati kritične točke u sustavu ili ključne komponente koje imaju najveći utjecaj na pouzdanost, te scenarije kvarova ili problema koji bi mogli utjecati na pouzdanost sustava.

Naredni korak je odabir odgovarajuće metode mjerenja za svaku identificiranu kritičnu točku ili komponentu, te što točno pratimo (vrijeme rada postrojenja prije sljedećeg kvara, analizu uzroka kvarova, praćenje održavanja, i slično.). Prikupljanje podataka u svrhu mjerenja isporučenih standarda svakako bi trebalo biti automatizirano gdje god je to moguće kako bi se minimizirale ljudske pogreške i osigurala dosljednost podataka.

Automatizirana platforma za praćenje raspoloživosti omogućuje redovnu analizu prikupljenih podataka i identificiranje obrazaca, trendove ili potencijalne zastoje raspoloživosti sustava. To se provodi putem izvještaja o pouzdanosti koji pružaju pregled ključnih KPI-ja i pokazatelja performansi, te uspoređuju stvarne rezultate s postavljenim (ugovorenim) ciljevima pouzdanosti. Ako postoje odstupanja, obično se istražuju razlozi i razvijaju strategije za poboljšanje. Mjerenje pouzdanosti često zahtijeva integrirani pristup koji uključuje tehničke, operativne i upravljačke aspekte. Redovito praćenje i prilagodba mjernih metoda ključni su za održavanje visoke pouzdanosti sustava ili procesa.

3.4. Platforma za utvrđivanje raspoloživosti fotonaponskog postrojenja

Mjerenje pouzdanosti fotonaponskog postrojenja uključuje upotrebu različitih komponenata i uređaja kako bi se pravilno pratila i ocijenila performansa sustava. Kako je već u uvodu poglavlja naglašeno platforma mora osigurati mjerenje cijelog niza internih i eksternih parametara a za što se koriste i specifični senzori i mjerna oprema. Komponente za praćenje kvalitete proizvodnje energije te kvalitete mreže prate proizvodnju električne energije, učinkovitost sustava i druge ključne pokazatelje. Primjerice, inverteri pretvaraju istosmjernu struju (DC) koja se proizvodi solarnim panelima u izmjeničnu struju (AC) koja se koristi u kućanstvima ili se priključuje na električnu mrežu. Praćenje rada invertera pomaže u identifikaciji problema s konverzijom energije. Kontroleri napona i sustavi praćenja snage osiguravaju optimalnu radnu točku solarnih panela, što pomaže u povećanju učinkovitosti sustava. Mjerači i senzori struje prate protok električne energije kroz sustav, pomažući u identifikaciji odstupanja ili problema s električnom energijom (naponom ili frekvencijom).

Integracija ovih komponenata omogućuje sustavno praćenje i analizu performansi fotonaponskih postrojenja, pomažući u održavanju pouzdane operacije i identifikaciji potencijalnih problema na vrijeme. Danas je obavezno praćenje i upravljanje fotonaponskim postrojenjem putem daljinskog pristupa, čime se olakšava dijagnostika i intervencije u slučaju problema. Blok shema sustava koji se koristi za praćenje dogovorenih parametara postrojenja koje je predmet ovog članka prikazan je na Shemi 2:

Shema 2: Struktura i međuodnosi komponenti sustava za praćenje raspoloživosti

Izvor: Autori.

Na kraju treba naglasiti značaj algoritama za analizu podataka koji se koriste za interpretaciju podataka prikupljenih iz različitih senzora i uređaja te za identifikaciju uzoraka ili anomalija koje mogu ukazivati na neraspoloživost postrojenja.

4. Primjena kriterija troškova životnog vijeka (LCC)

Odredbom članka 287. i 288. Zakona o javnoj nabavi javnim naručiteljima je data mogućnost da prihvatljivost ponude gospodarskih subjekata ocijene na temelju informacije o troškovima u životnom vijeku. Radi se o korisnim informacijama iz razloga što troškovi javnog investicijskog projekta nisu određeni samo njenom kapitalnom vrijednošću već i različitim troškovima u dugom razdoblju uporabe. Kada naručitelj nabavlja radove, tada on održava građevinu ili postrojenje te plaća troškove održavanja. Kada građevinu ili postrojenje nabavlja kao uslugu raspoloživosti tada ne održava građevinu ili postrojenje nego plaća naknadu za raspoloživost u koju je uključena nabavna vrijednost, održavanje, financiranje i drugi troškovi ovisno o ugovoru i alokaciji rizika.

Iz prirode kriterija troškova životnog vijeka proizlazi da njega nije logično primjenjivati u slučajevima nabave radova osim u informativne svrhe iz razloga što rizike i obveze iz iskazanih troškova u uporabi ne preuzima ponuditelj već naručitelj. Stoga je logično da će se ovaj kriterij koristiti uglavnom prilikom primjene modela nabave raspoloživosti u kojem slučaju ponuditelj preuzima obveze i rizike za iskazane troškove. Ukoliko stvarni troškovi budu manji od projiciranih, ponuditelj će ostvariti profit, a ukoliko budu veći od projiciranih ponuditelj će ostvariti gubitak ili manji profit od onog kojeg je planirao prilikom podnošenja ponude. Ovaj mehanizam je ujedno i osnova značenja ekonomskog vlasništva koje je na strani izvršitelja u ugovoru o nabavi usluge raspoloživosti.

Kriterij troškova životnog vijeka najčešće je sastavni dio ekonomski najpovoljnije ponude. U dokumentaciji o nabavi naručitelj obvezuje zainteresirane gospodarske subjekte da u za tu svrhu određenoj tablici iskažu vrijednosti troškova i rizika koje preuzimaju i za koje će u ugovornom razdoblju, između ostalih, naplaćivati naknadu za raspoloživost. Tako iskazani troškovi svest će se na sadašnju vrijednost sukladno jedinstvenoj diskontnoj stopi koju naručitelj objavljuje u dokumentaciji o nabavi. Na primjeru troškova životnog vijeka iz tablice 3, njihova sadašnja vrijednost uz diskontnu stopu od 5% godišnje iznosi 269,213 eura i ta će se vrijednost ocijeniti.

5. Sufinanciranje i učinak kapitalne pomoći u slučaju nabave usluge raspoloživosti

Postupak sufinanciranja ili dodjele kapitalne pomoći u postupcima nabave radova javnim je naručiteljima uglavnom jasan. Postupak se svodi, najčešće, na predfinanciranje radova te isplatu kapitalne pomoći po završetku radova. Svota predfinanciranja često se koristi za namirenje preostale glavnice iznosa predfinanciranja.

No, u slučaju ugovaranja raspoloživosti postupak je nešto drugačiji. Moguće su dvije varijante. U prvoj varijanti javni naručitelj objavljuje svotu kapitalne pomoći te način i vrijeme isplate slijedom čega ponuditelji svoju ponudu naknade za raspoloživost nude uključujući u kalkulacije isplatu kapitalne pomoći. Druga varijanta provodit će se u slučajevima kada naručitelji ne znaju svotu kapitalne pomoći u trenutku objave javne nabave, ali računaju na veliku vjerojatnost dodjele kapitalne pomoći. Postupak drugog načina sastoji se od slijedećih procesa: (i) projekcija ukupnih troškova u ugovornom razdoblju (ponuda odabranog ponuditelja), (ii) izračun financijske stope povrata projekta FRR(C) na temelju ponuđene naknade za raspoloživost i troškova u ugovornom razdoblju, (iii) izračun povećane stope povrata projekta FRR(C) nakon simulacije isplate kapitalne pomoći, (iv) izračun smanjene naknade u razdoblju nakon isplate kapitalne pomoći. Ovi koraci ilustrirat će se izračunima:

(i) Odabrani ponuditelj predao je projekciju svojih troškova u ugovornom razdoblju

U postupku javne nabave gospodarski subjekti prilaži tablicu s projekcijom očekivanih troškova izgradnje i održavanja. Podatci iz ove tablice predstavljaju osnovu za primjenu kriterija troškova životnog ciklusa kao jednog od kriterija ekonomski najpovoljnije ponude:

Tablica 3: Projekcija troškova u ugovornom razdoblju

Izvor: Simulacija autora.

(ii) Izračun financijske stope povrata FRR(C) ponude

Naručitelj će u tablicu s projekcijom troškova koja je sastavni dio ugovora, uključiti projekciju ugovorenih naknada iz čega slijedi izračun financijske stope povrata projekta FRR(C) ponude:

Tablica 4: Izračun FRR(C) ponude

Izvor: Simulacija autora.

Odabrani ponuditelj ponudio je mjesečnu naknadu za raspoloživost u svoti od 4,655 eura. Kada se ta naknada (prihodi ponuditelja) uključi u projekciju proizlazi da je financijska stopa povrata projekta FRR(C) 7.22% godišnje.

(iii) Izračun učinka isplate kapitalne pomoći (povećanje financijske stope povrata projekta)

Isplata kapitalne pomoći, uz projicirane operativne troškove i ugovorenu naknadu za raspoloživost predstavlja dodatne, ekstra prihode za izvršitelja. To znači da će se njegova financijska stopa povrata projekta povećati. U slučaju iz primjera i uz kapitalnu pomoć od 100,000 eura isplaćenu u siječnju 3. godine, FRR(C) povećat će se sa nominalne vrijednosti od 7.22% na 29.96% godišnje kako je prikazano u tablici 5:

Tablica 5: Povećanje FRR(C) uslijed isplate kapitalne pomoći

Izvor: Simulacija autora.

U principu, kapitalna se pomoć dodjeljuje naručitelju kako bi se postigla financijska održivost projekta ili priuštivost u provedbi javnog investicijskog projekta. Stoga kapitalna pomoć treba djelovati neutralno na izvršitelja. Sve koristi od kapitalne pomoći alocirane su na naručitelja i taj princip je potrebno održati i kod ugovaranja usluge raspoloživosti.

(iv) Izračun smanjene naknade za razdoblje nakon isplate kapitalne pomoći

Nakon isplate kapitalne pomoći potrebno je utvrditi novu (smanjenu) vrijednost naknade za raspoloživost. Pritom će se koristiti kriterij izjednačavanja FRR(C) izvršitelja na vrijednost prije isplate granta, a u slučaju iz primjera ta je vrijednost 7.22% godišnje. Dakle, naknada za raspoloživost u razdoblju od isplate kapitalne pomoći do kraja važenja ugovora treba imati onu vrijednost s kojom će izvršitelj postići stopu povrata projekta od 7.22%:

Tablica 6: Izračun nove naknade za raspoloživost zbog isplate kapitalne pomoći

Izvor: Simulacija autora.

U razdoblju od veljače 3. godine do kraja ugovora mjesečna naknada za raspoloživost smanjit će se sa 4,655 eura mjesečno na 2,534 eura mjesečno. S novom naknadom za raspoloživost i isplaćenom kapitalnom pomoći izvršitelj će do kraja ugovora ostvariti financijsku stopu povrata projekta FRR(C) od 7.22% godišnje.

6. Knjiženje transakcije na računima naručitelja i izvršitelja

Jedna od specifičnosti transakcije koja je predmetom ovog teksta je razdvajanje tzv. pravnog i ekonomskog vlasništva. Pravni vlasnik je onaj koji je upisan u isprave o vlasništvu dok je ekonomski vlasnik projekta onaj koji imovinu eksploatira te stječe koristi i snosi rizike poslovanja. Nameće se pitanje kako evidentirati ovakve transakcije u poslovnim knjigama ugovornih strana. Izvor za evidenciju nalazi se u ESA 2010, točka 20.287 i 20.288[6]. Ukoliko se transakcijom razdvaja vlasništvo na pravno i ekonomsko tada će se u poslovnim knjigama ugovornih strana postupno uspostavljati (evidentirati) imovina i obveze s ciljem da na kraju ugovora javni naručitelj postane i pravni i ekonomski vlasnik. Preporuke iz ESA 2010 prilagođene su hrvatskom propisima iz područja proračuna i proračunskog računovodstva. Knjiženja u poslovnim knjigama ugovornih strana moguća su na način kako je prikazano na shemama 3 i 4. Za ilustraciju, pretpostavlja se da kapitalna vrijednost imovine iznosi 1,000 eura, godišnja naknada za raspoloživost 130 eura, godišnja amortizacija 100 eura te tržišna vrijednost postrojenja na kraju ugovora 600 eura.

Shema 3: Knjiženje transakcije u poslovnim knjigama izvršitelja

Izvor: Autori.

Izvršitelj je u obvezi pribaviti potrebne izvore financiranja u svrhu namirenja kapitalne vrijednosti projekta (1). Tijekom eksploatacije projekta (razdoblje uporabe) izvršitelj sukcesivno isporučuje račun naručitelju za isporučenu uslugu raspoloživosti postrojenja (2). Izvršitelj obračunava amortizaciju ulaganja na tuđoj imovini (3) te iz naplaćenog računa zatvara potraživanja (4).

Shema 4: Knjiženje transakcije u poslovnim knjigama naručitelja

Izvor: Autori.

Naručitelj, budući da je pravni vlasnik postrojenja, evidentira postrojenje vanbilančno po kapitalnoj vrijednosti[7] (1). Tijekom trajanja ugovora svake će godine vanbilančne stavke umanjivati za 1/10 nabavne vrijednosti postrojenja (1a1, 1a2,…1a10). Iz tekućeg (operativnog) proračuna sukcesivno, kako zaprimi periodično račun za dobivenu uslugu raspoloživosti, evidentira na rashodima i obvezama (2). Isplatom računa zatvara obveze (3). Po dospijeću ugovora po tržišnoj (procijenjenoj) vrijednosti evidentirat će postrojenje na računima nefinancijske imovine i društvenog kapitala (4).

7. Zaključna razmatranja

Nabava usluge raspoloživosti postrojenja, uređaja ili opreme javnim naručiteljima mogao bi biti prihvatljiv model nabave iz razloga što postoji velika vjerojatnost postizanja veće vrijednosti za novac, nabava se ne mora evidentirati u javnom dugu, uglavnom nema inicijalnih plaćanja te u ugovornom razdoblju je administrativni nadzor i evidencija značajno pojednostavljena. Tome treba dodati i korist za one naručitelje koji ne raspolažu administrativnim kapacitetom potrebnim za nabavu složenijih postrojenja, uređaja ili opreme.

U ovom su se tekstu prezentirale mogućnosti primjene kriterija troškova životnog ciklusa (LCC), postupak sufinanciranja ugovora kapitalnom pomoći te postupak knjiženja transakcije u poslovnim knjigama naručitelja i izvršitelja.

Autori:

  • Prof.dr.sc. Davor Vašiček, Sveučilište u Rijeci, Ekonomski fakultet. davor.vasicek@uniri.hr.
  • dr.sc. Damir Juričić, Sveučilište u Rijeci, Centar za podršku pametnim i održivim gradovima. damir.juricic@uniri.hr.
  • mr.sc. Damir Medved, Sveučilište u Rijeci, Centar za podršku pametnim i održivim gradovima.damir.medved@uniri.hr.

[1] Eng. Life Cycle Costs.

[2] Zanimljiv primjer je nuklearna elektrana Krško koja ima cikluse zamjene goriva svakih 18 mjeseci – većinu vremena radi praktično nazivnom snagom

[3] Izvor: https://www.nature.com/articles/s41467-021-26355-z

[4]Izvor: https://www.researchgate.net/publication/331968857_Reliability_Availability_and_Maintainability_Analysis_for_Grid-Connected_Solar_Photovoltaic_Systems_Accepted_for_publication_in_energies_Mar_22_2019 (11.11.2023.)

[5] Na primjer, ako se želi postići više od 99,99% raspoloživosti sustava tijekom godine to može uvjetovati ugradnju dodatnih redundantnih sustava te višekratno povećanje cijene postrojena (je li takva funkcionalnost doista potrebna?)

[6] https://ec.europa.eu/eurostat/documents/3859598/5925693/KS-02-13-269-EN.PDF/44cd9d01-bc64-40e5-bd40-d17df0c69334 (8.11.2023.)

[7] U postupku javne nabave svaki ponuditelj iskazuje kapitalnu vrijednost postrojenja u tablici projekcije troškova životnog vijeka.


dr.sc. Damir Juričić – piše o ekonomiji i financijama
mr. sc. Damir Medved – piše tehnologiji i zajednicama

Prikazi: 47

Kategorije
Stručni tekstovi

Kombinirani financijski instrumenti EU za energetske zajednice  

Iako su propisi kojima se omogućuje osnivanje i poslovanje energetskih zajednica stupili na snagu još prije 16, odnosno 10 mjeseci, u Republici Hrvatskoj još ni jedna energetska zajednica po tim propisima nije osnovana unatoč velikom interesu građana i nevladinih organizacija koje ih snažno promoviraju. Razlog je, očito, u propisima koji niti odražavaju duh referentne Direktive EU niti na odgovarajući način formatiraju moderno tržište tzv. građanske energije. Postojeći propisi nisu usklađeni s obilježjima moderne ponude i potražnje za obnovljivom energijom. Osobito treba istaknuti da su postojećim spomenutim propisima građani Republike Hrvatske u svojevrsnom podređenom položaju u odnosu na građane ostalih država članica u pogledu mogućnosti i potencijala korištenja i dijeljenja obnovljive energije u okviru energetskih zajednica. Cilj ovog članka je ukazati na kompleksnost poslovanja energetskih zajednica te potaknuti nadležna ministarstva na programiranje specifičnog kombiniranog financijskog instrumenta EU upravo za energetske zadruge.

UVOD

Energetske zajednice građana su poslovne formacije u koje se građani udružuju kako bi eksploatirali koristi od vlastito proizvedene obnovljive energije umanjene za troškove poslovanja. Iako je pojam ”energetske zajednice” općenit, realna zajednica poprimit će jedan od mogućih pravnih formi: zadruga, udruga, zaklada i slično. S obzirom na cjelinu poslovnih aktivnosti koje se očekuju u životnom vijeku jedne energetske zajednice čiji je okvir određen Zakonom o tržištu električne energije, najvjerojatnija pravna forma bit će zadruga, tj. energetska zajednica osnovat će se i poslovat po propisima kojima se uređuje osnivanje i poslovanje zadruga. Nažalost, za sada se u Republici Hrvatskoj neće moći osnovati kao trgovačko društvo iako je Direktivom (EU) 2019/944 i takva pravna forma moguća.

Iako je smisao i svrha udruživanja građana, javnih tijela, poduzetnika dijeljenje vlastito proizvedene energija, moguće je u realnom životu očekivati poslovne aktivnosti u rasponu od isključivo dijeljenja proizvedene energije (što podrazumijeva da su članovi zadruge već proveli aktivnosti uspostavljanja sustava za proizvodnju i/ili skladištenje energije) do udruživanja zbog ulaganja u postrojenja za proizvodnju obnovljive energije, dijeljenja u upravljanja potrošnjom (članovi energetske zajednice ulažu u postrojenja posredstvom formirane pravne osobe te potom proizvedenu energiju dijele i upravljaju potrošnjom). Dakle, struktura i obuhvat poslovnih aktivnosti može biti prilično kompleksna pa se pred buduće članove energetske zajednice postavlja pitanje o njenom optimalnom ustroju, ekonomičnosti, upravljanju i financiranju.

Transponiranjem spomenute direktive Europske unije u domaće zakonodavstvo Republika Hrvatska prihvatila je ideju energetskih zajednica kao društveno opravdanom i poželjnom instrumentu energetske tranzicije. Ako je to točno, tada bi i javne politike trebale biti artikulirane na način da se raspoloživim resursima olakša i potiče osnivanje i poslovanje takvih poslovnih formacija. Štoviše, energetske zajednice mogle boi biti i efikasan instrument i mjera iz okvira ubrzavanja uvođenja energije iz obnovljivih izvora kako je to i predviđeno nedavno donijetom Uredbom (EU) 2022/2577. ubrzavanja Jedan od resursa mogao bi biti i Višegodišnji financijski okvir 2021.-2027. osobito u dijelu koji se odnosi na financijske instrumente Europske unije i to kombinirane financijske instrumente s bespovratnom komponentom za poticanje pripreme i osnivanja energetskih zajednica te povratnom dužničkom komponentom za djelomično namirenje kapitalne vrijednosti projekta.

ENERGETSKE ZAJEDNICE U EUROPSKOJ UNIJI

Proteklih godina EU je povećavala svoje klimatske i energetske ambicije, a nedavno se obvezala na smanjenje za 55% neto emisija stakleničkih plinova do 2030. godine. Ključni mehanizam za provedbu tih ciljeva je energetska tranzicija ka obnovljivim izvorima energije. Usvajanjem Direktive o obnovljivoj energiji (RED I) 2009. godine, EU je postavila opći cilj od 20% udjela energije iz obnovljivih izvora u konačnoj potrošnji energije do 2020. godine. Ona je značajno revidirana 2018. (RED II), postavljajući novi cilj EU-a od najmanje 32% udjela obnovljivih izvora energije u konačnoj potrošnji energije do 2030. godine. RED III ima za cilj stvoriti posve integrirano energetsko tržište, čime se također stvara prostor za inovacije kako na elektroenergetskoj mreži tako i na tržištu. Kako bi se postigao ovaj cilj, potrebna su značajna ulaganja u decentralizirane energetske izvore, poput fotonaponskih postrojenja ili vjetroelektrana, skladištenja energije, električnih vozila ili toplinskih pumpi te sve vrste pametnih energetskih rješenja koja su namijenjena nadzoru i upravljanju potrošnjom energije u kućanstvima s ciljem učinkovitog korištenja europske elektroenergetske infrastrukture. No, osim ulaganja u fizičku infrastrukturu, jednakovrijedno je pronalaženje novih organizacijskih, proizvodnih i ekonomskih oblika u kontekstu šire decentralizacije i demokratizacije procesa potrošnje i proizvodnje energije.

Energetske zajednice jedan od takvih novih inovativnih organizacijskih formi, a u većini EU organizacijama koje nisu primarno usmjerene komercijalnom poslovanju. Iako se bave gospodarskim aktivnostima, njihova primarna svrha je pružanje društvenih, ekonomskih i ekoloških koristi zajednici, a ne stvaranje profita. Zakonodavni okvir EU-a poznaje dvije vrste takvih struktura: energetske zajednice građana (CEC) i zajednice obnovljive energije (REC). Obje zajednice mogu okupljati građane, lokalne vlasti ili mala trgovačka društva, ali samo REC mogu okupljati mala i srednje velika poduzeća (SME). Dok CEC može proizvoditi i koristiti kombinaciju obnovljivih i neobnovljivih izvora energije, REC je posvećen isključivo obnovljivim izvorima. Štoviše, REC često imaju i lokalni kontekst: zajednice bi trebale biti organizirane u neposrednoj blizini projekata obnovljivih izvora energije koje posjeduju ili razvijaju. Kao vrsta inicijative koju pokreće zajednica, CEC i REC igraju ključnu ulogu u društvenim inovacijama jer odražavaju temeljnu promjenu u ponašanju potrošača. Tradicionalno pasivni potrošač postaje suvlasnik objekata obnovljivih izvora energije i promiče socijalno pravedni model energetske tzv. prosumeracije (proizvodnje i potrošnje energije). Kroz kontekst lokalnog dijeljenja energije, na primjer, vlasnici fotonaponskih postrojenja dijele svoju proizvedenu energiju s članovima zajednice koji si takva postrojenja ne mogu priuštiti ili ne posjeduju adekvatne površine za instalaciju. Energetske zajednice omogućuju širi i demokratskiji pristup obnovljivim tehnologijama i za članove zajednice koji nemaju vlastitih sredstava za ulaganje u OIE (ugrožene socijalne skupine, umirovljenici i sl.). Očekuje se da će se približno 264 milijuna europskih građana do 2050. godine pridružiti tržištu energije kao proizvođači vlastite energije (prosumeri), proizvodeći do 45% obnovljive električne energije. No, postoje i brojni problemi, primarno sa transpozicijom EU regulative za CEC i REC što stvara velike razlike u mogućnostima provedbe projekata građanske energije i stvaranja energetskih zajednice. Primjer je dan na slici 1 s ilustracijom razmjera problema.

Slika 1: Razmjer transpozicije EU regulative

Izvor: https://www.rescoop.eu/ – transpozicija EU regulative u nacionalno zakonodavstvo.

EU predlaže da se do 2025. godine osigura uspostavljanje najmanje jedne zajednice obnovljivih izvora energije u svakoj općini s populacijom većom od 10,000 ljudi. Također će podržati države članice u provedbi okvira zajedničke vlastite potrošnje i energetske zajednice. Fond za pravednu tranziciju (JTF), koji je alat EU-a za financiranje regija koje ovise o fosilnim gorivima i industrijama s visokim emisijama stakleničkih plinova bi trebao djelovati komplementarno reviziji RED-a iz 2021. godine, financijski podržavajući energetske zajednice diljem Europe.

Ovo nije samo financijski izazov, već i organizacijski. Zahtijeva aktivno sudjelovanje krajnjih korisnika i građana. Energetske zajednice mogu dati ogroman doprinos u tom pogledu. Kao što je navedeno u nedavnom EU izvješću o stanju energetske unije, najmanje 2 milijuna ljudi u Uniji već je uključeno u više od 7,700 energetskih zajednica, a angažman je u porastu. Energetske zajednice u EU su doprinijele sa 7% nacionalno instaliranih kapaciteta obnovljivih izvora energije – procijenjenih na 6.3 GW.

Broj zajednica je vrlo promjenjiv, no u konačnici broj zajednica i nije toliko važan već broj aktivnih članova. Razlike su značajne, primjerice najveća Belgijska zajednica Ecopower ima više od 65,000 aktivnih članova, sa ogromnom proizvodnom, upravljačkom i financijskom snagom pri čemu aktivno participiraju na tržištima energije, dok su njemačke zajednice tipično manje i broje stotinjak članova, ali su povezane sa agregatorima koji formiraju virtualne elektrane i preuzimaju kompleksne funkcije upravljanja i trgovine. Dobar primjer je Next Kraftwerke iz Njemačke koji okuplja petnaest tisuća proizvođača i malih zajednica, a trenutno raspolaže kapacitetom od preko 11,000 MW i aktivno trguje sa više od 15 TWh energije.

Tablica 1: Broj aktivnih energetskih zajednica u Europi

DržavaBroj aktivnih energetskih zajednica (2020)
Njemačka1750
Danska700
Nizozemska500
Ujedinjeno kraljevstvo431
Švedska200
Francuska70
Belgija34
Poljska34
Španjolska33
Italija12

Izvor: https://energy-communities-repository.ec.europa.eu/support/toolbox/energy-communities-overview-energy-and-social-innovation_en (17.1.2023.)

Za bolje razumijevanje problema energetskih zajednica u EU pogodno je uvesti i matrični pogled koji prepoznaje 4 organizacijska arhetipa koji sudjeluju u procesima proizvodnje i trgovine energijom te 4 dimenzije koje utječu na realizaciju svakog od tih arhetipova. Tablica 2 prikazuje njihov međuodnos i sada su jasnije vidljivi međusobni utjecaji. Svaka dimenzija ima utjecaj na arhetipove, ali neki utjecaji su značajniji, primjerice društvena dimenzija najizraženija je kod zadruge, a najmanje prisutna kod agregatora jer djeluju na različitim osnovama.

Tablica 2: Dimenzije i arhetipovi energetskih zajednica

Tijekom 2019. godine provedeno je od strane Europske komisije anketiranje među državama članicama EU koje su glavne koristi od uspostave energetskih zajednica. Najvažnije vrijednosti koje su identificirale države članice odnose se na obnovljivi aspekt projekta energetske zajednice:

  • Poticanje lokalne ekonomije i ulaganje u obnovljive izvore energije;
  • Smanjenje računa za krajnje potrošače;
  • Zajamčena proizvodnja i potrošnja zelene energije u lokalnim zajednicama;
  • Jednostavan pristup obnovljivoj energiji za sve skupine potrošača , a ne samo za privilegirane;
  • Korištenje lokalnih resursa za izgradnju postrojenja i proizvodnju energije;
  • Pristup novim izvorima kapitala kroz izravni angažman pojedinaca;
  • Upravljanje i optimizacija lokalne energije;
  • Peer-to-peer trgovanje;
  • Samogeneriranje i samopotrošnja za širi sloj korisnika;
  • Promjena postojećih paradigmi, uvoženje novih principa poput odgovora na potražnju – Demand/Response;
  • Razvoj novi usluga, poput punjenja električnih vozila;
  • Vlasništvo i demokratizacija prirodnih i proizvodnih resursa;
  • Pristup novim izvorima kapitala kroz izravni angažman pojedinaca;
  • Drugačiji pristup razvoju distribucijske mreže (distribuirani).

Može se zaključiti da u EU još uvijek postoje značajne tehničke, društvene, regulatorne i ekonomske razlike i u brojnim državama članicama su procesi promjena prespori (Hrvatska je dobar primjer). No, proces energetske tranzicije i širenje energetskih zajednica je nezaustavljiv.

OSNIVANJE I POSLOVANJE ENERGETSKIH ZADRUGA

Iako je na temelju postojećih propisa moguće osnovati energetsku zajednicu, npr. energetsku zadrugu po propisima kojima se uređuje osnivanje i poslovanje zadruga, njihov rad, tj. poslovanje neće biti moguće. Razlog je, najvjerojatnije, banalan, a tiče se operativne sposobnosti operatera hrvatskog energetskog sustava da prepozna i procesira dijeljenje energije proizvedene u energetskoj zadruzi. K tome, postojeće ograničenje broja članova energetske zadruge na one priključene na istu transformatorsku stanicu takvo poslovanje svodi na razinu besmislene neučinkovitosti. Ta neučinkovitost proizlazi iz nesrazmjera troškova dijeljenja trenutnih viškova proizvedene energije i njene jednakoznačne dostupnosti i učinaka podijeljene energije. S tim u svezi je i ograničenje poslovanja energetske zadruge sukladno pravilima neprofitnih organizacija. To ograničenje u poslovanje jedne energetske zadruge unosi značajne nesigurnosti iz razloga što propisi kojima se uređuje poslovanje zadruga dozvoljavaju ostvarivanje viška prihoda nad rashodima. Taj višak prihoda nad rashodima energetska zajednica može ostvariti, na primjer, po osnovi prodaje agregirane energije na tržištu. Takva mogućnost dozvoljena je odredbom članka 26.11. Zakona o tržištu električne energije, dakle, zakonito je kada energetska zadruga proda, putem agregatora, proizvedenu energiju na tržištu. Po toj osnovi ostvarit će prihode. Također, dijeljenje energije za punjenje električnih vozila u vlasništvu članova zadruge najvjerojatnije će se referirati na određenu cijenu pa će se i taj dio energije evidentirati kao prihod energetske zadruge. Isti učinak na prihode imat će i proizvedena energija podijeljena s članovima energetske zadruge koji ne sudjeluju s proizvodnjom ili skladištenjem, pasivnim članovima zadruge. Dijeljenje energije s takvim članovima najvjerojatnije neće bi bez dodijeljene vrijednosti, cijene. Vrijednost te energije evidentirat će se kao prihodi. Uz sve to, energetska zadruga koja investira na imovini svojih članova namirujući kapitalne troškove iz tuđih dužničkih izvora financiranja najvjerojatnije će, u razdoblju otplate dužničkih izvora, od svojih članova naplaćivati određene naknade u svrhu namirenja dospjelih obveza po osnovi dugoročnih dužničkih izvora financiranja. Pitanje na koje treba odgovoriti je povezano s računovodstvenim i poreznim tretmanom takvih transakcija.

S druge strane poslovanje energetske zadruge nije poslovanje bez troškova. Radi se o troškovima poput kapitalnog ulaganja, troškova održavanja postrojenja i zamjene istrošenih dijelova, troškova upravljanja, kamata i slično. Dakle radi se o relativno kompleksnom poslovnom sustavu kojeg će teško biti održavati u okolnostima izjednačenih prihoda i rashoda.

Što, u naravi, znači osnovati i upravljati energetskom zadrugom? O kojim se procesima tu radi?

Radi se o procesima koje je moguće strukturirati prema slijedećim cjelinama:

Priprema energetske zadruge

  • Komunikacija sa zainteresiranim građanima, poduzećima, javnim tijelima;
  • Organizacija i provedba radionice u svrhu informiranja budućih članova zadruge o predstojećim aktivnostima, ciljevima zadruge, šte se želi postići osnivanjem zadruge, osnovnim djelatnostima kojima će se baviti, načinu uređenja međusobnih odnosa, troškovima osnivanja i drugo;
  • Zaključci radionice, follow-up i informiranje o osnivanju energetske zadruge.

Osnivanje energetske zadruge

  • Organizacija osnivačke skupštine;
  • Izrada dnevnog reda;
  • Izrada pravila zadruge;
  • Vođenje skupštine i zapisnika;
  • Eventualno uspostavljanje nadzornog odbora;
  • Formiranje dokumentacije za ovjeru javnog bilježnika;
  • Organizacija uplate članskog uloga;
  • Prijava zadruge u registar Trgovačkog suda;
  • Prijava zadruge u registar poslovnih subjekata Državnog zavoda za statistiku;
  • Prijava zadruge u Evidenciju zadruga i zadružnih saveza Hrvatskog saveza zadruga;
  • Otvaranje poslovnog računa energetske zadruge;
  • Izrada mrežne (internetske) stranice energetske zadruge.

Uspostavljanje energetske infrastrukture

  • Testiranje i mjerenje postojeće instalacije;
  • Strukturiranje postrojenja;
  • Povezivanje postrojenja.

Poslovanje energetske zajednice

  • Evidencija dijeljenja energije;
  • Periodično izvještavanje o proizvedenoj i dijeljenoj energiji.

Navedene su samo osnovni procesi. Svaki od njih podrazumijeva dodatne aktivnosti. Operativno poslovanje može podrazumijevati i procese poput: organizacije projektiranja, izrade ugovora između investitora i izvođača, pribavu ponuda izvođača radova, organizaciju financiranja, organizaciju dobave i montaže postrojenja, nadzor radova/montaže postrojenja, testiranje postrojenja, organizaciju ishođenja odobrenja za rad postrojenja, vođenje računovodstva energetske zadruge, organizaciju procesa prilikom isključivanja postojećih i uključivanja novih članova, izradu periodičnih financijskih izvješća, projektiranje IoT mreže senzora za nadzor potrošnje energije, upravljanje IoT mrežom senzora za nadzor potrošnje energije, organizaciju i provedbu periodičnih sjednica skupštine i nadzornog odbora, organizaciju agregiranja u svrhu prodaje viška energije, organizaciju preventivnog i reaktivnog održavanja postrojenja, spajanje energetskih zadruga i slično.

Ne ulazeći posebno u organizaciju i poslovanje energetskih zajednica u koje su se udružili subjekti s već ugrađenim postrojenjima za proizvodnju i/ili skladištenje proizvedene energije, energetske zajednice čijem operativnom poslovanju prethode investicijske aktivnosti mogle bi se organizirati i financirati na način kako je prikazano na shemi 1:

Shema 1: Osnivanje, financiranje i poslovanje energetske zadruge

Izvor: Autori.

Energetsku zadrugu (1) osniva najmanje sedam osnivača (2). Svrha osnivanja zadruge je individualna proizvodnja obnovljive energije (5), njeno dijeljenje među članovima zadruge te, eventualno, skladištenje viškova energije i punjenje električnih automobila. Neovisno od osnivača, energetskoj zadruzi  mogu se pridružiti i članovi (6) koji neće ulagati u postrojenja već kupovati/preuzimati viškove proizvedene energije po manjoj cijeni od one iz mreže, a većoj od proizvođačke cijene iz fotonaponskih/baterijskih postrojenja. Ulaganje u energetska postrojenja energetske zadruge može se financirati iz komercijalnih izvora (3) te financijskih instrumenata EU (4). S obzirom na kompleksnu strukturu osnivanja i upravljanja energetske zadruge, zadruga može koristiti usluge specijaliziranih stručnjaka za osnivanje i poslovno upravljanje energetskih zadruga (7).

OBILJEŽJA FINANCIJSKIH INSTRUMENATA EU ZA ENERGETSKE ZAJEDNICE

Osim bespovratnih potpora, iz Višegodišnjeg financijskog okvira 2021. – 2027. na raspolaganju će biti i financijski instrumenti (povratni instrumenti) u formi dužničkih, jamstvenih i vlasničkih (equity) izvora. Najvažnije obilježje financijskih instrumenata u VFO 21.-27. je mogućnost kombiniranja bespovratnih potpora (grantova) s povratnim (dužničkim, jamstvenim i vlasničkim) instrumentima. Općenito, procedura pribave financijskih instrumenata je značajnije jednostavnija od procedure pribave bespovratnih potpora.

Financijski instrumenti su proizvodi Europskih fondova s uvjetima povoljnijim od komercijalnih supstituta. Svrha financijskih instrumenata je efikasan razvoj kohezijske politike. Kod ekonomski prihvatljivih projekata financijski instrumenti pomažu provedbi te se uvijek vraćaju davatelju. Ono što je posebno važno je imperativ da se financijski projekti koriste kod projekata koji generiraju prihode ili uštede u što postrojenja za proizvodnju obnovljive energije svakako spadaju. Budući da projekti proizvodnje obnovljive energije generiraju uštede kao razliku između jedinične cijene električne energije iz mreže i postrojenja te smanjenje emisije stakleničkih plinova, djelomično financiranje projekata zasnovanih na energetskim zajednicama s cijenom manjom od tržišnih cijena izvora financiranja moglo bi biti ekonomski racionalno i društveno prihvatljivo.

Iako je, općenito, svrha financijskih instrumenata omogućiti da se projekti unaprijede komercijalnim sadržajima povećavajući vjerojatnost dugoročne održivosti, svrha financijskih instrumenata za energetske zajednice mogla bi biti postizanje društvene koristi zbog manjih troškova energije, veće priuštivosti, smanjenje rizika od štetnih posljedica klimatskih promjena, rasterećenja elektroenergetskog prijenosnog i distribucijskog sustava, povećanja BDP-a te doprinos većem blagostanju građana.

Osnovna obilježja financijskih instrumenata iz VFO 21.-27. su slijedeća:

  • Ne smiju se koristiti za refinanciranje postojećih ugovora, već za potporu svim vrstama novih ulaganja u skladu s temeljnim ciljevima politike;
  • Potpora krajnjim primateljima za ulaganja u materijalnu i nematerijalnu imovinu te radni kapital za koje se očekuje da će biti financijski održivi i za koja nije dostupno dostatno financiranje iz tržišnih izvora;
  • Samo za ulaganja koja na datum odluke o ulaganju nisu fizički dovršena ili u cijelosti provedena;
  • Mogu se kombinirati s bespovratnim sredstvima u operaciji jedinstvenog FI i u okviru jedinstvenog ugovora. U tom se slučaju primjenjuju pravila za FI;
  • Bespovratna sredstva ne koriste se za nadoknadu potpore primljene iz financijskih instrumenata;
  • PDV je prihvatljiv trošak za FI, a u kombinaciji s bespovratnim sredstvima primjenjuju se pravila za bespovratna sredstva;
  • Financijske instrumente dodjeljuje upravljačko tijelo (npr. MRRFEU) ili može povjeriti EIB-u ili HBOR-u;
  • Vrijednost bespovratnih sredstava u istoj operaciji ne smije biti veći od vrijednosti financijskog instrumenta.

Za razliku od dosadašnjih tzv. nekombiniranih financijskih instrumenata, sadašnji kombinirani mogu biti: grant u kombinaciji s dužničkim instrumentom, grant u kombinaciji s garantnim instrumentom, rabatni dužnički financijski instrument (performance-based grant), grant za tehničku pomoć u kombinaciji s financijskim instrumentom te slične kombinacije. Da bi financijski instrumenti bili dostupni korisnicima, ministarstvo nadležno za gospodarstvo identificirati potrebu, a ministarstvo nadležno za EU fondove programirati. Ukoliko se prihvati društvena opravdanost i potreba financijskih instrumenata za brže uspostavljanje i razvoj energetskih zajednica, stvorit će se temeljne pretpostavke za programiranje.

S obzirom na trenutni zakonski okvir, relativno mali instalirani kapacitet fotonaponskih elektrana i još manji baterija, primjerenu razliku između cijena električne energije iz mreže i fotonaponskih postrojenja s tendencijom rasta te razlike te ograničenje energetske zajednice na istu transformatorsku stanicu moguće je očekivati relativno veliki broj novoosnovanih energetskih zajednica u slijedećih pet godina. No, tu postoji i primjetan rizik da se takve, relativno neekonomične male zajednice, možda i neće osnivati pa se ovakav zakonski okvir može smatrati uspostavljenim kako bi se usporila proizvodnja i dijeljenje građanske energije. Budući da ovakav propis nije u skladu s EU politikama u ovom području, za očekivati je i promjenu propisa u ovom dijelu. U slučaju promjene propisa kojima bi se osnivanje energetskih zajednica umjesto na istu transformatorsku stanicu proširilo na više njih, naselje ili regiju, broj novoosnovanih energetskih zajednica moga bi biti veći od 200 u slijedećih 5 godina prosječnog kapaciteta instalirane snage od više od 100 MW ukupno godišnje proizvedene energije od približno 100 GWh energije. Dakle, moglo bi se raditi o značajnom broju građana uključenom u proizvodnju vlastite energije, osjetnom smanjenju troškova za energiju, smanjenja emisije stakleničkih plinova za približno 10 000 TCO2 te adekvatnog rasterećenja elektroenergetskog sustava. Da bi se opisano grubo procijenjeno tržište moglo i ostvariti bit će potrebo približno 130 milijuna € ukupnih izvora financiranja. Ukupni izvori financiranja mogli bi se sastojati od vlastiti vlasničkih i dužničkih te tuđih dužničkih izvora. Dio tuđih dužničkih izvora mogli bi biti upravo financijski instrumenti EU. Uključivanje financijskih instrumenata EU moglo bi povećati sklonost uključivanja ostalih izvora financiranja zbog smanjenog ukupnog rizika ulaganja. Tu se otvara i pitanje obilježja financijskih instrumenata EU u pogledu ročnosti te strukture kombiniranog instrumenta koji se sastoji od bespovratnog granta i zajma. Moguća obilježja prikazana su u tablici 2:

Tablica 2: Moguća obilježja kombiniranog financijskog instrumenta EU za energetske zadruge

Izvor: Autori.

Prema mišljenju autora, a na temelju analize brojnih projekata ulaganja u krovne i zemaljske fotonaponske elektrane, udio bespovratnog granta mogao bi biti do 15% (za namirenje troškova osnivanja zadruge, izradu projekata i slično) te zajma najmanje 85%. kako bi se osigurala likvidnost poslovanja projekta (energetske zadruge), tj. stanje u okviru kojega se iz ostvarenih ušteda u cijelosti namiruju dospjele obveze prema tužim dužničkim izvorima financiranja (komercijalni kredit i financijski instrument EU) razdoblje otplate trebalo bi biti ne manje od 10 godina. Udio kombiniranih financijskih instrumenata EU u ukupnim izvorima financiranja mogao bi biti najmanje 50%.

ZAKLJUČAK I PREPORUKE

Trenutni zakonodavni okvir sigurno nije poticajan za osnivanje i poslovanje energetskih zajednica neovisno o njihovim pravnim oblicima. Ograničenje na jednu transformatorsku stanicu nepremostiva je prepreka za razvoj energetskih zajednica. Kada bi se ovo ograničenje uklonilo, stvorile bi se pretpostavke osnivanja značajnijeg broja energetskih zadruga u cijeloj zemlji. S obzirom na značajne potrebe za ulaganjem u energetska postrojenja energetskih zadruga, uključivanje kombiniranih financijskih instrumenata EU u strukturu ukupnih izvora financiranja osjetno bi ubrzalo razvoj ovog novog tržišta, a takve mogućnosti postoje u VFO 21.-27.

S obzirom na složeno poslovanje energetskih zadruga, očekuje se i razvoj tržišta specijaliziranih usluga u području osnivanja i upravljanja poslovanjem energetskih zadruga.


Damir Juričić – piše o ekonomiji i financijama
Damir Medved – piše tehnologiji i zajednicama

Prikazi: 45

Kategorije
Stručni tekstovi

Osnivanje energetskih zajednica u Republici Hrvatskoj

Stupanjem na snagu Zakona o obnovljivim izvorima energije i visokoučinkovitoj kogeneraciji (NN 138/21), Zakona o tržištu električne energije (NN 111/2021) i Pravilnika o dozvolama za obavljanje energetskih djelatnosti i vođenju registra izdanih i oduzetih dozvola za obavljanje energetskih djelatnosti (NN 44/2022) stekle su se pretpostavke za osnivanje energetskih zajednica u republici Hrvatskoj,a u svrhu udruživanja građana, poduzetništva i tijela javnog prava zbog zajedničke proizvodnje, potrošnje na mjestu proizvodnje te dijeljenja proizvedene energije među članovima zajednice. Cilj osnivanja ovakvih formacija je postizanje energetske neovisnosti, smanjenje i stabilnost cijene energenata, veća učinkovitost korištenja proizvedene energije zbog dijeljenja i slično.

Međutim, društveno je opravdano i ekonomski racionalno postaviti pitanja o tome je li ovim propisima priređen poticajni zakonodavni i institucionalni okvir za pokretanje aktivnosti intenzivnog ulaganja u građansku energiju iz obnovljivih izvora i hoće li se postići naprijed navedeni ciljevi u društveno i ekonomsko prihvatljivom razdoblju? Opći je dojam da Pravilnik predstavlja još jedan instrument nadležnim javnim tijelima i javnim poduzećima u sprječavanju aktivnosti vezanih uz osnivanje i poslovanje energetskih zajednica.

Uvod

Zakonom o tržištu električne energije dana je mogućnost udruživanja građana, poduzetništva i tijeka javnih vlasti u tzv. energetske zajednice, a Pravilnikom o dozvolama za obavljanje energetskih djelatnosti i vođenju registra izdanih i oduzetih dozvola za obavljanje energetskih djelatnosti određen je postupak i pravila osnivanja energetskih zajednica. Odredbom članka 26. Zakona o tržištu električne energije određeno je da se građani mogu udružiti kako bi zajednički proizvodili i dijelili proizvedenu energiju u svrhu vlastite potrošnje. To će učiniti posredstvom tzv. energetskih zajednica. Energetska zajednica građana je pravna osoba koja je osnovana na području Republike Hrvatske, čiji se vlasnici udjela ili članovi dobrovoljno udružuju kako bi ostvarili prednosti razmjene energije proizvedene i potrošene na određenom prostornom obuhvatu lokalne zajednice.

Propis dozvoljava da se građani udruže s osobama javnog prava poput gradova, općina, ustanova ili komunalnih društava kako bi bolje iskoristili potencijal mogućnosti proizvodnje i (interne) potrošnje (u naravi, dijeljenja) proizvedene električne energije. Predviđene aktivnosti energetske zajednice su, između ostalog, proizvodnja električne energije iz obnovljivih izvora, opskrba električnom energijom zajednice; upravljanje potrošnjom električne energije; agregiranje članova zajednice skladištenje energije, energetska učinkovit, punjenje električnih vozila proizvedenom energijom i slično.

Važno je skrenuti i pozornost da se energetske zajednice temelje na dobrovoljnom i otvorenom sudjelovanju čija je primarna svrha pružanje okolišne, gospodarske ili socijalne koristi svojim članovima, a ne stvaranje financijske dobiti. Zakonodavac ovu svrhu osnivanja energetskih zajednica nastoji ostvariti prisilom na način da obveže članove zajednice na vođenje poslovanja i poslovnih knjiga prema zakonima kojima se uređuje financijsko poslovanje i računovodstvo neprofitnih organizacija. Ovime propisi u Republici Hrvatskoj odstupaju od ideje iz Direktive (EU) 2019/944 koja eksplicitno dozvoljava i trgovačko društvo kao pravni oblik energetske zajednice.

Točkom 8. Priloga I. Pravilnika o dozvolama za obavljanje energetskih djelatnosti i vođenju registra izdanih i oduzetih dozvola za obavljanje energetskih djelatnosti definirana je dokumentacija i potrebni dokazi kako bi energetska zajednica mogla obavljati aktivnosti zbog kojih se osniva – proizvodnja i dijeljenje energije. Energetska zajednica građana, poduzetnika i javnih tijela prije svega mora poprimiti svoju pravnu osobnost, obično u formi zadruge, udruge ili zaklade. Potom ta pravna osoba treba zatražiti dozvolu za obavljanje energetske djelatnosti te naposlijetku započeti s radom i aktivnostima zbog kojih je osnovana. Radi se o složenom postupku kako u fazi osnivanja i pripreme, tako i kasnije u fazi obavljanja poslovnih aktivnosti.

Aktivnosti prilikom osnivanja i poslovanja energetske zajednice

Energetske zajednice najčešće će se osnovati kao udruge ili zadruge. Postupci osnivanja ovakvih pravnih formacija određeni su Zakonom o udrugama (NN 74/14, 70/17, 98/19) i Zakonom o zadrugama (NN 34/11, 125/13, 76/14, 114/18, 98/19).

Udruga

Udruga je svaki oblik slobodnog i dobrovoljnog udruživanja više fizičkih, odnosno pravnih osoba koje se, radi zaštite njihovih probitaka ili zauzimanja za zaštitu ljudskih prava i sloboda, zaštitu okoliša i prirode i održivi razvoj, te za humanitarna, socijalna, kulturna, odgojno-obrazovna, znanstvena, sportska, zdravstvena, tehnička, informacijska, strukovna ili druga uvjerenja i ciljeve koji nisu u suprotnosti s Ustavom i zakonom, a bez namjere stjecanja dobiti ili drugih gospodarski procjenjivih koristi, podvrgavaju pravilima koja uređuju ustroj i djelovanje toga oblika udruživanja. Djelovanje udruge temelji se na načelu neprofitnosti, što znači da se udruga ne osniva sa svrhom stjecanja dobiti, ali može obavljati gospodarsku djelatnost, sukladno zakonu i statutu. Udruga stječe pravnu osobnost danom upisa u Registar udruga Republike Hrvatske.

Udrugu mogu osnovati najmanje tri osnivača. Osnivač udruge može biti svaka poslovno sposobna fizička osoba ako joj poslovna sposobnost nije oduzeta u dijelu sklapanja pravnih poslova i pravna osoba. Udruga je dužna voditi popis svojih članova koji se vodi elektronički ili na drugi prikladan način i obvezno sadrži podatke o osobnom imenu (nazivu), osobnom identifikacijskom broju (OIB), datumu rođenja, datumu pristupanja udruzi, kategoriji članstva, ako su utvrđene statutom udruge te datumu prestanka članstva u udruzi, a može sadržavati i druge podatke. Popis članova uvijek mora biti dostupan na uvid svim članovima i nadležnim tijelima, na njihov zahtjev.

Statut je temeljni opći akt udruge koji donosi skupština udruge. Statut udruge sadrži odredbe o nazivu i sjedištu, zastupanju, područjima djelovanja sukladno ciljevima, ciljevima, djelatnostima kojima se ostvaruju ciljevi, gospodarskim djelatnostima sukladno zakonu, ako ih obavlja, načinu osiguranja javnosti djelovanja udruge, uvjetima i načinu učlanjivanja i prestanku članstva, pravima, obvezama i odgovornosti te stegovnoj odgovornosti članova i načinu vođenja popisa članova, tijelima udruge, njihovu sastavu i načinu sazivanja sjednica, izboru, opozivu, ovlastima, načinu odlučivanja i trajanju mandata te načinu sazivanja skupštine u slučaju isteka mandata, izboru i opozivu likvidatora udruge, prestanku postojanja udruge, imovini, načinu stjecanja i raspolaganja imovinom, postupku s imovinom u slučaju prestanka udruge te načinu rješavanja sporova i sukoba interesa unutar udruge. Statut udruge može sadržavati odredbe o teritorijalnom djelovanju udruge, znaku udruge i njegovu izgledu te drugim pitanjima od značaja za udrugu. Nakon osnivanja, udruga se mora upisati u registar udruga.

Zahtjevu za upis u registar udruga prilažu se zapisnik o radu i odlukama osnivačke skupštine, odluka skupštine o pokretanju postupka za upis u registar udruga, ako takva odluka nije donesena na osnivačkoj skupštini, statut, popis osnivača, osobna imena osoba ovlaštenih za zastupanje i osobno ime ili naziv likvidatora, izvod iz sudskog ili drugog registra za stranu pravnu osobu osnivača udruge, preslika osobne iskaznice ili putovnice za osnivače, likvidatora i osobe ovlaštene na zastupanje, suglasnost ili odobrenje nadležnog tijela za obavljanje određene djelatnosti, kada je to propisano posebnim zakonom kao uvjet za upis udruge. Nadležno upravno tijelo dužan je donijeti rješenje o zahtjevu za upis u roku od 30 dana od dana predaje urednog zahtjeva za upis.

Imovinu udruge čine novčana sredstva koja je udruga stekla uplatom članarina, dobrovoljnim prilozima i darovima, novčana sredstva koja udruga stekne obavljanjem djelatnosti kojima se ostvaruju ciljevi, financiranjem programa i projekata udruge iz državnog proračuna i proračuna jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave te fondova i/ili inozemnih izvora i slično. Gospodarske djelatnosti udruga može obavljati pored djelatnosti kojima se ostvaruju njezini ciljevi utvrđeni statutom, ali ih ne smije obavljati radi stjecanja dobiti za svoje članove ili treće osobe. Ako u obavljanju gospodarske djelatnosti udruga ostvari višak prihoda nad rashodima, on se mora sukladno statutu udruge koristiti isključivo za ostvarenje ciljeva utvrđenih statutom. Udruge su dužne voditi poslovne knjige i sastavljati financijska izvješća prema propisima kojima se uređuje način financijskog poslovanja i vođenja računovodstva neprofitnih organizacija.

Zadruga

Zadruga je dragovoljno, otvoreno, samostalno i neovisno društvo kojim upravljaju njezini članovi, a svojim radom i drugim aktivnostima ili korištenjem njezinih usluga, na temelju zajedništva i uzajamne pomoći ostvaruju, unapređuju i zaštićuju svoje pojedinačne i zajedničke gospodarske, ekonomske, socijalne, obrazovne, kulturne i druge potrebe i interese i ostvaruju ciljeve zbog kojih je zadruga osnovana. Zadruga se temelji na zadružnim vrednotama: samopomoći, odgovornosti, demokratičnosti, ravnopravnosti, pravičnosti i solidarnosti te moralnim vrednotama poštenja, otvorenosti, društvene odgovornosti i skrbi za druge. Odnose među svojim članovima zadruga uređuje na zadružnim načelima: dragovoljno i otvoreno članstvo; nadzor poslovanja od strane članova; gospodarsko sudjelovanje članova zadruge i raspodjela; samostalnost i neovisnost; obrazovanje, stručno usavršavanje i informiranje članova zadruge; suradnja među zadrugama te briga za zajednicu. Država, lokalna i područna (regionalna) samouprava potiču razvoj zadrugarstva mjerama ekonomske i socijalne politike te drugim mjerama unapređenja razvoja zadruga i zadružnog sustava.

Zadrugu može osnovati najmanje sedam osnivača potpuno poslovno sposobne fizičke osobe i pravne osobe. Osnivanjem zadruge osnivač zadruge postaje član zadruge i upisuje se u imenik članova zadruge. Osnivačku skupštinu sazivaju osnivači zadruge. Osnivačkoj skupštini predsjeda jedan od osnivača. Pravo glasa na osnivačkoj skupštini imaju osobe koje su potpisale izjavu o prihvaćanju pravila zadruge. Osnivačka skupština donosi odluke većinom glasova osnivača zadruge te donosi pravila zadruge. Pravila zadruge su donesena kada broj osnivača potreban za osnivanje zadruge potpiše izjavu o prihvaćanju pravila koja mora sadržavati ime i prezime, datum rođenja, prebivalište, OIB, broj i oznaku osobne identifikacijske isprave fizičke osobe, odnosno tvrtku, sjedište i OIB pravne osobe. Nakon donošenja pravila zadruge osnivačka skupština zadruge bira tijela zadruge i pravilima zadruge, donosi odluku o unosu, odnosno uplati uloga članova i druge odluke vezane uz osnivanje zadruge.

Pravila zadruge sadrže odredbe o tvrtki, sjedištu i predmetu poslovanja; unutarnjem ustroju; uvjetima i načinu stjecanja članstva, obliku i visini, unosu i povratu uloga člana, pravima, obvezama i odgovornostima članova, uvjetima i načinu prestanka članstva i drugim pitanjima vezanim uz članstvo u zadruzi; tijelima zadruge: njihovoj nadležnosti, pravima i obvezama, postupku izbora i opoziva, mandatu članova, načinu donošenja odluka i drugim pitanjima vezanim uz rad tijela zadruge; zastupanju i predstavljanju zadruge te pravima i ovlastima upravitelja; imovini zadruge i načinu raspolaganja imovinom; upotrebi dobiti, odnosno viška prihoda, pokriću gubitaka, odnosno manjka u poslovanju; dijelu dobiti, odnosno viška prihoda koji se raspoređuju u obvezne pričuve; statusnim promjenama i prestanku zadruge; informiranju članova i poslovnoj tajni; načinu i postupku izmjena i dopuna pravila i slično.

Član zadruge može biti samo osoba koja neposredno sudjeluje u radu zadruge, koja posluje putem zadruge ili koristi njezine usluge ili na drugi način neposredno sudjeluje u ostvarenju ciljeva zbog kojih je zadruga osnovana te ne može prenijeti svoje članstvo na drugu osobu.

Imovinu zadruge čine ulozi članova, sredstva stečena obavljanjem djelatnosti i drugim aktivnostima zadruge i sredstva stečena na druge načine, a pripada zadruzi i služi za obavljanje njezinih djelatnosti i podmirenje njezinih obveza. Imovinu koja nije u funkciji obavljanja djelatnosti zadruge, zadruga može odlukom skupštine prodati ili dati u zakup, a ostvarena sredstva dužna je usmjeriti za poslovanje zadruge.

Ulog člana zadruge može biti osnovni i dodatni ulog. Iznos osnovnog uloga je jednak, a njegovu visinu određuje skupština i ne može biti manji od 1.000,00 kuna. Dodatni ulog je ulog koji član zadruge može unijeti uz osnovni ulog. Iznos dodatnog uloga je jednak, a njegovu visinu određuje skupština zadruge. Ulog člana zadruge upisuje se na ime člana zadruge u imenik članova zadruge. Ulog se, u pravilu, unosi u novcu. Ako se ulog unosi u stvarima ili pravima, novčanu vrijednost stvari ili prava procjenjuje sudski vještak. Ako član zadruge kao ulog unosi stvar ili pravo koje se daje u vlasništvo zadruge, član zadruge odgovara za stvarne i pravne nedostatke stvari kao da se radi o prodaji.

Zadruga može obavljati djelatnost sa ciljem stjecanja dobiti, a može obavljati djelatnost u cilju udovoljavanja potreba svojih članova bez namjere stjecanja dobiti. Iz ostvarene dobiti utvrđene godišnjim obračunom zadruga je dužna pokriti gubitke iz prethodnih razdoblja, a nakon pokrića gubitaka iz prethodnog razdoblja, iz dobiti utvrđene godišnjim obračunom – zadruga izdvaja i posebno evidentira najmanje 20% za razvoj zadruge te najmanje 5% u obvezne pričuve sve dok te pričuve ne dosegnu ukupan iznos uloga članova.

Postupak osnivanja i rada energetske zajednice moguće je sažeti u tri grupe procesa:

  1. Utvrđivanje pravne osobnosti energetske zajednice;
  2. Registracija energetske djelatnosti te
  3. Poslovanje energetske zajednice.

Svaka od navedenih grupa procesa ima svoje pod-procese koje treba provesti kako bi se postigao konačni cilj poslovanja zajednice.

Utvrđivanje pravne osobnosti energetske zajednice

Energetska zajednica, kao što je naprijed navedeno, najžešće će se osnivati kao zadruga ili udruga. Ukoliko zajednica pravni osobnost stekne kao udruga, bit će potrebno najmanje tri osnivača dok će u slučaju zadruge bit će potrebno sedam osnivača. Zainteresirani članovi trebat će se okupiti i iskazati namjeru formiranja zajednice te definirati svrhu i ciljeve osnivanja zajednice. Potom će, sukladno odredbama zakona kojim se uređuje odabrani pravni oblik, prirediti listu osnivača s osobnim podatcima, odrediti tvrtku te definirati pravila koja završava potpisivanjem izjave o prihvaćanju pravila. Slijedi sazivanje osnivačke skupštine te upis u registar udruga, odnosno, zadruga u registar čime se stječe konačna pravna osobnost.

Registracija energetske djelatnosti

Nakon što je energetska zajednica postala pravna osoba, podnijet će zahtjev za ishođenjem dozvole za obavljanje energetske djelatnosti. Zahtjev se podnosi na Obrascu Zahtjeva za izdavanje dozvole za obavljanje energetske djelatnosti (ZDOED) i predaje Hrvatskoj energetskoj regulatornoj agenciji (HERA). Obrazac Zahtjeva propisan je Prilogom IV. Pravilnika o dozvolama za obavljanje energetskih djelatnosti i vođenju registra izdanih i oduzetih dozvola za obavljanje energetskih djelatnosti. Uz zahtjev se prilaže:

  • Ispunjen i ovjeren obrazac Zahtjeva za ishođenjem dozvole za obavljanje energetske djelatnosti;
  • Statut odabrane formacije zajednice iz kojeg je vodljivo da je registrirana za energetske djelatnosti;
  • Osnivački akt, odnosno akt na temelju kojeg je registrirana pravna osoba, kao i druga dokumentacija iz koje je vidljivo da energetska zajednica građana zadovoljava uvjete za energetsku zajednicu građana iz zakona kojim se uređuje tržište električne energije;
  • Popis svih vlasnika udjela i svih članova u energetskoj zajednici građana iz kojeg su za svakog vlasnika udjela odnosno člana;
  • Javnobilježnički ovjerena izjava odgovorne osobe u pogledu kontrole srednjih i velikih poduzeća;
  • Izvadak iz odgovarajućeg registra kojim podnositelj zahtjeva dokazuje da energetska zajednica građana djeluje na temelju zakona kojim se uređuje financijsko poslovanje i računovodstvo neprofitnih organizacija;
  • Dokaz tehničke kvalificiranosti;
  • Dokaz stručne osposobljenosti te
  • Dokaz financijske kvalificiranosti.

Tehnička kvalificiranost se dokazuje:

  • Dokazom o vlasništvu ili pravu korištenja poslovnog prostora temeljem ugovora o zakupu ili drugog ugovora zaključenog s vlasnikom poslovnog prostora;
  • Opisom informacijskog, komunikacijskog i ostalih sustava za obavljanje energetske djelatnosti organiziranja energetske zajednice građana;
  • Važećim ugovorima s drugim pravnim subjektima koji imaju utjecaja na tehničku kvalificiranost podnositelja zahtjeva;
  • Trogodišnjim razvojnim i investicijskim planom za obavljanje energetske djelatnosti te
  • Uvjetima sudjelovanja u energetskoj zajednici građana koje donosi energetska zajednica građana.

Ovdje se posebna pozornost skreće na trogodišnji razvojni i investicijski plan koji predstavlja u naravi projekcije proizvodnje i potrošnje proizvedene energije na razini svih članova energetske zajednice te uravnoteženost planirane proizvedene i potrošene energije na temelju povijesne analize potrošnje te projekcija u planskom razdoblju.

Stručna osposobljenost dokazuje se:

  • Organizacijskom shemom ili dijelom organizacijske sheme podnositelja zahtjeva koja se odnosi na energetsku djelatnost;
  • Popisom radnika, članova zajednice ili vlasnika udjela u energetskoj zajednici koji obavljaju poslove u energetskoj djelatnosti organiziranja energetske zajednice građana, s naznakom stupnja obrazovanja, radnog mjesta i opisom poslova prema sistematizaciji poslova i radnih mjesta potpisan od strane odgovorne osobe u pravnoj osobi;
  • Važećim ugovorima s drugim pravnim subjektima koji imaju utjecaja na stručnu osposobljenost podnositelja zahtjeva.

Budući da će, barem u prvom razdoblju formiranja tržišta energetskih zajednica, imati manji broj članova, između ostalog i iz razloga što se energetska zajednica smije formirati isključivo oko jedne, iste transformatorske stanice, ekonomski će neracionalno biti očekivati zapošljavanje radnika i zadovolje ciljeva u pogledu ekonomske i financijske opravdanosti ulaganja u energetska postrojenja. Stručna osposobljenost vjerojatno će se uglavnom dokazivati kvalifikacijama članova ili vlasnika udjela, a najčešće ugovorom (outsource) sa trgovačkim društvima specijaliziranim za osnivanje, registraciju, ugradnju i održavanje energetskih postrojenja, nadzor, poslovnu evidenciju i izvještavanje o poslovanju energetskih zajednica. Financijska kvalificiranost dokazuje se  obrascem BON-1 i BON-2, odnosno izjavom poslovne banke o solventnosti pravne osobe.

Poslovanje energetske zajednice

Nakon što je osnovana i stekla pravnu osobnost te nakon što je ishodila dozvolu za obavljanje energetske djelatnosti, energetska zajednica može započeti s operativnim poslovanjem. Iako se u energetsku zajednicu mogu udružiti subjekti (građani, poduzeća i javna tijela) nakon što su pojedinačno nabavili fotonaponska postrojenja, najvjerojatnije će se u praksi udruživati subjekti koji će tek po uspostavljanju zajednice nabaviti i uspostaviti postrojenja. Razlog za takav stav bit će korist u formi manje jedinične nabavne cijene postrojenja ukoliko se nabavlja veća količina kao i smanjenje rizika zbog udruživanja znanja i iskustva o izboru postrojenja, montaži, testiranju i puštanju u rad te financiranju i upravljanju poslovanjem zajednice.

No, energetska zajednica (zadruga, udruga) nije nipošto statička formacija koja zahtijeva aktivnost njenih članova isključivo u fazi osnivanja i ugradnje postrojenja. Zajednica, kao što je to naprijed u tekstu istaknuto, posluje po načelima neprofitne organizacije što znači da je potrebno kontinuirano voditi poslovne knjige u skladu s računovodstvom neprofitnih organizacija. Iako se ne očekuje veliki broj mjesečnih transakcija, još uvijek nije poznato na koji će se način tretirati procesi dijeljenja energije i kako će se evidentirati u poslovnim knjigama. Također, trebat će sazivati i sudjelovati na skupštinama udruge ili zadruge, pripremati izvještaje te ih usvajati, a dokumente arhivirati. Također, prilikom ishodovanja dozvola trebalo je prirediti plan poslovanja pa će periodično trebati usporediti ostvarene poslovne financijske vrijednosti s planiranim i u slučaju odstupanja odlučiti o aktivnostima.

Problematika održavanja infrastrukture

Rad postrojenja ne podrazumijeva samo njegovu ugradnju već i održavanje. S obzirom na dugo ekonomsko razdoblje uporabe (20, 25 i više godina) to postrojenje trebat će održavati. I tu je moguće iskoristiti učinke ekonomike razmjera gdje bi jedinični troškovi održavanja mogli biti manji kada to održavanje ugovara zajednica u odnosu na individualnog prosumera. Zasigurno će trebati (obično negdje oko 12. godine poslovanja) zamijeniti inverter kojeg također treba nabaviti u budućnosti. Nabava više invertera mogla bi rezultirati manjim jediničnom cijenom. Najposlije, na kraju životnog vijeka mogu se otvoriti pitanja uvezi prestanka rada i pokretanju novog investicijskog ciklusa kao i pitanja u pogledu zbrinjavanja dotrajalih fotonaponskih panela. Sve te aktivnosti lakše je provesti u zajednici.

Iako zajednicu osniva grupa građana, tijekom životnog vijeka postrojenja i poslovanja energetske zajednice mogući su interesi uključivanja novih članova zajednice. To uključivanje, ukoliko se inicijalno ugovorno dobro regulira, može biti jednostavno slijedom čega će svi članovi zajednice imati veće koristi u odnosu na troškove uključivanja novog člana. Ti učinci povezani su sa softverima kojima se upravlja nadzorom i dijeljenjem energije. Veći stupanj digitalizacije stambenih objekata može polučiti veće učinke upravljivosti i efikasnosti u potrošnji energije. Kako bi se to postiglo članovi zajednice na početku svoga djelovanja razmatrat će korist od ugradnje komponenta tzv. pametnih stanova ili kuća.

Profiliranje domaćinstava

Čini se da je osnivanje efikasne energetske zajednice danas neodvojivo od procesa profiliranja domaćinstava koje uključuje identifikaciju svojstava trošila (kućanskih aparata) te način njihovog korištenja od strane ukućana. Takvo profiliranje kućanstava obavlja se putem senzorske i mjerne infrastrukture pametnog doma, a omogućuje precizno planiranje i optimizaciju proizvodnje i potrošnje energije. Osim energetske, važna je i ekonomska optimizacija, odnosno korištenje energije ili njenu prodaju kad je to ekonomski najopravdanije što je standardna funkcionalnost platformi za upravljanje energetskim zajednicama. I za nadzor tih procesa bit će dobro razmotriti mogućnost ugovaranja outsource usluga. Na kraju, zajednica će imati neku svoju mrežnu stranicu koju će također trebati održavati kako bi bila funkcionalna i od koristi svojim članovima. U aktivnosti poslovne faze života zajednice nisu uključene one vezane za eventualno agregiranje energije i operacije na tržištu energije što predstavlja cijeli niz dodatnih aktivnosti kojima je potrebno upravljati profesionalno.

Photo by Clark Tibbs on Unsplash

Financiranje nabave postrojenja za proizvodnju i dijeljenje energije

Fotonaponske elektrane, komponente pametnih stanova (kuća) programe za upravljanje i dijeljenje energije, sustave za poslovnu evidenciju i slično moguće je nabaviti na više načina ovisno o tome kako se energetske zajednice organiziraju u odnosu na vlasništvo imovine i podjelu rizika te, ovisno o toj odluci, kako se financira nabava. U praksi će se, najvjerojatnije, energetske zajednice organizirati na jedan od tri načina prikazanih na shemi 1:

Shema 1: Organizacija energetskih zajednica u odnosu na vlasništvo i podjelu rizika (Izvor: Autori)

U modelu A članovi zajednice individualno nabavljaju fotonaponska postrojenja (FNE – fotonaponske elektrane). Nakon ugradnje ili prije, udružuju se u energetsku zajednicu. U okviru modela B subjekti prvo osnivaju energetsku zajednicu te potom energetska zajednica ulaže u postrojenja (obično na krovovima svojih članova). U modelu C građani osnivaju energetsku zajednicu te ugovaraju nabavu usluge raspoloživosti (ECaaS – Energy Comunity as a Service) fotonaponskih postrojenja u okviru kojega dobavljač ugrađuje svoje fotonaponske elektrane na krovove članova zajednice te ih drži u raspoloživom stanju za proizvodnju energije člana zajednice.

Ovisno o modelu nabave postrojenja proizaći će i prihvatljiv model financiranja. Modeli financiranja prikazani su na shemi 2:

Shema 2: Modeli financiranja nabave fotonaponskih postrojenja (Izvor: Autori)

U slučaju primjene modela A, članovi zajednice, iz svojih ili tuđih vlasničkih i dužničkih izvora financiraju ugradnju postrojenja. U slučaju primjene modela B izvore financiranja pribavlja energetska zajednica (pravna osoba). Ti izvori mogu biti dijelom vlasnički (od uloga članova zajednice), a dijelom dužnički (od komercijalnih banaka ili financijski instrumenti Europske unije ukoliko ih ministarstvo nadležno za fondove europske unije programira). U slučaju primjene modela C niti članovi niti pravna osoba energetska zajednica nemaju vezu s izvorima financiranja. Njih pribavlja dobavljač usluge raspoloživosti, a postrojenja postaju vlasništvom člana ili pravne osobe energetske zajednice nakon isteka ugovora o nabavi raspoloživosti.

Otvorena pitanja

Iako su na snazi propisi na temelju kojih je moguće osnovati adekvatnu energetsku zajednicu, u praksi postoji cijeli niz pitanja vezana za njeno zakonito operativno poslovanje te pitanja vezana uz skrivene troškove koje često puta nije moguće predvidjeti zbog kreativnih iznenađenja pravne osobe nadležne za priključivanje fotonaponske elektrane na distribucijski elektroenergetski sustav. U nastavku slijedi nekoliko pitanja.

Cijena dijeljenja energije među članovima

Ovisno o izračunatim ukupnim životnim troškovima svakog pojedinačnog postrojenja člana zajednice te intenzitetu proizvodnje, cijene proizvedene energije pojedinog člana bit će relativno slične ili s minimalnim razlikama. Odstupanja od prosječne cijene ovisit će i o odabranom modelu nabave. No, vrlo je vjerojatno da će cijene proizvedene električne energije bit manje od cijene električne energije iz mreže. U svrhu ilustracije pretpostavit će se da je cijena energije iz mreže 0.152 €/kWh, a cijena energije iz FNE 0.091 €/kWh. Radi se o razlici od 0.061 €/kWh između energije iz mreže i FNE. Kada članovi zajednice dijele električnu energiju tada oni dijele usluge koje imaju svoju nabavnu cijenu (proizvođačka cijena, u primjeru 0.091 €/kWh), tu uslugu su proizveli članovi zajednice i razmjenjuju je na zatvorenom tržištu omeđenom zajednicom.

S tim u svezi nejasno je po kojoj vrijednosti će građani evidentirati podijeljenu energiju? Hoće li to biti po cijeni proizvodnje? Zašto ne bi građani imali razliku u cijeni (u prostoru između cijene proizvodnje od 0.091 €/kWh i cijene energije iz mreže od 0.152 €/kWh, radi se o prostoru od značajnih 0.061 €/kWh koji će se, takva su očekivanja u budućnosti, povećavati)? Ovo je važno pitanje povezano s poslovanje zajednice. Ukoliko se članovima zajednice ne dozvoljava sloboda u formiranju obračunskih cijena dijeljene energije tada to treba jasno naglasiti kako bi se smanjili rizici osnivanja i poslovanja energetskih zajednica.

Porezni tretman dijeljenja energije

Razlika u cijeni prometovanja proizvodima, robama i uslugama podložna je oporezivanju. Razliku u cijeni član zajednice ostvarit će kada proizvedenu energiju dijeli s članom po većoj cijeni od njegove cijene proizvodnje. Pitanje na koje treba dati jasan odgovor je hoće li se ta razlika oporezivati porezom na dodanu vrijednost i hoće li se eventualna razlika prihoda (od podijeljene energije) i rashoda (od cijene proizvedene energije) oporezovati porezom na dohodak ili dobit? Možda bi rješenje bilo da se jasno komunicira stav prema kojem se dijeljenje energije unutar energetske zajednice, neovisno o cijenama dijeljenja i cijenama proizvodnje energije, ne oporezuje. Važna misija građanske energije odnosno energetskih zajednica u svijetu je i smanjivanje energetskog siromaštva, primjerice brojne energetske zajednice isporučuju energiju svojim potrebitim članovima posve besplatno kao dio šireg konteksta smanjivanja socijalnih razlika, pa je i u tom smislu važno razmotriti potencijalne porezne olakšice za članove zajednice.

Kapacitet postrojenja u odnosu na člana i zajednicu

Sasvim pojednostavljeno, građani koji proizvedu veću količinu godišnje energije u odnosu na prosječnu godišnju potrošnju bit će penalizirani smanjenom cijenom preuzimanja viška proizvedene energije i/ili promjenom statusa. Primjenjuje li se to pravilo kada se takav slučaj dogodi u okviru energetske zajednice. U energetskoj zajednici mogu se udružiti građani koji zbog tehničkih uvjeta krova ne mogu proizvesti količine energije koju potroše. S druge strane, neki članovi zajednice imaju tehničke uvjete za proizvodnju značajnije veće količine energije u odnosu na količinu koju potroše u godini dana. Može li jedan član proizvoditi energiju za sebe i drugog(ge) članove zajednice.

Može li u tom slučaju građanin koji proizvodi za sebe i članove zajednice podijeljenu energiju obračunati po većoj cijeni od njegove cijene proizvodnje (njegov interes), ali manjoj cijeni od cijene iz mreže (interes člana zajednice koji ne proizvodi energiju)? Ukoliko se energija mora dijeliti bez naknade, tada će svi članovi zajednice imati interes ne proizvoditi već dobivati energiju besplatno od drugog člana, a član koji proizvodi neće imati interes proizvoditi za drugoga.

Trošak korištenja mreže u postupcima dijeljenja

Kada članovi energetske zajednice dijele proizvedenu energiju, dijele je posredstvom distribucijske mreže, mreže koja povezuje člana zajednice s transformatorskom stanicom. Najposlije, energetsku zajednicu, tako je određeno našim propisima, mogu formirati isključivo članovi povezani na istu transformatorsku stanicu. Ovo ograničenje sigurno nije poticajno, a niti društveno opravdano iz razloga što članovi zajednice, građani ne koriste instrumente zaštite od rizika geografske distribucije osunčanja. Na primjer, bilo bi efikasnije kada bi članovi energetske zajednice bili raspršeni na širem geografskom području pa kada je jednom članu oblačno, drugom sija sunce i energija se efikasnije koristi.

Još bolji instrument zaštite je u kombinaciji sa vjetrogeneratorima i baterijskim spremnicima energije. Ovakvo ograničenje, čini se, ekonomski je racionalno isključivo za upravitelja distribucijskog sustava koji je, nakon 30 godina, još uvijek nespreman na inovacije. Ovdje se ne radi samo o problematici energetskih zajednica već i velikog broja vlasnika nekretnina na jadranskoj obali (gotovo 400.000 objekata) kojima bi bilo atraktivno povezivanje proizvodnje iz kuće za odmor sa njihovim objektom u lokaciji stanovanja. Osim pitanja nacionalnog ”povezivanja” proizvodnje na vlastitim objektima, slično je i s međunarodnim povezivanjima unutar EU (preko 100.000 stranih vlasnika nekretnina iz Slovenije i Njemačke pozdravili bi opciju da sa svojih objekata u Hrvatskoj koriste obnovljivu energiju u matičnim državama. Treba odmah reći da nema tehničkih prepreka jer su takve EU inicijative u istraživačkoj fazi ili su već realizirane u okviru nekoliko transnacionalnih energetskih zajednica koje djeluju na teritorijima više EU država, pa je navedeno  – evidentno moguće.

Hoće li se dijeljena energija dodatno opteretiti naknadom za korištenje distribucijske mreže ili, možda, i prijenosne? To su pitanja od posebnog značaja za izračun financijske isplativosti fotonaponske elektrane jer ukoliko se proizvodna cijena energije iz fotonaponske elektrane uveća za potencijalnu naknadu za korištenje mreže, ona razlika naprijed istaknuta mogla bi se u cijelosti neutralizirati pa dijeljenje neće biti financijski opravdano. Zakonodavac se još nije o tome izjasnio. Štoviše, valja otvoriti i pitanje tehnički ispravnog međusobnog povezivanja članova zajednice privatnom mrežom. Ukoliko bi cijena tehnički ispravne takve mreže po jedinici energije bila manja, zašto takva opcija ne bi bila prihvatljiva?

Kriterij stručne osposobljenosti

Još je jedno važno pitanje nejasno. Odnosi se na stručnu osposobljenost iz Priloga IV. Pravilnika o dozvolama za obavljanje energetskih djelatnosti i vođenju registra izdanih i oduzetih dozvola za obavljanje energetskih djelatnosti. Naime, Pravilnikom je uvjetovano da energetska zajednica mora imati osobe stručne za vođenje zajednice. Iz formulacije teksta dade se razumjeti da se ta stručna osposobljenost dokazuje ili stručnim zaposlenim radnicima, ili stručnim članom zajednice ili ugovorom s vanjskim dobavljačem koji je stručan za obavljanje poslova kojima se zajednica bavi. najvjerojatnije je ova tvrdnja u prethodnoj rečenici ispravna no ne može se biti u cijelosti siguran.

Također, ostaje i pitanje što znači ”biti stručan”? Je li to stručnost u ugradnji fotonaponskih elektrana, radi li se o stručnosti poslovnog upravljanja zajednicom, radi li se pak o stručnosti vođenja poslovne evidencije ili pak stručnosti u održavanju. To ostaje pitanje pa bi bilo od velike važnosti građanima da pitanje stručnosti bude jasnije definirano. 

Skriveni troškovi – pogled iz prakse

Jedan od problema kod formiranja energetskih zajednica je i problem većeg broja prikrivenih troškova za investitore. Oni dobrim dijelom proizlaze iz nedosljednosti i nelogičnosti u  procedurama HEP-a, pa se onda pojavljuju posve nerealne projekcije ekonomske isplativosti investicija. Takvi prikriveni (ili neočekivani) troškovi mogu doseći 10-15% ukupne kapitalne vrijednosti projekta što bitno utječe na financijsku opravdanost. U nastavku je opis jednog primjera iz recentne prakse koji ukazuje na brojne nelogičnosti, ali i mogućnosti za poboljšanja procesa priključenja fotonaponske elektrane.

Montaža FN elektrane na obiteljsku kuću

Na obiteljsku kuću sa dvije etaže (prizemlje i kat) planira se postaviti fotonaponska elektrana koja bi energijom opskrbljivala cijeli objekt. Stanovi su odvojeni i svaki ima vlastito brojilo (time i OMM – Obračunsko Mjerno Mjesto). Na stan u prizemlju priključeni su i sva zajednička trošila  – oprema u garažama, kotlovnica za centralno grijanje, konobe i vanjski vrtni objekti. Početna ideja bila je fotonaponsku elektranu priključiti na jedno od OMM-a prema važećoj proceduri HEP, a drugo OMM obračunski ”pridružiti” kao korisnika energije. Ishodište je stvaranje ”mikro” energetske zajednice unutar objekta – isti princip bi se mogao replicirati i na veće objekte sa više stanova (višestambene objekte/apartmane, ali i na objekte koji su u vlasništvu iste osobe poput kuća za odmor na nekoj drugoj lokaciji i slično).

Treba naglasiti da je za ovakve slučajeve nepotrebno i neučinkovito osnivati formalne energetske zajednice kako je opisano u prethodnim poglavljima – ovdje se radi o vrlo jednostavnom objedinjavanju na razini objekta – koji naravno, u perspektivi, može, ali i ne mora, sudjelovati u regularnoj energetskoj zajednici. Principijelno bi se to ”objedinjavanje” moglo provesti u obračunskom sustavu HEP-a, na način da dva OMM formiraju ”mikro zajednicu” te se obračunski ukupno proizvedena energija iz FNE dijeli na oba OMM po nekom ključu (recimo 60% za prizemlje i 40% za kat u promatranom slučaju). U konačnici to znači da oba stana imaju korist od energije proizvedene iz FNE, iako je FNE fizički povezana samo s jednim OMM. Taj princip je posve replikabilan i za veće objekte ili apartmane, pa čak i za geografski udaljene objekte i ne zahtjeva nikakvu dodatnu infrastrukturu osim male modifikacije obračunskog sustava HEP-a.

Zakonski (u uvodu spomenuti Zakon o tržištu električne energije) ovo područje jasno definira kroz formu AKTIVNOG KUPCA, te definira obavezu operatora sustava:

Aktivni kupac je krajnji kupac, ili skupina krajnjih kupaca koji djeluju zajedno, koji troši ili skladišti električnu energiju proizvedenu u vlastitom prostoru smještenom unutar definiranih granica ili koji prodaje električnu energiju koju sam proizvodi ili sudjeluje u pružanju fleksibilnosti ili u programima energetske učinkovitosti, uz uvjet da te djelatnosti nisu njegova primarna trgovačka ili profesionalna djelatnost

Članak 3. Stavak 5.

Skupinu krajnjih kupaca koji zajednički nastupaju iz stavka 1. članka 25. čine obračunska mjerna mjesta krajnjih kupaca u istoj zgradi s više stanova i/ili poslovnih prostora na čiju instalaciju je priključeno proizvodno postrojenje ili postrojenje za skladištenje energije preko obračunskog mjernog mjesta pojedinog krajnjeg kupca, obračunskog mjernog mjesta zajedničke potrošnje ili preko posebnog obračunskog mjernog mjesta za proizvodno postrojenje ili postrojenje za skladištenje energije.

Članak 25. Stavak 4.

Operator sustava dužan je omogućiti skupini krajnjih kupaca koji zajednički nastupaju iz stavka 1. članka 25. te korisnicima mjernih podataka mjerne podatke obračunskog mjernog mjesta pojedinog krajnjeg kupca, obračunskog mjernog mjesta zajedničke potrošnje ili posebnog obračunskog mjernog mjesta za proizvodno postrojenje ili postrojenje za skladištenje energije, potrebne za obračun električne energije koja je preuzeta iz mreže odnosno obračun električne energije koja je predana u mrežu u ovisnosti o aranžmanu korištenja proizvodnog postrojenja odnosno postrojenja za skladištenje energije koji su međusobno ugovorili krajnji kupci koji zajednički nastupaju iz stavka 1. ovoga članka.

Članak 25. Stavak 9.

Međutim, ispostavilo se da je Aktivnog kupca trenutno nemoguće provesti u praksi jer takve vrste objedinjavanja i dijeljenja nisu podržane HEP-ovim aplikacijama, pravilnicima, provedbenim dolumentima, itd. (?!). No još je problematičnije što su postojeći procesi HEP-a posve sekvencijalno posloženi, a dobar dio potrebne dokumentacije je nelogičan i, zapravo – nepotreban! Prema tome postoje dvije opcije, čekati promjenu regulativa i HEP aplikacija (rokovi za tu operaciju su posve nejasni) ili slijediti postojeću proceduru.

Proces

Prema važećim procedurama HEP-a moguća su dva rješenja za promatrani slučaj:

  1. Objedinjavanje oba OMM u jedno novo OMM, zamjena brojila i montaža FNE  tražene snage te
  2. Zadržavanje odvojenih OMM, ali postavljanje dvaju odvojenih FNE koje bi se priključile na svako OMM – dva posve neovisna sustava.  

Druga varijanta implicira nepotrebno tehničko kompliciranje i troškove jer se za svako OMM mora proći ista procedura HEP-a (trošak zamjene dvaju postojećih brojila, dva invertera, kompliciranije instalacije u objektu i slično). Odabrana je, konačno, prva varijanta no, odmah na početku uočeno je da, iako se cijela operacija pokreće zbog instalacije FNE, takav objedinjeni ”krovni” proces u HEP-u, zapravo, ne postoji, nego se sve svodi na sekvencijalnu seriju pojedinačnih procesa koji svi zahtijevaju praktično isti set podataka koji se ponavljaju iz obrasca u obrazac, pri čemu, naravno, ima i nelogičnosti iako su sami procesi i obrasci korektno objašnjeni na mrežnim stranicama HEP-a.

Prva nelogičnost je da se objedinjavanje OMM-a ne može napraviti, ako su vlasnici različite osobe. Ovo je ozbiljna prepreka u slučaju višestambenih objekata gdje su vlasnici stanova različiti, pa je postojeća procedura za taj slučaj neupotrebljiva. U promatranom slučaju radi se o obitelji, vlasnik jednog OMM-a je otac, a drugoga sin. Stoga je prvi korak procedura prebacivanja OMM na odabranu osobu. Proces je sekvencijalan, pa se u sljedeći korak može krenuti tek nakon završetka te aktivnosti (predajom nekoliko obrasca na šalteru HEP-a). Ključni dio su prateći dokumenti – zahtjev za izdavanje elektroenergetske suglasnosti, izjave suvlasnika da pristaju na promjenu odnosa, dokazi o vlasništvu objekta, izvaci iz katastra i slično iako se radi o OMM-u za koje postoje pedesetogodišnji povijesni podatci u HEP-u.

Nema posebnog procesa za ”stare” i ”nove” kupce. U zahtjevu se traži objedinjavanje OMM-a, a ukupna tražena snaga novog priključka je nešto manja od ukupnog zbroja dvaju OMM-a, što je regulirano izdanom elektroenergetskom suglasnosti. No zbog proedure (kažu da je problem aplikacija), energetska suglasnost se izdanje na objedinjenu snagu, što će kasnije stvroiti dodatne probleme. Sklapa se i novi Ugovor o opskrbi – no s obzirom da je snaga veća od 22kW – automatski se prelazi na crveni tarifni model (koji je za privredu i naravno znači bitno veće cijene). Djelatnici HEP-a tvrde da je tako procesno složeno i da se tek nakon objedinjavanja OMM može dati novi zahtjev za smanjenje snage i povratak na bijeli model.

Za prebacivanje OMM-a potrebno je nekoliko dana i sada se oba OMM-a nalaze na istoj osobi, pa se može nastaviti sa predajom novog zahtjeva za objedinjavanje OMM-a. No, iznenađenjima tu nije kraj. Aktivan je samo ”novi” OMM dok je stari ”arhiviran” pa se ne mogu dostavljati očitanja. Tu može nastati problem ako proces potraje jer je jedno brojilo ”neaktivno”. HEP taj slučaj rješava na način da se za arhivirano brojilo izda višestruko uvećan račun te da će se konačno poravnanje obaviti naknadno.

I taj dio nije prošao bez problema jer su izdani dupli računi za oba OMM neuobičajeno velikih iznosa, pa je i to zahtijevalo dodatni odlazak na šalter HEP-a i objašnjavanja. Zanimljiv je podatak da se za objedinjavanje traži pristanak vlasnika objekta ovjeren kod bilježnika. Takvo ovjeravanje nije bilo potrebno kod prvog koraka iako je taj prvi korak zapravo promjena ugovornih odnosa i njihovo prebacivanje sa postojećeg kupca na novog.

Tehničke (i financijske) komplikacije

Tehnički proces objedinjavanja OMM-a svodi se na demontažu postojećih brojila i postavljanje novog (odnosno u promatranom slučaju iskorišteno je modernije postojeće brojilo iz jednog od stanova). Tu nastaje i prvi dio posve neplaniranih troškova. Naime kako je objekt izgrađen sredinom sedamdesetih, električne instalacije su realizirane prema tadašnjim tehničkim zahtjevima, drugim riječima, postojeća brojila se nalaze unutar stana u hodnicima. No, s obzirom da se sad ugrađuje novo brojilo, ono se prema propisima ne može ugraditi u stan, već mora biti ugrađeno na vanjskom dijelu objekta.

Ovo je vjerojatno situacija koja se pojavljuje u većini objekata u RH, i predstavlja potencijalno ozbiljan trošak od nekoliko tisuća kuna za tipičnu ugradnju novog vanjskog ormarića, promjenu instalacija i njihovo atestiranje. I sad se dolazimo do najapsurdnijeg dijela: iako se ova aktivnost provodi zbog ugradnje fotonaponskog postrojenja, novo OMM neće dobiti električno brojilo koje će odmah biti ”dvosmjerno” i koristiti se za potrebu priključenja FNE.

U HEP-u tu situaciju objašnjavaju da su to odvojeni poslovni procesi i da se u okviru procesa objedinjavanja OMM ne ugrađuju dvosmjerna brojila (jer ne trebaju u 99% slučajeva), a kada se postavi FNE onda se u okviru Zahtjeva za provjeru mogućnosti priključenja kućanstva s vlastitom proizvodnjom rješava i problematika ”dvosmjernog” brojila. Naravno ove operacije nisu besplatne i cijena je više tisuća kuna po brojilu za montažu i demontažu. Nedvojbeno je potrebno pojednostaviti proces i izbaciti nepotrebne korake – drugim riječima stvoriti poseban proces za ugradnju FNE koji će objediniti potencijalne korake i drastično smanjiti broj dolazaka i potrebnih dokumenata.

Dodatni je problem što svaki korak znači popunjavanje nekoliko obrazaca, njihovu predaju u nadležnu službu HEP-a, potom čekanje najmanje desetak dana u svakom koraku. U promatranom slučaju na navedene korake potrošeno je gotovo tri mjeseca, a sve prije nego se uopće došlo do montaže i priključenja elektrane. Treba naglasiti da je u cijelom procesu podrška djelatnika HEP-a bila korektna i vrlo profesionalna, te da i oni sami smatraju kako bi se proces mogao značajno unaprijediti, no, ograničeni su rigidnim pravilnicima.

Aktivnosti za ovu investiciju (koja nije ni blizu završena) možete pratiti na sljedećoj poveznici.

Zaključak i preporuke

Razvijene zemlje Europske unije u kojima su se građani izborili za jednostavniju i funkcionalniju provedbu energetskih zajednica uživaju koristi energetske neovisnosti, priuštivije i dostupnije zelene energije, smanjenja energetskog siromaštva i slično. Propisi su doneseni, ali su ostali nedorečeni pa je taj proces borbe kod nas još uvijek u začetku. Stoga je od osobitog značaja otvoriti javne rasprave s Ministarstvom gospodarstva i održivog razvoja i Hrvatskom elektroprivredom kako bi se u konstruktivnom i poticajnom ozračju što prije prevladale prepreke koje građanima otežavaju organizaciju u energetske zajednice i postavljanje fotonaponskih elektrana na krovove. Danas je osobito važno komunicirati i s Ministarstvom regionalnoga razvoja i fondova Europske unije u pogledu programiranja specifičnih financijskih instrumenata kako bi i financiranje takvih projekata bilo ekonomski opravdanije i financijski održivije.

U cilju navedenog ističu se slijedeće preporuke:  

  1. Ministarstvo financija trebalo bi se jasno odrediti spram poreznog tretmana dijeljene energije unutar energetske zajednice;
  2. Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja trebalo bi jasno komunicirati po kojoj cijeni se dijeli energija unutar zajednice te na koji način tretirati kapacitet FNE pojedinog člana u odnosu na kapacitet zajednice i količinu potrošene energije;
  3. Nadležna tijela trebala bi se izjasniti u pogledu cijene korištenja mreže kojom se energija dijeli;
  4. Zatražiti od HEP-a da promijeni svoju aplikaciju (procjena je par dana posla za informatičare koji konfiguriraju sustav) i omogući administrativno grupiranje OMM u zajednice koje bi OBRAČUNSKI dijelile proizvedenu energiju od jednog ili više sudionika – u skladu sa odredbama za Aktivnog korisnika. Ključ podjele bi se definirao kod zahtjeva za kreiranje takve zajednice. To bi radikalno pojednostavilo kreiranje energetskih zajednica u obiteljskim kućama, apartmanima ili višestambenim objektima i anuliralo potrebu za stvaranjem dodatnih paralelnih obračunskih sustava. To bi u cijelosti eliminiralo potrebu za sadašnjim procesom objedinjavanja OMM koji je praktično neupotrebljiv za višestambene objekte sa raznim vlasnicima ukoliko se želi postaviti zajednička FNE;
  5. Sa tehničke strane, potreba za ugradnjom novog brojila u ormarić na vanjskom dijelu fasade objekta je posve nepotrebna i stvara ozbiljne dodatne troškove za starije građevine. Sva nova dvosmjerna brojila imaju daljinsko očitanje stoga je argument da brojilo mora biti izvan stana zbog tog razloga neutemeljeno.

Damir Juričić – piše o ekonomiji i financijama
Damir Medved – piše tehnologiji i zajednicama

Prikazi: 572

Kategorije
Stručni tekstovi

PDV na solarne panele – propuštena prilika?

Dana 18. kolovoza 2022. godine Vlada Republike Hrvatske najavila mogućnost promjene postojeće stope PDV-a na fotonaponske panele sa 25% na 0%. Sasvim prirodno, građani i stručnjaci koji se bave ovakvim postrojenjima postavili su pitanje odnosi li se ova mjera isključivo na fotonaponske panele ili na cijelo postrojenje. Naime, sami fotonaponski paneli predstavljaju manji dio nabavne vrijednosti cijelog postrojenja.

Postavili smo si pitanje: kakav bi utjecaj na učinke poslovanja (stopu povrata, razdoblje povrata i jediničnu cijenu električne energije) imale tri opcije: (i) cijelo postrojenje se oporezuje PDV-om po stopi 25%, (ii) fotonaponski paneli se oporezuju po stopi od 0%, a ostale komponente postrojenja po stopi od 25% te (iii) sve komponente postrojenja oporezuju se po stopi PDV-a od 0%.

Simulacija

Simulacija je priređena na jednoj prosječnoj krovnoj fotonaponskoj elektrani sa slijedećim obilježjima:

  • 18 fotonaponskih panela po 0.38 kW ukupne snage 6.84 kW;
  • cijena postrojenja po principu ”ključ u ruke” iznosi 1 100 €/kW s PDV-om;
  • udio cijene fotonaponskih panela u ukupnoj cijeni postrojenja iznosi 40%;
  • udio cijene invertera u ukupnoj cijeni postrojenja iznosi 10%;
  • insolacija iznosi 1 100 kWh/kWp;
  • prosječna godišnja proizvodnja energije 7 148 kWh;
  • životni vijek postrojenja 25 godina;
  • smanjenje proizvodnje na kraju životnog vijeka 15%
  • prosječan broj dana neraspoloživosti elektrane u jednoj godini iznosi 2 dana;
  • prosječna ponderirana cijena električne energije iz mreže 0.118 €/kWh;
  • prosječna godišnja potrošnja energije u domaćinstvu 10 000 kWh;
  • prosječna godišnja stopa inflacije 3%;
  • prosječna godišnja stopa povećanja cijene električne energije iz mreže 3%;
  • prosječni godišnji troškovi osiguranja 17 €;
  • prosječni ostali godišnji troškovi i rizici 15 €;
  • zamjena invertera u 15. godini;
  • ulaganje se u cijelosti financira iz vlastitih izvora.

Rezultati simulacije prikazani su u tablici 1 te grafikonima 1 i 2:

Tablica 1: Rezultati simulacije

Grafikon 1: Dinamika pokazatelja razdoblja povrata ulaganja i stope povrata u ovisnosti o investicijskoj opciji

Grafikon 2: Dinamika jedinične cijene električne energije iz FNE u ovisnosti o investicijskoj opciji

Umjesto zaključka

Kada bi se samo fotonaponski paneli oslobodili PDV-a razdoblje povrata ulaganja skratilo bi se za 0.83 godine ili 6.61%, prosječna godišnja stopa povrata (profitabilnost ulaganja) povećala bi se 15.96% te jedinična cijena energije smanjila za 7.14%.

Ukoliko bi se na sve komponente postrojenja ukinuo PDV razdoblje povrata ulaganja skratilo bi se za 3.12 godine odnosno za 24.86%, profitabilnost ulaganja povećala za 46.24% te jedinična cijena električne energije smanjila za 17.86%.

Detaljniju analizu utjecaja PDV na izgradnju fotonaponskih elektrana analizirali smo već na početku ljeta


Damir Juričić – piše o ekonomiji i financijama
Damir Medved – piše o tehnologiji i zajednicama

Prikazi: 299

Kategorije
Stručni tekstovi

Učinci povrata PDV-a

Sažetak

U svrhu efikasnijeg prijelaza na obnovljive izvore energije, dekarbonizacije, postizanja ciljeva europskog zelenog plana, ali ponajviše zbog povećanja dostupnosti i priuštivosti energije iz fotonaponskih elektrana njenim građanima, Vijeće Europske unije je 5. travnja 2022. godine donijelo direktivu (EU) 2022/542 kojom se dopunjuju direktive 2006/112/EZ i (EU) 2020/285 u pogledu mogućnosti smanjenja stope PDV-a na nabavnu cijenu fotonaponskih elektrana. Također, u našem javnom prostoru pokrenuta je inicijativa za smanjenje nabavne cijene fotonaponskih elektrana za vrijednost plaćenog PDV-a.U okviru ovog teksta procijenit će se učinak ovakve kapitalne pomoći na financijsku opravdanost ulaganja u krovne fotonaponske elektrane. Također, skreće se pozornost da bi propisima trebalo omogućiti pravo svim građanima koji se odluče na ulaganje u krovne fotonaponske elektrane neovisno o načinu nabave (nabava radova, PVaaS ili PPA). U protivnom, građani koji procijene da im nabava radova nije najprihvatljivija opcija mogli bi biti diskriminirani.

Uvod

U zadnjih nekoliko dana pokrenuta je inicijativa temeljem koje bi, svakom građaninu koji ugradi fotonaponsku elektranu na svoj, krov država vratila vrijednost jednak sadržanom PDV-u u računu za ugradnju elektrane. Dakle, ugradnja fotonaponskih elektrana bila bi subvencionirana s 20% kapitalne vrijednosti projekta. Postupak bi bio relativno jednostavan – građanin Poreznoj upravi predoči račun za elektranu i potvrdu ovlaštene osobe da je elektrana propisno ugrađena, a Porezna uprava građaninu isplati protuvrijednost PDV-a sadržanog u računu. Takva kapitalna pomoć mogla bi pozitivno utjecati na financijsku opravdanost ulaganja u krovne fotonaponske elektrane. Kako bi se procijenio intenzitet takve potpore, valja prije svega ustvrditi, ili procijeniti, je li ulaganje u krovne fotonaponske elektrane financijski opravdano bez potpore. Principijelno, javne potpore opravdano je dodjeljivati projektima koji su društveno opravdani (prihvatljiva ekonomska stopa povrata) i financijski neodrživi (neprihvatljiva financijska stopa povrata).

Prema izračunima financijske opravdanosti na koje se može naići u medijima, ulaganje u krovne fotonaponske elektrane financijski je opravdano i bez kapitalne pomoći (potpore). U tim prezentacijama građane se potiče na ulaganje u fotonaponske elektrane na svojim krovovima iz razloga što se investicija ”vraća” kroz nekoliko godina. Međutim, valja skrenuti pozornost da se takvi izračuni temelje na pretpostavci da u 25 godina eksploatacije elektrane neće nastati nikakvi troškovi osim kapitalnog ulaganja i, eventualno, zamjene invertera. Koliko je to realna pretpostavka građani mogu procijeniti iz vlastitog iskustva.

Ušteda

Temeljni princip procjene financijske opravdanosti ulaganja u krovnu fotonaponsku elektranu proizlazi iz ostvarene uštede iz kojih se namiruju troškovi projekta. U tom smislu kalkulacija financijske opravdanosti je primarno oportunitetna. Uštedu predstavlja razlika troškova energenata prije i nakon ulaganja. U slučajevima kada investitor koristi isključivo električnu energiju kao jedini energent tada će ušteda biti definirana razlikom godišnjih troškova za električnu energije prije i nakon ugradnje fotonaponske elektrane. Međutim, u slučajevima kada investitor koristi i druge energente (primjerice, ukapljeni plin, loživo ulje, pelete i slično) ušteda će biti određena kombinacijom troškova energenata prije ulaganja i kombinacijom energenata s uključenom energijom iz fotonaponske elektrane. Što su troškovi energenata prije

ulaganja veći to će i ušteda iz koje se namiruje ulaganje u fotonaponsku elektranu biti veća. Naravno, pretpostavlja se ugradnja fotonaponske elektrane optimalnog kapaciteta. Optimalnost kapaciteta ovisi o brojnim faktorima od kojih su najznačajniji odnos potrošene i proizvedene energije (veća proizvodnja u odnosu na potrošnju predstavlja rizik promjene statusa investitora iz proizvođača za vlastite potrebe u proizvođača za tržište), potencijalno korištenje električnog vozila, sudjelovanje u energetskoj zajednici, promjena cijene energenata te sigurnost u opskrbi energijom. Optimalna fotonaponska elektrana proizvodi energiju koja će se u cijelosti potrošiti za vlastite potrebe. U slučaju promjene propisa u budućnosti, mogućnosti povoljne prodaje energije na otvorenom tržištu putem agregacije, trgovanja energijom među članovima energetske zajednice i slično, optimalnost će vjerojatno biti određena drugim parametrima.  

Kapitalna pomoć

Kapitalna pomoć predstavlja doprinos primitcima projekta zbog kojih se smanjuje kapitalna vrijednost ulaganja ili, drugim riječima, povećavaju primitci koji doprinose većoj vrijednosti operativnog rezultata pa je, stoga, projekt financijski prihvatljiviji. Općenito, subvencionirati ima smisla one projekte koji su ekonomski opravdani, ERR(C) > granične stope, a financijski neodrživi, FRR(C) < granične stope. Financijska granična stopa obično je određena prosječnom ponderiranom cijenom izvora financiranja (WACC). U tom smislu kapitalna pomoć doprinosi financijskoj održivosti, ili, prihvatljivosti projekta pa bi, ujedno, i njen iznos trebao biti rezultat izračuna temeljenog na određenoj graničnoj financijskoj stopi povrata projekta. U tom smislu, kapitalna pomoć jednaka vrijednosti PDV-a u računu za fotonaponsku elektranu (preračunata stopa PDV-a od 20%), zasigurno će povećati financijsku prihvatljivost projekta ulaganja u krovnu fotonaponsku elektranu, ali nije sasvim jasno iz kojeg je razloga ona upravo 20% kapitalne vrijednosti projekta i je li taj iznos rezultat opisanih izračuna.

Najvjerojatnije nije, ali u svakom slučaju može doprinijeti motivaciji građana da se lakše odluče na ulaganje.

person in black suit jacket holding white tablet computer

Primjer

U primjeru će se prikazati utjecaj troškova uključenih u izračun na FRR(C) i razdoblje povrata.

Budući da u našoj zemlji nema još, uglavnom, fotonaponskih elektrana čija je eksploatacija okončana zbog istrošenosti ili zastarijevanja, a nisu niti poznati podatci o urednom evidentiranju svih detalja o troškovima i proizvodnji, ovdje će se prikazati simulacije izračuna temeljenih na poznatim podatcima iz poslovanja drugih elektrana opisivanih u raznim studijama, stručnim i znanstvenim člancima. Podatci o potrošnji i cijenama energije preuzeti su iz stvarnog kućanstva građana koji sustavnim izračunanima priprema odluku o ulaganju.  S obzirom na sumnju u prezentiranu financijsku održivost fotonaponskih elektrana u medijima, investitor priređuje simulacije s obzirom na:

  • Obuhvat troškova (ulaganje, zamjena invertera, troškove i strukturu financiranja, troškove održavanja i zamjene istrošenih materijala, troškove uklanjanja i slično);
  • Raspoloživost elektrane u životnom vijeku;
  • Učinak zaštite od porasta cijene električne energije u budućnosti;
  • Inflaciju;
  • Rizike;
  • Učinak kapitalne pomoći na financijsku prihvatljivost;
  • Uključivanje novih trošila u kućanstvu (električno vozilo) i slično.

Pretpostavke projekta su opisane u tablici 1:

Tablica 1: Pretpostavke projekta (Izvor:Autor)

Objašnjenje pretpostavki projekta

Investitor za namirenje svojih energetskih potreba koristi električnu energiju iz mreže. S obzirom na ukupnu godišnju potrošnju od 4 693 kWh ugradit će fotonaponsku elektranu snage 4.15 kWp sastavljenu od 10 fotonaponskih panela vršne snage 415 Wp. Životni vijek elektrane je 25 godina, a njena proizvodna efikasnost smanjit će se 20% u zadnjoj godini horizonta planiranja. Pretpostavlja se da će elektrana u životnom vijeku raditi neprekidno, tj. da će njena raspoloživost biti 100% iako postoji stanovita vjerojatnost da ta pretpostavka neće biti održiva osobito u vrijeme zamjene invertera.

Pretpostavlja se da će se inverter zamijeniti u 12. godini, a njegova cijena (kalkulacija je priređena na temelju stalnih cijena) iznosit će 392 €. Investitor koristi tzv. bijeli tarifni model s ukupnim jediničnim cijenama (nakon 1. travnja 2022. godine) od 1.15 kn/kWh za višu dnevnu tarifu (VT) te 0.531 kn/kWh za nižu (NT) noćnu tarifu što s obzirom na omjer potrošnje VT i NT od 86% i 14% respektivno daje prosječnu ponderiranu cijenu električne energije iz mreže od 1.063 kn/kWh.

Nabavna cijena elektrane po principu”ključ u ruke” iznosi 4 905 € odnosno 1 182 €/kWp. Investitor pretpostavlja da će troškovi premije osiguranja elektrane iznositi 15 €/godišnje te da će troškovi preventivnog održavanja iznositi 5 €/godišnje. U sklopu analize financijskih učinaka procijenit će se i učinak kapitalne pomoći (grant, subvencija) koja se najavljuje u javnosti. Na kraju životnog vijeka, investitor pretpostavlja na temelju prikupljenih informacija, snosit će troškove uklanjanja panela u svoti od 25 €/panelu te zbrinjavanja od 20 €/panelu.

Troškovi se grupiraju u pet grupa: 

  1. Kapitalni troškovi (točnije, kapitalna vrijednost projekta),
  2. Održavanje (preventivno, zamjena invertera, uklanjanje, zbrinjavanje),
  3. Upravljanje (premija osiguranja)
  4. Financiranje te
  5. Rizici.

Troškovi financiranja

Troškovi financiranja odnose se na kamatu kredita koji investitor pribavlja za namirenje kapitalne vrijednosti projekta uz kamatnu stopu od 4% godišnje na 10 godina i naknadu 0.75%. Rizici su procijenjeni na temelju izračuna razlike najvjerojatnije vrijednosti i očekivane vrijednosti u okviru primijenjene triangularne distribucije vjerojatnosti gdje je pouzdanost najvjerojatnije vrijednost (ML) korigirana uniformnom distribucijom – pouzdanost ML vrijednosti od 100% producira triangularnu distribuciju, a pouzdanost od 0% producira uniformnu distribuciju vjerojatnosti.

Priređene su simulacije (slučajevi) nekoliko opcija obuhvata troškova:

  • S0: Pretpostavlja se da će investitor ulaganje financirati u cijelosti iz vlastitih izvora financiranja te da, osim kapitalne vrijednosti projekta, u 25 godina neće imati drugih troškova[8];
  • S1: Pretpostavlja se da će investitor snositi kapitalnu vrijednost projekta i troškove zamjene invertera;
  • S2: Pretpostavljaju se troškovi kapitalne vrijednosti projekta, zamjene invertera te financijskih troškova u slučaju financiranja iz tuđih (banka) dužničkih (kredit) izvora financiranja;
  • S3: Svi troškovi uključeni i opciji S2 uvećano za operativne troškove (preventivno održavanje, premija osiguranja te troškovi demontaže i zbrinjavanja);
  • S4: Svi troškovi uključeni u S3 uvećano za rizike;
  • S0G, S1G, S2G, S3G, S4G: prethodne opcije s uključenim grantom od 20% kapitalne vrijednosti projekta s PDV-om.

Projekcije ukupnih životnih troškova prikazane su u tablici 2:

Tablica 2: Obuhvat troškova s obzirom na simuliranu opciju

Izvor: Izračuni na temelju podataka iz tablice 1.

Uštede projekta

Uključivanjem pojedinih vrsta troškova smanjuje se ukupna ušteda iz koje se namiruju troškovi projekta. Logična posljedica uključivanja novih troškova s obzirom na opciju je i povećanje jedinične cijene električne energije proizvedene iz fotonaponske elektrane. Projekcija uštede i jediničnih cijena energije prikazana je u tablici 3:

Tablica 3: Projekcija ušteda i jediničnih cijena energije iz fotonaponske elektrane

Izvor: Izračuni na temelju podataka iz tablice 1.

Jedinični trošak energije iz elektrane računa se kao odnos ukupnih životnih troškova i proizvedene energije dok je jedinična ušteda jednaka razlici jedinične cijene iz mreže i fotonaponske elektrane. S ovim pokazateljem povezan je i pokazatelj koji se često puta koristi u analizama i ocjeni učinka fotonaponskih elektrana – LCOE (Levelized COsts of Electricity) s tom razlikom što se kod primjene LCOE stavke diskontiraju. Svaka opcija prikazana je i s učinkom kapitalne pomoći te posljedice smanjenja ukupnih životnih troškova uslijed povrata PDV-a sadržanog u kapitalnoj vrijednosti projekta.

black and white solar panels

Financijska opravdanost ulaganja u fotonaponsku elektranu

Financijska opravdanost ulaganja u fotonaponsku elektranu mjeri se pokazateljem financijske stope povrata projekta FRR(C) koji predstavlja prosječnu godišnju stopu ”ukamaćivanja” uloga u životnom vijeku projekta. Ta stopa ujedno predstavlja i maksimalnu prihvatljivu prosječnu ponderiranu stopu izvora financiranja. Vrijednost ulaganja (kapitalna vrijednost fotonaponske elektrane) stavlja se u odnos s godišnjim razlikama ušteda (razlike troškova energenata prije i nakon ulaganja) i operativnih troškova (premija osiguranja, održavanje i zamjena istrošenih materijala, čišćenje panela, demontaža i zbrinjavanje na kraju životnog vijeka, rizici i slično). Pretpostavlja se da je prihvatljiva financijska stopa povrata projekta veća ili jednaka prosječnom ponderiranom trošku izvora financiranja koji se, najmanje, sastoje od vlastitih i tuđih (npr. kredit) izvora financiranja. FRR(C) predstavlja, ujedno, i prinos koji investitor može očekivati ukoliko ulaže u projekt fotonaponske elektrane ukoliko projekt financira iz vlastitih izvora financiranja.

Drugi, derivirani pokazatelj opravdanosti ulaganja je pokazatelj razdoblja povrata koji se u javnosti najčešće koristi, a predstavlja razdoblje (godina) u kojoj je kumulativna vrijednost razlike ulaganja i troškova jednak kumulativnoj vrijednosti ušteda. Treći pokazatelj je financijska neto sadašnja vrijednost ulaganja FNPV(C). Ovaj pokazatelj proizlazi iz iste funkcije kao i FRR(C) s time što rezultat pokazuje na drugi način. Naime, za izračun ovog pokazatelja određuje se ciljana diskontna stopa i odbacuje apsolutnu vrijednost novčanih jedinica. Ukoliko je apsolutna vrijednost novčanih jedinica pozitivna, korist od ulaganja veća je od diskontne stope (npr. prosječne ponderirane stope izvora financiranja – WACC) pa je ulaganje prihvatljivo iz razloga što se iz operativnog rezultata u cijelosti mogu namiriti izvori financiranja. Ta vrijednost novčanih jedinica predstavlja razliku između diskontne stope i FRR(C).

Ukoliko se poslovanje fotonaponske elektrane bude odvijalo u skladu s pretpostavkama opisanim u tablici 1, tada investitor može očekivati prinose prikazane u tablici 4:

Tablica 4: Pokazatelji financijske opravdanosti

Izvor: Rezultati simulacije.

Razdoblje povrata

Kao što je i naprijed navedeno, uključivanje troškova u projekciju smanjuje stopu povrata FRR(C) i povećava razdoblje povrata. Ukoliko je za investitora najvjerojatnija projekcija opisana slučajem S4 tada može očekivati prinos od 2.65% godišnje. Odluka o prihvatljivosti ove vrijednosti ovisit će ponajviše o investitorovim alternativama. Na primjer, investitor može svotu ekvivalentnu kapitalnoj vrijednosti ulaganja od 4 905 € uložiti na depozit u komercijalnoj banci.

Prinos će biti relativno mali, manji od 1%. Ukoliko za investitora ta dva ulaganja nose jednake rizike, tada je prihvatljivije uložiti u fotonaponsku elektranu. Međutim, ukoliko ostvari pravo na kapitalnu pomoć od 20% kapitalne vrijednosti projekta (povrat PDV-a od 25% u računu za elektranu) tada će se ovaj prinos od 2.65% povećati na 8.82% godišnje što može predstavljati primjerenu kompenzaciju za ostale nekvantificirane rizike. Usporedba stope povrata projekta i razdoblja povrata ulaganja s i bez kapitalne pomoći prikazana je na grafikonu 1:

Grafikon 1: Ovisnost FRR(C) i razdoblja povrata o kapitalnoj pomoći za različite simulacijske opcije

Izvor: Rezultati iz tablice 4.

Utjecaj promjene cijene električne energije

Razdoblje povrata ulaganja od 11.63 godine do 21.63 godine (S0-S4 bez granta) smanjit će se na 8.79 do 14.34 godine s grantom. Grant ima sličan utjecaj na stopu povrata projekta, tj. očekivani prinos na ulog od 4 905 € u razdoblju od 25 godina. Prinos od 7.84% do 2.65% (S0-S4 bez granta) povećat će se na 14.20% do 8.82% s grantom. Međutim, neovisno o opravdanosti ulaganja u fotonaponsku elektranu pod opisanim pretpostavkama, glavni razlog opravdanja ulaganja u krovnu elektranu leži u zaštiti od povećanja cijene električne energije iz mreže. Naravno, ukoliko investitor koristi i druge energente onda u ovu kalkulaciju treba uključiti i očekivane stope povećanja cijena ostalih energenata. Odnos stope povrata i razdoblja povrata ulaganja o prosječnoj godišnjoj stopi povećanja cijene električne energije prikazan je na grafikonu 2:

Grafikon 2: Ovisnost pokazatelja FRR(C) i RP o povećanju cijene električne energije iz mreže 

Izvor: Rezultati simulacije autora.

Rezultati simulacije na grafikonu 2 priređeni su na temelju slučaja S4 i S4G te pretpostavke stope inflacije od 4% godišnje. U slučaju inflacije od 4% i bez povećanja cijene električne energije iz mreže ulaganje u fotonaponsku elektranu, prema ovim kriterijima ne bi bilo financijski opravdano. Međutim, uz povećanje cijene električne energije iz mreže ulaganje je opravdano osobito uz kapitalnu pomoć. Uz stopu inflacije od 4% godišnje bez povećanja cijene električne energije iz mreže, u slučaju opcije S4, ulaganje financijski ne bi bilo opravdano međutim, uz kapitalnu pomoć od 20% kapitalne vrijednosti projekta FRR(C) iznosi 5.82% godišnje što bi bilo prihvatljivo. S očekivanim prosječnim godišnjim rastom cijene električne energije iz mreže ulaganje je financijski opravdano s i bez kapitalne pomoći. Upravo u slučaju S4 s inflacijom i bez povećanja cijene električne energije iz mreže temelji se opravdanost kapitalnog pomaganja građana prilikom ulaganja u krovne fotonaponske elektrane.

Nabava fotonaponske elektrane i kapitalna pomoć

U raspravama o kapitalnom pomaganju građana prilikom nabave krovnih fotonaponskih elektrana povratom uplaćenog PDV-a pretpostavlja se da je građanin, vlasnik zgrade na čijem se krovu ugrađuje elektrana, investitor. Dobavljač dobavlja elektranu, ugrađuje je te za izvršene radove isporučuje račun građaninu. Građanin – investitor je primatelj računa te s takvim računom Poreznoj upravi dokazuje pravo na isplatu kapitalne pomoći, u naravi 20% od ukupne vrijednosti računa koji glasi na njega. Međutim, na tržištu postoje i alternativni modeli nabave fotonaponskih elektrana koji ne podrazumijevaju građanina – vlasnika zgrade na čijem se krovu ugrađuje elektrana kao investitora i na kojega ne glasi račun za izvršene radove.

PVaaS

Radi se o modelima u okviru kojega treća osoba (investitor) ugrađuje fotonaponsku elektranu na krov vlasnika zgrade (korisnika energije) te mu isporučuje uslugu raspoloživosti fotonaponske elektrane (PVaaS – PhotoVoltaic as a Service), a građanin – korisnik usluge raspoloživosti plaća investitoru mjesečnu naknadu za uslugu raspoloživosti elektrane obično oko 10 godina. Slična je situacija i kada građanin sklapa ugovor o nabavi električne energije od investitora koji je na krovu zgrade u vlasništvu građanina ugradio elektranu pa građaninu prodaje po unaprijed određenoj cijenu električnu energije (PPA – Power Purchase Agreement) isto u razdoblju od oko 10 godina ili više. I u tom slučaju građanina – vlasnik krova također nije investitor i račun za izvršene radove ugradnje fotonaponske elektrane ne glasi na njega već na investitora – treću osobu.

Ukoliko se donesu propisi kojim će se pravo na kapitalnu pomoć omogućiti samo građanima – investitorima, ostali građani koji procijene da su im alternativni modeli prihvatljiviji, bit će nepravedno diskriminirani, smanjit će im se priuštivost i dostupnost povoljne energije. Kod građanina – investitora PDV je sadržan u računu za radove, a kod građanina korisnika usluge u računu za isporučenu naknadu za raspoloživost ili računu za isporučenu električnu energiju. Stoga bi se propisima, kojima će se urediti isplata uplaćenog

PDV-a kao kapitalna pomoć, trebalo uzeti u obzir okolnosti svih raspoloživih legitimnih modela.  

Zaključak i preporuke 

Stupanjem na snagu nove direktive Vijeća Europske unije (EU) 2022/542 stvorila se mogućnost da Vlada Republike Hrvatske predloži propis kojim će se, smanjivanjem ili ukidanjem stope PDV-a dodatno stimulirati građane na ulaganje u krovne fotonaponske elektrane. Provedenom analizom pokazano je da, unatoč često neargumentiranim tezama u medijima o neupitnoj profitabilnosti i financijskoj opravdanosti ulaganja u fotonaponske elektrane, postoje granični slučajevi i rizici financijske neopravdanosti ulaganja.

Stoga bi usvajanje prijedloga vezanog uz povrat PDV-a u računima nabavljenih i ugrađenih fotonaponskih elektrana bila dobra mjera zaštite građana upravo od opisanih graničnih slučajeva. No, ostaje pitanje je li ova mjera cjelovito razrađena. Primjerice, valja postaviti pitanje: hoće li i građani koji ne nabavljaju radove ugradnje solarnih elektrana na svojim krovovima i nisu investitori, tj. građani koji sklapaju PVaaS ili PPA ugovor također imati pravo na kapitalnu pomoć kojom će si omogućiti plaćanje manje cijene naknade za raspoloživost (PVaaS) ili manju cijenu proizvedene energije (PPA)?


Proširena verzija teksta originalno objavljenog u Časopisu Centra za Razvoj javnog i neprofitnog sektora, Tim4Pin br.5 2022

Damir Juričić – piše o ekonomiji i financijama
Damir Medved – piše tehnologiji i zajednicama

Prikazi: 55

Kategorije
Stručni tekstovi

Energetske zajednice – ekonomija i isplativost

Sredinom listopada ove godine objavljen je Zakon o tržištu električne energije (ZTEE) kojim se uvode brojene novine od kojih nam je, za potrebe ovog teksta, interesantan dio koji se odnosi na energetske zajednice. Radi se o mogućnosti udruživanja građana u formacije koje bi im omogućile zajedničku proizvodnju električne energije (ovdje pretpostavljamo energiju proizvedenu tehnologijom fotonaponskih elektrana) te međusobno dijeljenje proizvedene energije u obuhvatu iste trafostanice. Zakon izaziva podijeljene stavove u pogledu njegovog potencijala ubrzavanja individualne mikro-proizvodnje električne energije te međusobnog dijeljenja (trgovanja) proizvedenim viškovima energije među članovima energetske zajednice. 

Uvod

U posljednjih nekoliko godina, od kada su se cijene solarnih panela značajnije smanjile, fotonaponske elektrane postale su financijski samoodrživi projekti. Mogućnost postizanja profitabilnosti ulaganjem u fotonaponske elektrane opravdano usmjerava pozornost građana na ulaganje. Također, u posljednje vrijeme često se nailazi i na pojam ”prosumer”, riječ sastavljena od ”producer” i ”consumer”, a označava subjekta koji troši (consumer) električnu energije, ali je ujedno i proizvodi (producer). Uloga subjekta u potrošnji električne energije je poznata, ali pitanja, osobito ona praktična, provedbena, otvaraju se upravo u pogledu procesa proizvodnje električne energije.

U energetske zajednice čija je svrha proizvodnja i dijeljenje proizvedene električne energije mogu se udruživati građani međusobno, ali, s njima ili samostalno i ostali subjekti poput jedinica lokane, područne  (regionalne) samouprave, ustanove, komunalna društva i drugi subjekti okupljeni oko jedne transformatorske stanice. Ovdje je najintrigantnije ta ograničena mogućnost udruživanja na lokaciji obuhvaćenoj jednom transformatorskom stanicom koja značajno ograničava smisao dijeljenja proizvedene električne energije. Naglašava se da članovi energetske zajednice proizvedenu energiju mogu dijeliti, ali ne i prodavati.     

Udruživanje građana u svrhu dijeljenja energije

Odredbom članka 26. ZTEE određeno je da se građani mogu udružiti kako bi zajednički proizvodili i dijelili proizvedenu energiju u svrhu vlastite potrošnje. To će učiniti posredstvom tzv. energetskih zajednica. Energetska zajednica građana je pravna osoba koja je osnovana na području Republike Hrvatske, čiji se vlasnici udjela ili članovi dobrovoljno udružuju kako bi ostvarili prednosti razmjene energije proizvedene i potrošene na određenom prostornom obuhvatu lokalne zajednice. Osobito je važno istaknuti da vlasnik udjela ili član u energetskoj zajednici građana može biti fizička ili pravna osoba, uključujući jedinice lokalne samouprave, mikropoduzeće ili malo poduzeće čije je mjesto stanovanja, poslovnog nastana ili poslovnog prostora na području jedinice lokalne samouprave u kojoj je sjedište energetske zajednice građana. Dakle, propis dozvoljava da se građani udruže s osobama javnog prava poput gradova, općina, ustanova ili komunalnih društava kako bi bolje iskoristili potencijal mogućnosti proizvodnje i (interne) potrošnje (u naravi, dijeljenja) proizvedene električne energije.

Aktivnosti energetske zajednice

Energetska zajednica građana može sudjelovati u proizvodnji električne energije za potrebe vlasnika udjela odnosno članova energetske zajednice građana i to:

  • Iz obnovljivih izvora energije;
    • Opskrbi električnom energijom vlasnika udjela odnosno članova energetske zajednice građana;
    • Upravljanju potrošnjom električne energije vlasnika udjela odnosno članova energetske zajednice građana;
    • Agregiranju vlasnika udjela odnosno članova energetske zajednice građana;
    • Skladištenju energije za vlasnike udjela odnosno članove energetske zajednice građana;
    • Uslugama energetske učinkovitosti za vlasnike udjela odnosno članove energetske zajednice građana;
    • Uslugama punjenja za električna vozila vlasnika udjela odnosno članova energetske zajednice građana;
    • Može pružati druge energetske usluge vlasnicima udjela odnosno članovima energetske zajednice građana u skladu s pravilima kojima se uređuju pojedina tržišta električne energije.

No, odredbom članka 3. ZTEE u točki 21. definirano je značenje energetske zajednice na način da se ona smatra ”pravnom osobom koja se temelji na dobrovoljnom i otvorenom sudjelovanju te je pod stvarnom kontrolom članova ili vlasnika udjela koji su fizičke osobe, jedinice lokalne samouprave ili mala poduzeća, a čija je primarna svrha pružanje okolišne, gospodarske ili socijalne koristi svojim članovima ili vlasnicima udjela ili lokalnim područjima na kojima djeluje, a ne stvaranje financijske dobiti i koja može sudjelovati u proizvodnji, među ostalim iz obnovljivih izvora, opskrbi, potrošnji, agregiranju, skladištenju energije, uslugama energetske učinkovitosti ili uslugama punjenja za električna vozila ili pružati druge energetske usluge svojim članovima ili vlasnicima udjela.

Problem neprofitnosti

Također, odredbom članka 26. određeno je da energetska zajednica djeluje na temelju zakona kojim se uređuje financijsko poslovanje i računovodstvo neprofitnih organizacija. Ovdje treba dodati i to da niti u Direktivi niti u ZTEE nije jasno definiran pojam ”dijeljenja” energije unutar zajednice. Dijeljenje energije može biti uz kakvu nadoknadu ili bez nje. Nadoknada može biti financijski ili naturalno nominirana. U tom smislu nije jasno je li dopuštena kakva nadonada za podijeljenu energije ili je ona zabranjena. Naravno, zabrana nadoknade onome koji dijeli svoj višak energije trebala bi biti nedopustiva jer, moglo bi se tako reći, diskriminira prava člana zajednice na zaradu ukoliko se svi članovi zajednice dogovore u pogledu cijene podijeljenog viška energije.

Konačno, član zajednice koji potrebuje energiju može je preuzeti iz mreže i za preuzetu energiju platiti će naknadu (cijenu energije – kn/kWh). On tu cijenu smatra ekonomski opravdanom. Pitanje je zašto ne bi mogao kupiti energiju od svog člana zajednice koji u tom trenutku ima višak energije po manjoj cijeni od one mrežne (ukoliko takva okolnosti nastanu). Zašto se članovima zajednice (onome koji predaje svoj višak energije onome koji trenutno potražuje energiju) ne bi omogućila ekonomsko-financijska korist – jednom dodatni prihod, a drugome postizanje uštede? Tim više što se ovi prihodi i rashodi za kupljenu (podijeljenu) energiju ne evidentiraju na računu pravne osobe energetske zajednice već na privatnim računima članova zajednice. To su svakako pitanja na koja bi trebalo dati jasne odgovore prije početka provedbe zacrtanih ciljeva energetske tranzicije i operativnog udruživanja građana u energetske zajednice.

EU regulativa

Navedene odredbe mogle bi svojim nejasnim formulacijama značajnije otežati neposrednu organizaciju, ustroj i konačnu provedbu zamišljene svrhe i ciljeva. Naime, iz navedenih odredbi dalo bi se zaključiti da gospodarska korist ne podrazumijeva ostvarivanje financijske dobiti. Također, tu je i ograničenje ili osiguranje zakonodavca da energetske zajednice ne smiju se pravno ustrojavati ni na jedna drugi način osim na način koji podrazumijeva evidentiranje poslovnih promjena sukladno pravilima neprofitnih organizacija, dakle, udruga ili zadruga. Ovo bi moglo biti sporno iz razloga što direktiva Europske unije u točki 44. preambule ističe da bi ”države članice trebale moći osigurati da energetske zajednice građana budu subjekt bilo kojeg oblika, na primjer udruga, zadruga, partnerstvo, neprofitnu organizaciju ili malo ili srednje poduzeće, sve dok takav subjekt može, djelujući u svoje ime, izvršavati prava i podlijegati obvezama”.

Dakle, ostaje pitanje iz kojih je razloga zakonodavac od svih navedenih mogućnosti osnivačkih formi hrvatske građane ograničio isključivo na neprofitne organizacije. Takve formulacije ZTEE mogle bi u neposrednoj praksi polučiti cijeli niz spornih situacija.

Nabava i eksploatacija fotonaponskih postrojenja

Energetska zajednica, da bi ostvarila svrhu svojeg osnivanja, pozornost će usmjeriti na dvije grupe procesa. Prva se odnosi na pripremu, nabavu, projektiranje, montažu, financiranje i održavanje fotonaponskog postrojenja dok se druga grupa procesa odnosi na dijeljenje proizvedene energije među članovima zajednice. No, prije praktične provedbe projekta valja odgovoriti na nekoliko pitanja.

  1. Hoće li pravni vlasnik fotonaponske elektrane biti energetska zajednica kao pravna osoba ili će pravni vlasnici biti članovi zajednice koji elektrane montiraju na svojim krovovima?
  2. Tko će u tim slučajevima biti ekonomski vlasnik?
  3. Hoće li se viškovi proizvedene energije dijeliti između članova zajednice koji su njeni suvlasnici ili će suvlasnici zajednice svoje viškove moći dijeliti i s ostalim susjedima unutar jedne trafostanice koji nisu formalni vlasnici pravne osobe energetske zajednice?
  4. Hoće li se dijeljenje operativno provoditi uz financijsku nadoknadu (hoće li se moći međusobno trgovati proizvedenim viškovima) ili će se proizvedeni viškovi poklanjati članovima zajednice? Ili će se, pak, unaprijed formirati neka obračunska cijena proizvedenih viškova koja će se po određenim ključevima dijeliti među članovima?
  5. Najposlije, kako će se viškovi energije dijeliti među njenim članovima u slučajevima kada je ponuda viškova manja od potražnje za energijom među članovima?
  6. Tko će u tom slučaju imati prioritet u preuzimanju viškova energije – proporcionalna podjela ili podjela po kriteriju ponuđene najveće cijene?

Opću organizaciju odnosa subjekata unutar i izvan energetske zajednice unutar jedne trafostanice moguće je ilustrirati shemom 1:

Shema 1: Opća organizacijska shema odnosa unutar energetske zajednice (Izvor: Autori)

Legenda: G – građanin član energetske zajednice ili građanin koji nije član energetske zajednice, ali je obuhvaćen područjem iste trafostanice.

Nabava fotonaponskih postrojenja

Racionalni članovi energetske zajednice u fazi pripreme, a po formalnom osnivanju energetske zajednice, koja bi u okviru ZTEE mogla biti ili udruga ili zadruga, postavit će pitanje načina nabave postrojenja. Hoće li elektranu nabaviti kao radove, kao uslugu raspoloživosti ili pak površine u svom pravnom vlasništvu dati trećoj osobi i s njom sklopiti ugovor o otkupu energije (tzv. PPA ugovor). Opciji nabave radova prethodi nabava projektiranja i financiranja. Slijedi nabava izvođača radova (montaže fotonaponske elektrane) te održavanje elektrane u njenom životnom vijeku. Ovdje valja istaknuti da rizike projektiranja i održavanja, a dijelom i montaže, preuzima energetska zajednica. Članovi zajednice će, u tom smislu, procijeniti svoje znanje i vještine u provedbi ovih procesa, tj. njihov kapacitet za preuzimanje spomenutih grupa rizika. U ovom slučaju energetska zajednica bit će trajni pravni i ekonomski vlasnik postrojenja. Sva proizvedena energija pripada energetskoj zajednici.

U okviru druge opcije, nabave raspoloživosti fotonaponske elektrane, energetska zajednica će prirediti idejni projekt s točno definiranim izlaznim karakteristikama postrojenja te nabaviti izvršitelja projekta koji će, na temelju idejnog projekta i definiranim standardima, projektirati, financirati, montirati i održavati postrojenje u njegovom životnom vijeku. Tijekom razdoblja trajanja ugovora o nabavi elektrane zajednica će plaćati naknadu za raspoloživost izvršitelju dokle god je elektrana funkcionalna sukladno definiranim standardima i izlaznim karakteristikama projekta. U ovom slučaju energetska zajednica bit će trajni pravni vlasnik postrojenja, ali će ekonomski vlasnik biti izvršitelj. Po prestanku ugovora energetska zajednica postat će i ekonomski vlasnik. Sva proizvedena energija pripada energetskoj zajednici.

U trećem slučaju članovi zajednice nabavit će izvršitelja koji će postrojenje projektirati, montirati, financirati i održavati te s energetskom zajednicom, ili njenim članovima, sklopiti ugovor o otkupu električne energije na temelju, ukoliko je raspoloživo, unaprijed određene količine i cijene. Ovdje sva proizvedena energija može pripadati energetskoj zajednici ili njenom članovima, ovisno o sadržaju ugovora.

U ovim procesima vezanim za nabavu fotonaponskog postrojenja građanina se prepoznaje u ulozi suvlasnika energetske zajednice koji svojim financijskim doprinosom sudjeluje u cjelovitom ili djelomičnom financiranju nabave elektrane. Ovdje se postavlja pitanje tko će biti pravni vlasnik elektrane – energetska zajednica ili građanin član zajednice? Moguće su obje opcije.

Eksploatacija fotonaponske elektrane

Nakon što se fotonaponska elektrana montira i stavi u uporabu, očekuje se da će članovi zajednice koristiti proizvedenu energiju. Energija će se koristiti, najvjerojatnije, na slijedeće načine:

  • Za vlastitu potrošnju (svaki član zajednice će energiju proizvedenu na, na primjer, krovu njegove zgrade, prvo iskoristiti za svoje energetske potrebe sve kako bi skuplju energiju iz mreže supstituirao s jeftinijom iz vlastitog postrojenja i time ostvario uštede);
  • Višak proizvedene energije podijelit će s članovima zajednice;
  • Manjak energije nadomjestiti preuzimanjem viškova proizvedenih na fotonaponskim elektranama drugih članova zajednice koji u datom trenutku raspolažu viškovima;
  • Manjak energije kompenzirati energijom iz mreže;
  • Višak energije predati mreži.

Da bi se energija mogla dijeliti i podijeljeno transparentno i sigurno obračunati i evidentirati, potreban će biti tzv. inteligentni sustav kojim bi se omogućio automatski nadzor i evidencija proizvedenih viškova i manjkova energije koja se dijeli među članovima zajednice, automatsku usporedbu cijena proizvedenih u individualnim fotonaponskim sustavima članova s cijenom energije koja se nabavlja iz mreže, a osobito evidenciju i obračun dijeljenih viškova kojim se interno trguje. U odnosu na navedeno, budući da u Direktivi i ZTEE nije jasno definirano, bit će od osobitog značaja za efikasniju provedbu energetskih zajednica jasno definirati što dijeljenje energije znači – je li to preraspodjela po unaprijed utvrđenoj stalnoj utvrđenoj cijeni ili dijeljenje podrazumijeva i trgovanje internim cijenama među članovima zajednice (možda i građana koji nisu članovi zajednice iz razloga što materijalno i financijski nisu u mogućnosti sudjelovati u nabavi fotonaponske elektrane, ali su doprinose postizanju zajedničkih interesa s formalnim članovima zajednice).

Upravljanje dijelom koji se odnosi na eksploataciju fotonaponske elektrane u okviru energetske zajednice dobro je razmotriti i mogućnost udruživanja različitih članova čiji je ritam proizvodnje i potrošnje proizvedene energije u svojevrsnom raskoraku – kada jedan član proizvodi energiju, a ne troši je, drugi član troši energiju i suprotno. Primjerice, efikasno je udruživanje građana i škole iz razloga što škola u jutarnjim satima dana troši energiju koju građani proizvode, ali ne troše jer su, najčešće, na radnim mjestima dislociranim od mjesta boravka (proizvodnje energije). S druge strane, škola u popodnevnim satima ne troši energiju dok ju građani troše. Također, škola u ljetnim mjesecima pretežiti je proizvođač energije, a građani pretežiti potrošači. Takve ”simbioze” značajno mogu doprinijeti boljem postizanju tranzicijskih ciljeva.

Financiranje nabave energetskih zajednica

Osobito važno pitanje, koje se nameće slijedom naprijed otvorenih pitanja, vezano je za financiranje nabave fotonaponske(ih) elektrana unutar energetske zajednice. Za provedbu procesa vezanih uz financiranje, važno je odgovoriti na pitanje tko je pravni i ekonomski vlasnik fotonaponskih elektrana, a osobito ukoliko su članovi energetske zajednice jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave te ustanove ili poduzeća u njihovom vlasništvu. Ukoliko će energetska zajednica biti investitor u fotonaponske elektrane tada će ona pribavljati izvore financiranja te ih iz naknade za raspoloživost ili cijene prodane energije ostalim članovima zajednice vraćati. Ovdje je jasno vidljivo koliko je važno precizno definirati dvostruku ulogu člana zajednice – kao suvlasnika zajednice (procesi nabave fotonaponske elektrane) te kao konzumenta energije (procesi eksploatacije fotonaponske elektrane).

Varijante nabave elektrana

Nabava elektrane najvjerojatnije će se financirati iz vlastitih izvora (doprinos članova zajednice, tzv. equity, osnivački ulog) te iz duga pribavljenog od, najčešće, komercijalnih banaka. Naravno, odnos vlastitih i tuđih dužničkih izvora ovisit će o ukupnim rizicima projekta. Na shemi 2 prezentirane su dvije mogućnosti financiranja zajednice:

Shema 2: Opcije financiranja energetske zajednice (Izvor: Autori)

U okviru mogućnosti a) na shemi 6 energetska zajednica, kao pravna osoba osnovana ulogom svojih članova, investira u fotonaponske elektrane na imovini svojih članova. Pravna osoba energetske zajednice, uz osnivačke uloge svojih članova pribavlja i dužničke izvore financiranja kako bi namirila kapitalnu vrijednost ulaganja. Pravna osnova ulaganja može biti, na primjer, ugovor o najmu imovine članova.

Pravna osoba energetske zajednice nadoknadit će dobiveno pravo ulaganja na tuđoj imovini naknadom (najamninom) vlasnicima imovine (članovima – no tu se odmah postavlja pitanje bi li mogla pravna osoba energetske zajednice sklapati ugovore o najmu imovine i drugih građana koji nisu članovi energetske zajednice). Iz cijene prodane energije svojim članovima pravna osoba energetske zajednice namirit će dužničke izvore financiranja i svesti svoj račun prihoda i rashoda na nulu (0) budući da vodi poslovne knjige prema pravilima za neprofitne organizacije. U okviru mogućnosti b) članovi energetske zajednice sami pribavljaju izvore financiranja (vlastite i tuđe – dužničke) kako bi na svojoj imovini uložili u fotonaponsku elektranu. Također, u svrhu dijeljenja viškova energije, s pravnom osobom energetske zajednice sklopit će sporazum u kojem će točno definirati pravila dijeljenja energije.

U svrhu poticanja građana na ulaganje u fotonaponske elektrane u okviru energetskih zajednica vrijedno je i otvoriti pitanje jednostavnijeg korištenja financijskih instrumenata kako bi se komercijalni izvori učinili dostupnijim, a vlastiti izvori minimizirali. Tu bi značajno mogli biti upotrijebljeni financijski instrumenti višegodišnjeg financijskog okvira u razdoblju od 2021. do 2027. Naime, Uredbom (EU) 2021/1060 programiranje, oblikovanje i primjena financijskih instrumenata značajno je olakšana. Širok spektar mogućih financijskih instrumenata upućuje na zaključak da bi se upravo za potrebe financiranja energetskih zajednica mogli kreirati instrumenti koji bi doprinijeli ubrzavanju provedbe ovakvih projekata. Prema mišljenju autora to bi mogao biti instrument bespovratne pomoći (za namirenje dijela troškova pripreme projekta) u kombinaciji sa subordiniranim zajmom. Takvim instrumentom mogla bi se olakšati i ubrzati priprema projekta građanima te omogućiti smanjenje vlastitih izvora financiranja uz veću vjerojatnost pribavljanja komercijalnih dužničkih izvora financiranja.

Zaključak

Stupanje na snagu ZTEE napravljan je veliki korak naprijed u provedbi ciljeva energetske tranzicije osobito u dijelu koji se odnosi na cilj proizvodnje energije na mjestu potrošnje dok će se odabirom tehnologije proizvodnje energije zadovoljiti i cilj vezan uz dekarbonizaciju. Međutim, postojeća artikulacija propisa nedovoljno je jasna za neposrednu provedbu zacrtanih ciljeva te unosi značajne rizike u pogledu ostvarivanja zacrtanih ciljeva. U tom smislu od osobitog je značaja u najkraćem razdoblju potaknuti i provoditi stručne rasprave kako bi se na jasan način definirali svi procesi potrebni za niskorizičnu provedbu projekata. Ubrzavanju provedbe projekata ove vrste mogao bi doprinijeti i posebno programiran kombinirani financijski instrument EU strukturiran sa kapitalnom pomoći za namirenje dijela troškova pripreme projekta te subordinirani zajam sa smanjenom kamatnom stopom i produljenim razdobljem vraćanja u odnosu na važeće tržišne uvjete.

Ovo je drugi dio proširene verzije teksta originalno objavljenog u Časopisu Centra za Razvoj javnog i neprofitnog sektora, Tim4Pin br.1 2022

Prvi dio dostupan je na:


Damir Juričić – piše o ekonomiji i financijama
Damir Medved – piše o tehnologiji i zajednicama

Prikazi: 90