Kategorija: Stručni tekstovi

Sažetak

Procjenjuje se da je približno 11 % stanovništva Europske unije, odnosno 54 milijuna Europljana, pogođeno je energetskim siromaštvom ili je izloženo riziku energetskog siromaštva. Radi se o pojavi koja ne pogađa samo ugrožene građane već i sve ostale posredno uslijed povećanja negativnih eksternalija. Stoga brojni dokumenti na razini Europske unije pozivaju javne administracije diljem Europe na smisleni i sustavni angažman kako bi se brojni građani zaštitili od rastućeg trenda energetskog siromaštva.

U ovome tekstu autori predlažu mehanizam udruživanja ugroženih građana s javnim tijelima u okviru energetskih zajednica građana, a na primjeru grada Rijeke prikazuju okvirne vrijednosti takve javne politike.

1. UVOD

Proteklih godina svjedočili smo mnoštvu globalnih zdravstveni, ekonomskih i naposlijetku energetskih kriza, te premda se može činiti da su građani EU bili manje pogođeni od ostatka svijeta, Eurostat pokazuje da to nije tako. Značajan dio stanovništva nalazi se u direktnoj ugrozi od energetskog siromaštva. Energetsko siromaštvo je situacija u kojoj pojedinci ili domaćinstva nemaju pristup dovoljnim količinama energetskih resursa, poput električne energije ili topline koje su im potrebne za zadovoljavanje osnovnih potreba[1]. Energetsko siromaštvo može biti uzrokovano ekonomskim razlozima (loša ekonomska situacija u državi, nezaposlenost i sl.), proizlaziti iz neadekvatnih stambenih uvjeta, visokih troškova za energente ili nedostatka kvalitetne energetske infrastrukture u naselju ili cijeloj državi. Treba uočiti i problem nedostatka edukacije šire populacije o temama povezanim s novim izvorima energije ili o efikasnom korištenju energije što ih često onemogućava da poboljšaju svoju trenutnu situaciju.

Energetsko siromaštvo može imati ozbiljne socijalne i posljedice po zdravlje, kvalitetu života i opću dobrobit ljudi. Osobe koje se suočavaju s energetskim siromaštvom mogu imati problema sa zagrijavanjem doma tijekom hladnih mjeseci što može dovesti do zdravstvenih problema, posebno među najranjivijim grupama stanovništva, kao što su djeca i stariji.

Mnoge države i nevladine organizacije prepoznaju važnost rješavanja problema energetskog siromaštva kako bi poboljšali kvalitetu života građana i postigli održivi razvoj. To uključuje pružanje financijske pomoći, unapređivanje energetske efikasnosti stambenih objekata, razvoj pristupačnih energetskih izvora i realizacija programa edukacije o energetskoj efikasnosti. U tom kontekstu posebno su važne energetske zajednice građana koje uz proizvodnju omogućavaju i razmjenu energije, a pomoć ugroženima je često prisutna kao jedan od važnih ciljeva njihovog rada.

EU komisija je prepoznala značaj energetskih zajednica te ih posebno i obrađuje kroz nekoliko članaka nedavno donesenih preporuka za suzbijanje energetskog siromaštva[2]. Ove preporuke predstavljaju snažan poticaj za razrješavanje niza prepreka koje su posve neshvatljivo ugrađene u hrvatsku interpretaciju i transpoziciju RED II direktiva čime je razvoj energetskih zajednica u Republici Hrvatskoj posve onemogućen.

Konkretno iz preporuka EU KOMISIJE 2023/2407 (od 20. listopada 2023.) o energetskom siromaštvu možemo istaknuti sljedeće konstatacije koje podcrtavaju ulogu energetskih zajednica ali lokalne uprave (gradova i naselja)[3]:

(35) Energija iz obnovljivih izvora povoljnija je za potrošače ako joj mogu izravno pristupiti. Programima kolektivne vlastite potrošnje može se prevladati ograničeni kapacitet kućanstava pogođenih energetskim siromaštvom da pristupe energiji iz obnovljivih izvora i postanu aktivni kao potrošači dok proizvode električnu energiju (takozvani „prosumeri”). Prosumer koji sudjeluje u kolektivnim programima vlastite potrošnje donosi veću nefinancijsku korist, kao što su povećanje autonomije, nove vještine i socijalna uključivost pojedinca, te povjerenje i međupovezanost za zajednicu.

iz preporuka EU KOMISIJE 2023/2407

(36) Sustavi kolektivne vlastite potrošnje uključuju energetske zajednice i sustave dijeljenja energije. Komisija podupire aktualnu učinkovitu provedbu zakonodavstva Unije o energetskim zajednicama u državama članicama i predlaže posebne odredbe o dijeljenju energije. Općine[4] imaju važnu ulogu u tome da programi kolektivne vlastite potrošnje postanu otvoreni i dostupni kućanstvima pogođenima energetskim siromaštvom, posebno u slučajevima u kojima bi ulazak na tržište inače podrazumijevao financijske zahtjeve, te u složenim administrativnim postupcima i troškovima.

iz preporuka EU KOMISIJE 2023/2407

Može se konstatirati da je EU komisija u spomenutim preporukama vrlo jasno dala smjer rješavanja energetskog siromaštva i potporu energetskim zajednicama, no nažalost prema dosadašnjim iskustvima, proteći će mnogo vremena prije nego se to pretoči u hrvatsku operativu.

2. ENERGETSKO SIROMAŠTVO U DRŽAVAMA EUROPSKE UNIJE

Energetsko siromaštvo predstavlja izazov u mnogim državama članicama Europske unije[5] (EU). Iako se razine energetskog siromaštva mogu razlikovati između zemalja, postoje zajednički faktori i inicijative koje se primjenjuju na nivou EU kako bi se borilo protiv ovog problema. Paradoksalno veći problemi sa grijanjem nastaju u južnoj Europi, no recentna[6] istraživanja ukazuju da je ključni problem nedostatak adekvatne izolacije objekata i činjenice da je cijena energenata gotovo identična u cijeloj EU, no priuštivost odnosno financijska snaga domaćinstava na sjeveru u jugu EU je bitno različita.

Slika 1: Postotak EU domaćinstava koje na mogu zagrijati objekt stanovanja

Općenito, dvije su dimenzije kritične kod analize problema energetskog siromaštva i najviše utječu na status ugroženosti – vlasništvo nad nekretninama  i tip energenta koji se koristi za grijanje što je ujedno i najveći pojedinačni izdatak. Naime, uvidom u dostupne EU statističke podatke[7] (tablica 1) uočljiva je ugroženost gotovo trećine stanovnika EU, pri čemu su najugroženiji korisnici socijalnih stanovanja, vlasnici objekata, a najmanje podstanari. Rezultat je zanimljiv i zbog činjenice da jasno ukazuje na trošak koji vlasnici imaju za održavanje svojih objekata (održavanje se zanemaruje zbog nedostatka sredstava) i eventualno povećanje energetske učinkovitosti objekata u njihovom vlasništvu, stoga ako nema investiranja u poboljšanja, troškovi za grijanje se povećavaju i time ulaze u zonu rizika. Analize koje bi uzele u obzir tip objekta – primjerice obiteljske kuće nasuprot višestambenim objektima nisu nažalost dostupne, no može se pretpostavljati da su troškovi energetske obnove po m2 bitno veći za samostojeće objekte nego za objekte u nizu ili višekatnice. 

Tablica 1: Neadekvatno grijanje i nemogućnost plaćanja računa (2018.)

Druga kritična komponenta je tehnologija i tip energenta koji se koristi za grijanje. Iz tablice je vidljiv tip energenta koji je najčešći u nekoliko odabranih država i pokazuje velike razlike koji su uvjetovanje ne toliko stupnjem tehnološkog razvoja, već i nekim društvenim ili povijesnim razlozima (primjer Grčke koja je izrazito ovisna o fosilnim gorivima, Bugarske gdje dominira električna energija primarno zbog  nekoliko nuklearnih elektrana izgrađenih za vrijeme socijalizma ili pak Hrvatske gdje je izrazito korištenje biomase (drva, peleta, briketa) jednostavno zbog široke rasprostranjenosti i lokalne dostupnosti takvih energenata). To se odmah može korelirati s prethodnom tablicom gdje postaje jasnije zašto su prosječno Grci (iako s većim BDP po glavi stanovnika) ugroženiji od Hrvata ili Portugalaca. Tip energenta određuje i mogućnost njegove supstitucije, ako je energent električna energija. onda se može relativno jednostavno zamijeniti s energijom proizvedenom iz održivih izvora energije (fotonaponskih elektrana ili vjetroelektrana) a u kombinaciji s energetskim zajednicama moguće je osigurati i relativno jednostavnu distribuciju viškova. No valja primijetiti da supstitucija energenata ili tehnologija za grijanje mora biti provedena zajedno s energetskom obnovom objekta, u protivnom se planirane uštede neće moći ostvariti a rekonstruirano grijanje neće moći zadovoljiti potrebe korisnika (dobar primjer je zamjena grijanja sa klasičnim radijatorima i kotlom na lož ulje s nisko temperaturnim podnim grijanjem i dizalicama topline).    

Tablica 2: Energenti korišteni za grijanje u odabranim zemljama

Brzi prelazak na zelene energente neće biti moguć bez potpore države, a mora se provoditi u fazama kako bi se smanjile štetne nuspojave za ranjive potrošače energije i izbjegla situacija da energetska tranzicija povećava energetsko siromaštvo. Drugim riječima, ranjivim potrošačima energije potrebna je potpora kako bi nadoknadili veće troškove energije. No te potpore dodatno opterećuju proračune i  kreiraju dodatna deficite što po drugoj strani umanjuje prostor za povećanje socijalnih izdataka.

Tijekom 2009. godine u okviru europskog projekta koji je istraživao poveznicu između siromaštva i energetske učinkovitosti, procijenjeno je da između 50 i 125 milijuna ljudi u EU živi u riziku od energetskog siromaštva (EFP). Energetsko siromaštvo direktno utječe na zdravlje oko 34 milijuna ljudi i velik je problem u cijeloj Europskoj uniji. No, iako se zdravlje često koristi kao opravdanje za rješavanje EFP-a, definicije, mjerenja EFP-a i odgovarajuće zdravstvene posljedice često su različiti i nejasno definirani. Učinak EFP-a na zdravlje vjerojatno je složen i ima mnogo potencijalnih kovarijanti koje utječu na zdravstvene ishode, što otežava mjerenje i razdvajanje, a time i verifikaciju korelacija.

Unatoč prilično jasnom utjecaju na zdravlje građana, čini se da EFP često više obrađuje u energetskim, financijskim i gospodarskim disciplinama, nego u javnom zdravstvu. Povećanje broja smrti tijekom zimskog razdoblja u EU[8] je indikativno iako utjecaj globalne pandemije Covid-19 nije zanemariv. U konačnici rješenje problema nalazi se u balansu između brzine energetske tranzicije, pravilnom rasporedu tereta tranzicije na sve dionike i posebna briga o ugroženim skupinama kako bi se izbjegle nepotrebne dodatne smrti stanovnika EU.  

Slika 2: Povećanje broja smrti zbog hladnoće u EU

U Republici Hrvatskoj energetsko siromaštvo nije jasno definirano, niti su do sada utvrđeni opći kriteriji ili metodologije za utvrđivanje energetskog siromaštva. No zanimljivo je uvođenje energetskog siromaštva kao pojma u Zakonu o energetskoj učinkovitosti, bez da je igdje opisano kako se utvrđuje, kako se mjeri, te kako ga izbjeći ili riješiti. Nema jasno definiranih kriterija koji bi obuhvatili šire kategorije energetske ranjivosti kućanstava od postojećih (i uskih) kriterija za pomoć ugroženim kućanstvima u podmirenju troškova električne energije. Definicijom energetski ugroženog kućanstva u Uredbi o kriterijima za stjecanje statusa ugroženih kupaca energije iz umreženih sustava ne uzimaju se u obzir svi aspekti ranjivosti, a status ranjivog kupca energije ne bi se trebao primjenjivati samo na električnu energiju, već i na druge oblike energije (npr. toplinu).

Nadalje, nije jasno koje ministarstvo bi trebalo biti nadležno za tu problematiku (Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike ili Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja), pa onda nema ni konkretnijih zaduženja na definiranju i provedbi mjera. Posljedično, Hrvatska trenutno nema uspostavljen sustav praćenja energetskog siromaštva, zbog čega nema jasnog uvida u stvarno stanje energetski ugroženih kućanstava, nego se prema ustaljenoj praksi sredstva ”helikopterski” dijele, stvarajući dugoročnu štetu svim sudionicima energetske tranzicije. Dostupni su jedino anketni podaci prikazani na grafikonu 1. koji zorno prikazuju ugroženost hrvatskih domaćinstava.

Grafikon 1: Nemogućnost plaćanja računa za energiju u proteklih 12 mjeseci

U Republici Hrvatskoj se, slično kao i u cijeloj Europskoj uniji, gotovo 50 % konačne potrošnje energije koristi za grijanje i hlađenje, od čega 80 % u zgradama. U slučaju Hrvatske vidljivo je da su emisije stakleničkih plinova uzrokovane grijanjem bitno veće nego u primjerice Norveškoj primarno zbog razlike u izolaciji zgrada (grafikon 2). Dugoročna strategija mobilizacije ulaganja u obnovu Nacionalnog fonda zgrada Republike Hrvatske do 2050 daje neka potencijalna rješenja kako unaprijediti energetske ovojnice objekata. U skladu s iznesenim prijedlozima, očekuje se donošenje tri ključna programa energetske obnove za razdoblje od 2021. do 2030. godine za stambene zgrade, obiteljske kuće i javne zgrade.

Grafikon 2: Emisije stakleničkih plinova uzrokovanih grijanjem i hlađenjem po glavi stanovnika

Prema podacima iz Strategije, hrvatski nacionalni fond stambenih zgrada sastoji se od 762.397 objekata (višestambenih i obiteljskih kuća), dok se nestambeni građevinski fond sastoji od 124.924 zgrade (poslovne i javne). Energetska učinkovitost i karakteristike zgrada, kao i njihova potrošnja energije, uvelike su određeni razdobljem izgradnje, ali i raširenim problemom neadekvatnog održavanja objekata. U Republici Hrvatskoj preko 90 % stambenog fonda je u privatnom vlasništvu[9] (kuće 73 % a stanovi 27 %), drugim riječima kompletan teret energetske tranzicije nalazi se na leđima financijski dobrano iscrpljenih građana. U tom kontekstu povoljna je dostupnost novih tehnoloških rješenja po prihvatljivim cijenama (primjerice fotonaponska elektrana u kombinaciji s dizalicom topline košta manje nego manji obiteljski auto), te ako bi se razriješilo sufinanciranje obnove energetskih ovojnica objekata u kombinaciji s dijeljenjem viškova energije putem energetskih zajednica racionalno je očekivati da bi se mogli umanjiti rizici energetskog siromaštva u Republici Hrvatskoj.

2. ENERGETSKE ZAJEDNICE U REPUBLICI HRVATSKOJ

Energetske zajednice su neprofitne poslovne formacije osnovane u svrhu dijeljenja i skladištenja unutar zajednice proizvedene obnovljive energije. Inicijativa postojanju energetskih zajednica građana proizašla je iz Direktive (EU) 2019/944, a poslovanje u Republici Hrvatskoj uređeno je propisima iz područja energetike te propisima kojima se uređuje poslovanje neprofitnih organizacija. Svrha energetskih zajednica građana ponajviše proizlazi iz klimatskih trendova kako bi se proizvodnjom obnovljive energije ”na malo” doprinijelo smanjenju emisije stakleničkih plinova, smanjila cijena električne energije te postigla dugoročno stabilna cijena. Naravno, postoje i posredne koristi povezane sa svrhom, a one se ponajviše odnose na rasterećenje nacionalnog elektro-energetskog sustava i smanjenje potreba za uvozom električne energije. Predmet energetskih zajednica proizlazi iz njenih propisima dozvoljenih djelatnosti: proizvodnja obnovljive energije, skladištenje proizvedene energije, aktivnosti energetske učinkovitosti, opskrbom energije, upravljanje potrošnjom energije, agregiranje i slično.

Energetske zajednice građana mogu imati različite poslovne modele koji ponajviše ovise o modelu nabave postrojenja i uređaja koji služe za obavljanje djelatnosti. Koji će poslovni model energetska zajednica odabrati ovisit će, između ostalog, o stanju na dan njenog osnivanja. Tako, na primjer, energetske zajednice građana čiji članovi već posjeduju postrojenja za proizvodnju i/ili skladištenje energije usmjerit će se prema poslovnom modelu u okviru kojega sama energetska zajednica pruža usluge svojim članovima u području dijeljenja i evidencije dijeljene energije te usluge upravljanja potrošnjom. S druge strane, energetske zajednice čiji članovi tek planiraju uložiti u postrojenja mogle bi odabrati poslovni model u okviru kojega pravna osoba energetske zajednice ulaže u postrojenja na imovini njenih članova. Treća mogućnost poslovnog modela može biti kombinacija navedenih s ambicijom da se postrojenja razvijaju na raspoloživim javnim površinama. Ovakav poslovni model preferirat će članovi koji imaju raspoložive površine u vlasništvu, ali nemaju tehničke mogućnosti za ulaganjem, na primjer zbog zaštite urbanih cjelina ili konstrukcijskih ograničenja.

Ovdje je posebno interesantno skrenuti pozornost na poslovni model, odnosno, mogućnost da jedna grupa članova zajednice koristi kapacitete površina u vlasništvu (krovovi, okućnice) drugih članova. Naime radi se o tome da u okviru ovog poslovnog modela pojedini članovi zajednice ulažu u postrojenja čiji su proizvodni kapaciteti veći od njihovih potreba sve kako bi višak proizvedene energije podijelili s članovima zajednice koji nemaju tehničkih mogućnosti ulaganja u proizvodne kapacitete, ali su spremni platiti taj dio proizvedene energije. Dakle, ovdje se dijeljenoj energiji dodjeljuje novčana vrijednost kao kompenzacija za korištenje tuđih kapaciteta u svrhu prevladavanja tehničkih ograničenja člana zajednice koji plaća dijeljenu energiju.

Na tragu ovog zadnjeg poslovnog modela otvara se cijeli niz opcija i mogućnosti na tržištu energije proizvedenih u okviru energetskih zajednica građana. Jedna od tih mogućnosti je i veliki potencijal energetskih zajednica u doprinosu smanjenja energetskog siromaštva potrebitih građana.

Jedan od ciljeva javnih politika kojima se uređuju aktivnosti usmjerene na smanjenje energetskog siromaštva građana je povećanje dostupnosti jeftinije energije onim građanima čiji dohodak nije dostatan za namirenje troškova ukupno potrebne energije u godini dana. Zbog nedostatnog dohotka građani se odriču dijela ukupno potrebne energije što može biti uzrokom narušavanja zdravlja, a posljedično i rastu javnih troškova liječenja. Kako bi se prevladalo ograničenje dohotka javna tijela najčešće tim građanima subvencioniraju dio dohotka. Međutim, takva mjera često je vremenski ograničenja pa nestalnost subvencije doprinosi dodatnoj neizvjesnosti primatelja subvencije. Prevladavanje ove neizvjesnosti uz istovremeno postizanje ciljeva održive veće dostupnosti jeftinije energije moguće je mehanizmom udruživanja javnih tijela (s jedne strane) i potrebitih građana (s druge) u energetske zajednice u okviru kojih javna tijela na svojoj imovini proizvode obnovljivu energiju koju stavljaju na raspolaganje potrebitim građanima po smanjenoj cijeni ili besplatno. Takvo rješenje nosi i pretpostavke dugoročno provedivih javnih politika zbog same prirode fotonaponskih postrojenja. Moguća struktura organizacije i nabave prikazana je na shemi X:

Shema 1: Organizacija i financiranje energetskih zajednica u svrhu smanjenja energetskog siromaštva

Javna tijela (općine, gradovi) (3) ulažu u postrojenja za proizvodnju obnovljive energije namijenjene dijeljenju unutar energetske zajednice građana. Postrojenja (2) mogu nabaviti (1) kao radove ili kao uslugu raspoloživosti (PVaaA[10]). U oba slučaja nabave proizvedena obnovljiva energija je u vlasništvu javnog tijela pa ju je slobodno dijeliti (4) s građanima (6) posredstvom sustava za dijeljenje energije (5) unutar energetske zajednice. Novčani iznos dijeljene energije određuje javno tijelo.  Ovisno o materijalno-socijalnom stanju građana (članova energetske zajednice) može biti od 0 €/kWh pa do njene proizvođačke cijene (približno 4-6 €c/kWh). Naravno, ovdje treba pridodati i cijenu korištenja distributivnog i prijenosnog sustava.

Provedbom javnih politika vezanih uz doprinos smanjenju energetskog siromaštva na predloženi način mogli bi se postići sljedeći ciljevi od javnog i privatnog interesa:

• Povećanje zdravlja građana zbog povećanja priuštivosti potrebne godišnje količine energije;
• Smanjenje troškova liječenja;
• Povećanje broja radnih sati;
• Smanjenje emisije stakleničkih plinova zbog proizvodnje obnovljive energije;
• Jačanje povjerenja u mogućnost življenja solidarnosti.

Dakle radi se o opipljivim ciljevima koji mogu doprinijeti boljem odnosu između cijene i kvalitete javnih usluga, ali i jačanju povjerenja u javne institucije.

3. MOGUĆNOSTI PROVEDBE JAVNE POLITIKE DOPRINOSA SMANJENJU ENERGETSKOG SIROMAŠTVA GRAĐANA

Javnu politiku doprinosa smanjenju energetskog siromaštva građana moguće je provesti ugradnjom fotonaponskih postrojenja za proizvodnju priuštive električne energije za građane koji si ne mogu priuštiti dovoljnu količine električne energije za njihove godišnje potrebe, odnosno, za građane koji su u riziku potencijalne nemogućnosti priuštiti si potrebnu količinu električne energije za godišnje potrebe. Politiku bi bilo moguće provesti na sljedeće načine:

1. Ugradnjom fotonaponskih postrojenja na krovove građana u potrebi;
2. Ugradnjom fotonaponskih postrojenja na krovove javnih građevina i/ili javnih površina u vlasništvu javnih tijela;
3. Kombinacijom ugradnje fotonaponskih postrojenja na krovove javnih tijela, javne površine te krovove građana u potrebi.

Prvi način podrazumijeva aktivnosti grada ili općine vezane za ulaganje u ugradnju fotonaponskih postrojenja na tuđoj imovini (krovove privatnih zgrada). Ova mogućnost provest će se sklapanjem ugovora o najmu krova u okviru kojega će grad ili općina unajmiti krov privatne zgrade te ugraditi postrojenje za proizvodnju obnovljive energije. Sukladno propisima kojima se uređuje tržište električne energije proizvedena energije po određenom će se ključu dijeliti među stanarima višestambene zgrade preferirajući stanare u potrebi. Prednost ove mogućnosti je status proizvodnje energije za vlastite potrebe u kojem slučaju se davatelj energije (grad ili općina) ne treba s korisnikom energije (građani u potrebi) povezivati u energetsku zajednicu. Nedostatak bi mogao biti složena procedura ugovaranja postupka postavljanja postrojenja, organizacija dijeljenja energije u formi skupine krajnjih kupaca koji zajednički nastupaju te kompleksan postupak nadzora i upravljanja procesom.

Drugi način temelji se na pretpostavci da grad ili općina ugrađuje fotonaponska postrojenja na krovovima građevina u njihovom vlasništvu. To mogu biti opće javne zgrade, javne zgrade koje nisu u kakvoj javnoj funkciji ili uporabi (napušteni kompleksi), javna parkirališta na otvorenim površinama i slično. Uvjet za dijeljenje proizvedene energije građanima u riziku od energetskog siromaštva je njihovo povezivanje u energetsku zajednicu građana. Radi se o mogućnosti uređenoj propisima kojima se uređuje tržište električne energije. Iako trenutno postoje otvorena pitanja u provedbi energetskih zajednica, očekuje se da će se na njih adekvatno odgovoriti u predstojećem razdoblju. Prednosti ovog načina, uz pretpostavku prakse funkcionalne uspostave energetske zajednice, je relativno jednostavna procedura provedbe zahvata ugradnje postrojenja kao i dijeljenja energije. Građani u potrebi pojavljuju se kao neka vrsta pasivnih članova energetske zajednice u ulozi kupaca ili korisnika obnovljive energije. Nedostatci su, vjeruje se, privremeni, a uglavnom se odnose na trenutno nejasne zahtjeve koje zakonodavac postavlja pred članove energetskih zajednica.

Treći način je kompleksniji i odnosi se na kombinaciju prethodna dva. Radi se o ugradnji fotonaponskih postrojenja na krovove građevina u javnom vlasništvu, javnim površinama te na krovove privatnih zgrada u kojima stanuju građani u potrebi. Procesi uspostave funkcionalnog sustava u okviru ove mogućnosti su kompleksni, a prednosti su uglavnom vezane za mogućnost korištenja većih kapaciteta proizvedene obnovljive energije. Nedostatci uglavnom proizlaze iz multipliciranja kompleksnosti procedura i rizika upravljanja koji iz tako kompleksnih procedura proizlaze.

4. MOGUĆNOSTI NABAVE FOTONAPONSKIH POSTROJENJA ZA ENERGETSKE ZAJEDNICE GRAĐANA

Uz pretpostavku svijesti i spremnosti zajednice doprinijeti smanjenju rizika energetskog siromaštva dijela sugrađana, javni naručitelji (isporučitelji jeftinije ili besplatne obnovljive energije građanima u potrebi), u postupku odlučivanja o artikuliranju, usvajanju, pripremi i provedbi javnih politika smanjenja rizika od energetskog siromaštva građana suočit će se s pitanje o mogućnostima nabave postrojenja za proizvodnju obnovljive energije. Naravno, uvijek postoji mogućnost tradicionalne nabave radova no, u zadnje vrijeme razvija se i praksa nabave takvih postrojenja kao usluge raspoloživosti.

U okviru nabave radova, naručitelj (grad, općina) sklapa ugovor o nabavi radova na temelju kojega je izvođač radova obvezan nabaviti i ugraditi postrojenje. Cijenu izvedenih radova naručitelj će platiti iz vlastitih proračunskih izvora ili iz tuđih dužničkih izvora u okviru kapitalnog proračuna. Održavanje i upravljanje postrojenjem bit će obveza naručitelja.

Za razliku od nabave radova, nabava usluge raspoloživosti fotonaponskog postrojenja provodi se posredstvom ugovora o nabavi raspoloživosti[11] (PVaaA). Izvršitelj usluge raspoloživosti ne sudjeluje u projektu isključivo u etapi ugradnje već i u dužem razdoblju uporabe postrojenja. Izvršitelj je odgovoran za funkcionalnost (raspoloživost) postrojenja kako bi naručitelj koristio energiju proizvedenu radom postrojenja. Za isporučenu uslugu raspoloživosti naručitelj plaća, ako je postrojenje raspoloživo, naknadu za raspoloživost. Plaćanja naknade za raspoloživost evidentiraju se u operativnom proračunu naručitelja.

U pogledu sufinanciranja iz EU izvora (kapitalna pomoć ili grant, dužnički financijski instrumenti) navedeni modeli nabave imaju jednak status s tom razlikom što će kapitalna pomoć u slučaju nabave radova umanjiti nabavnu cijenu postrojenja, a u slučaju nabave usluge raspoloživosti naknadu za raspoloživost.

5. PROCJENA ULAGANJA U ENERGETSKE ZAJEDNICE GRAĐANA U SVRHU SMANJENJA ENERGETSKOG SIROMAŠTVA NA PRIMJERU GRADA RIJEKE

U svrhu ilustracije volumena ulaganja u energetske zajednice građana čija je svrha smanjenje energetskog siromaštva ili zaštita od rizika povećanja energetskog siromaštva građana, autori su priredili okvirnu analizu strukture i volumena potrebnih ulaganja u gradu Rijeci na temelju javno dostupnih podataka te procjena autora. Skreće se pozornost da je ova analiza okvirna te da je za potrebe ustanovljavanja javne politike i njene provedbe potrebno prirediti dopune.

Struktura pretpostavki i njihovih procijenjenih vrijednosti prikazana je u tablici 3.

Tablica 3: Struktura pretpostavki za procjenu volumena ulaganja u gradu Rijeci

Legenda: Min (najmanja procijenjena vrijednost), ML (najvjerojatnija vrijednost), Max (najveća procijenjena vrijednost), E (očekivana vrijednost).

S obzirom na javno dostupne podatke o broju stanovnika u gradu Rijeci te podatcima o građanima izloženim riziku energetskog siromaštva, procjenjuje se da bi u gradu Rijeci moglo biti između 7 i 8 tisuća građana izloženih riziku energetskog siromaštva, odnosno, građana koji si ne mogu ili jedva mogu priuštiti dovoljnu količinu energije u godini dana. Da bi se ti građani održivo zaštitili od rizika energetskog siromaštva procjenjuje se da bi ulaganje u postrojenja bila u rasponu od 15.5 do 17.6 milijuna eura. Sve građane Rijeke provedba ove javne politike solidarnosti moglo bi koštati između 700 tisuća i milijun eura godišnje. Naravno, provedba politike zaštite građana od rizika energetskog siromaštva trebala bi započeti pilot projektom s uzorkom od, na primjer, 500 građana. Kapitalna vrijednost takvog pilot projekta mogla bi se kretati u rasponu od 1 do 1.5 milijuna eura, odnosno prosječni godišnji proračunski rashod mogao bi biti u rasponu od 50 do 80 tisuća eura. Javna površina potrebna za provedbu pilot projekta (javne zemaljske površine ili krovovi javnih građevina) procjenjuje se u rasponu od 1800 do 2100 m2.

5. ZAKLJUČNA RAZMATRANJA

Mehanizam energetskih zajednica građana mogao bi biti učinkovit instrument javnih politika usmjerenih na smanjenje rizika energetskog siromaštva građana. Različite mogućnosti modela nabave postrojenja za proizvodnju obnovljive energije omogućuju javnim naručiteljima brzu provedbu ove javne politike bez angažiranja inicijalnih proračunskih izvora financiranja. Na primjeru grada Rijeke razvidno je da bi i pilot projekt, koji bi obuhvatio petstotinjak građana koji su najizloženiji riziku energetskog siromaštva, sve građane Rijeke stajao zanemarivo u odnosu na koristi koje bi ugroženi građani imali od provedbe takve javne politike. Ostaje vjerovati da će i lokalni javni menadžment prihvatiti ovu ili sličnu inicijativu.

[1] https://energy.ec.europa.eu/topics/markets-and-consumers/energy-consumer-rights/energy-poverty_en (15.12.2023.)

[2] https://energy.ec.europa.eu/news/commission-publishes-recommendations-tackle-energy-poverty-across-eu-2023-10-23_en (18.12.2023.)

[3] https://eur-lex.europa.eu/legal-content/HR/TXT/HTML/?uri=OJ:L_202302407 (18.12.2023.)

[4] Ovdje uočavamo neadekvatan prijevod originalnog  engleskog teksta preporuka – bitno primjereniji prijevod bio bi jedinice lokalne samouprave koje se sastoje od gradova i općina

[5] https://ec.europa.eu/eurostat/web/products-eurostat-news/-/DDN-20200120-1 (15.12.2023.)

[6] https://www.euronews.com/green/2022/12/09/europes-energy-crisis-in-data-which-countries-have-the-best-and-worst-insulated-homes (17.12.2023.)

[7] National indicators – European Commission (europa.eu) (17.12.2023.)

[8] EPAH_Energy Poverty National Indicators Report_0.pdf (europa.eu) (15.12.2023.)

[9] https://ec.europa.eu/eurostat/cache/digpub/housing/bloc-1a.html#:~:text=Houses%20are%20most%20common%20in,and%20Malta%20(both%2057%20%25) (15.12.2023.)

[10] PVaaA – PhotoVoltaic as an Availability – javni naručitelj nabavlja raspoloživost postrojenja. Isporučitelj na imovini naručitelj ugrađuje postrojenje i drži ga raspoloživim u ugovornom razdoblju. Za uslugu raspoloživosti naručitelj plaća naknadu za raspoloživost. Više o tome u Juričić, D.; Medved, D. (2023) Nabava usluge raspoloživosti postrojenja, uređaja i opreme, Tim4Pin br. 12.

[11] PhotoVoltaic as an Availability. Više o ovom modelu u: Juričić, D.; Medved, D. (2023) Nabava usluge raspoloživosti postrojenja, uređaja i opreme, Tim 4 Pin, broj 12.

Prikazi: 56

Sažetak

Nedavno je u Hrvatskoj sklopljen ugovor o nabavi fotonaponskog postrojenja kao usluge raspoloživosti. Radi se o ugovoru u okviru kojega izvršitelj isporučuje raspoloživost postrojenja sukladno standardima raspoloživosti koje je odredio naručitelj. Izvršitelj je u obvezi nabaviti postrojenje, ugraditi, testirati, nabavu i ugradnju financirati te održavati određeni broj godina (uglavnom do 10 godina). U postupku nabave izvršitelja korišten je kriterij troškova životnog vijeka (LCC[1]) određen člankom 287. i 288. Zakona o javnoj nabavi. Budući da se u Hrvatskoj još nije razvila praksa primjene ugovora o nabavi raspoloživosti postrojenja, uređaja, strojeva i opreme kao niti primjena kriterija troškova životnog vijeka, u okviru ovog teksta razmatraju se osnovna obilježja samog ugovora, standarda raspoloživosti, sufinanciranja i učinaka kapitalnih pomoći na iznos naknade te knjiženja transakcije na računima naručitelja i izvršitelja.

1. Uvod

Javni naručitelji javne investicijske projekte (građevinske i negrađevinske – postrojenja, opremu, uređaje i slično) mogu nabavljati na različite načine. Svaki način ima različite učinke na transparentnost, postojanost kvalitete u životnom vijeku, cijenu, financijsku održivost, raspoloživost javne usluge koja se projektom isporučuje građanima i slično. Način nabave (ili model nabave javnih investicijskih projekata) koji javni naručitelji najčešće primjenjuju je tradicionalna nabava radova. U okviru ovog modela nabave javni naručitelj sklapa ugovor o nabavi radova s izvođačem radova te isporučene radove plaća iz vlastitih (proračunskih) izvora ili iz tuđih uglavnom dužničkih izvora financiranja. Važno obilježje ovog modela nabave je da javni naručitelj održava građevinu ili postrojenje u njenom životnom vijeku preuzimajući pretežiti dio ukupnih rizika građevine ili postrojenja u njenom životnom vijeku.

Drugi model koji u razvijenom svijetu javni naručitelji sve češće primjenjuju je nabava usluge raspoloživosti građevine ili postrojenja. Razlika ovog modela nabave javnih investicijskih projekata je što javni naručitelj ne nabavlja samo radove već s njima povezano i održavanja. Dakle, kod modela nabave usluge raspoloživosti radovi i održavanje se nerazdvojivo povezani. Pod raspoloživošću se razumije obveza izvršitelja usluge raspoloživosti da građevinu ili postrojenje drži u raspoloživom (funkcionalnom) stanju u ugovornom razdoblju koji je za građevine najčešće u rasponu od 20 do 30 godina, a za postrojenja od 5 do 15 godina. Javni naručitelj ne plaća izvedene radove već periodično, tijekom ugovornog razdoblja, isporučene usluge raspoloživosti ukoliko je, u obračunskom razdoblju (mjesec, kvartal, polugodište ili godina), građevina ili postrojenje bila raspoloživa. U tom smislu, izvršitelj usluge raspoloživosti, uz izgradnju i održavanje, najčešće preuzima i obveze financiranja izgradnje javnog projekta.

Jedan od razloga sve češće primjene modela nabave usluge raspoloživosti je specijalizacija i efikasnija organizacija isporuke javnih usluga. Naime, javni naručitelji su specijalizirani za isporuku javnih usluga (na primjer, obrazovanje, liječenje, osvjetljavanje javnih površina, korištenje obnovljive energije, sigurnost, obrana i slično). Njihov osnovni posao nije upravljati građevinama ili postrojenjima (na primjer, škole, bolnice, javna rasvjeta, postrojenja za proizvodnju obnovljive energije, policijske i vatrogasne postrojbe, vojne građevine). Stoga brigu o građevinama i postrojenjima ustupaju specijaliziranim subjektima iz privatnog sektora koje, posredstvom ugovora o nabavi raspoloživosti građevine ili postrojenja, angažiraju na izgradnji, održavanju, financiranju, a nerijetko i upravljanju. Plaćat će isključivo korištenje građevina i postrojenja i to isključivo ukoliko su im raspoložive za isporuku njihovih javnih usluga zbog kojih postoje.

Nedavno je po prvi puta u Republici Hrvatskoj sklopljen ugovor o nabavi usluge raspoloživosti fotonaponskog postrojenja. Radi se o ugovoru između jedne općine i privatnog poduzetnika temeljem kojega je poduzetnik obvezan izraditi projektnu dokumentaciju postrojenja, ishoditi dozvole, dobaviti i ugraditi postrojenje na krovu u vlasništvu općine, nabavu i ugradnju financirati te održavati postrojenje primjereni broj godina na način da proizvodi obnovljivu energiju kontinuirano. Ukoliko je postrojenje raspoloživo (funkcionalno) na način kako je to određeno ugovorenim standardima, općina će platiti naknadu za raspoloživost za protekli mjesec.

Svaki model nabave javnih investicijskih projekata ima prednosti i nedostatke, a zadatak je javnog menadžmenta utvrditi jesu li prednosti veći od nedostataka i u takvom procesu usporedbe odabrati onaj s kojim se može očekivati najveća vjerojatnost postizanja vrijednosti za novac. U tablici 1 prezentirane su prednosti i nedostatci modela nabave javnih projekata kao usluge raspoloživosti:

Tablica 1: Prednosti i nedostatci modela nabave usluge raspoloživosti

Velika pogodnost primjene modela nabave usluge raspoloživosti je postizanje poslovnog stanja naručitelja u kojem je aktivnost administracije usmjerena na isporuku javne usluge, a ne na samu građevinu ili postrojenje kao preduvjeta za isporuku javne usluge. Kada sklopi ugovor o usluzi raspoloživosti, javna administracija ne troši vrijeme i kapacitete za kontinuirano održavanje građevina i postrojenja već isključivo na kvalitetu isporučene javne usluge i komunikaciju s korisnicima usluge koje se građevinom ili postrojenjem isporučuje građanima. Građevinom ili postrojenjem bavi se poduzetnik kojemu je to i osnovni posao. Posljedica takvog poslovnog stanja (poslovnog modela) je transfer pretežitog dijela rizika javnog projekta na poduzetnika uz naknadu premije za prenesene rizike (naknada za raspoloživost) kojom se očekuje postizanje veće vrijednosti javnih usluga za plaćeni novac. Uz to, ukoliko je ugovorom određeno da provedbu projekta (kapitalnu vrijednost) financira poduzetnik, tada se javni naručitelj ne zadužuje ili ne plaća kapitalnu vrijednost iz proračuna na početku provedbe projekta već sukcesivno u ugovornom razdoblju, iz operativnog proračuna, u ugovornom razdoblju. Podatci o kapitalnoj vrijednost projekta i operativnim troškovima, budući da su utvrđeni u postupku javne nabave, predstavljaju tržišne vrijednosti i kao takvi imaju veliku vrijednost u pripremu budućih sličnih javnih projekata. Baze podataka s tržišnim vrijednostima doprinijet će smanjenju rizika prekoračenja budžeta budućih projekata, prekoračenja razdoblje provedbe te povećanja vjerojatnosti postizanja planiranih učinaka. Budući da je u pripremu, provedbu i uporabu uključen subjekt s većim iskustvom, naručitelji s nedostatnim administrativnim kapacitetom bit će u mogućnosti provesti složenije javne projekte. No, u skoroj perspektivi bit će od velikog značaja činjenica da je sva proizvedena energije od općine što će joj omogućiti udruživanje u energetske zajednice te slobodno dijeljenje proizvedene energije s drugim javnim tijelima, građanima i poduzećima.

No, s obzirom da je ugovor o nabavi raspoloživosti dugoročan, njegova priprema bit će složenija. Također, budući da izvršitelj preuzima pretežiti dio rizika projekta, njegova priprema ponude zahtijevat će angažman kompetentnog tima koji ima svoju financijsku vrijednost. U postupku pripreme svi subjekti suočavaju se s više novih termina poput: matrice alokacije, identifikacije i kvantifikacije rizika, standarda usluge raspoloživosti, troškova životnog vijeka ili ukupnih životnih troškova, mehanizma plaćanja i slično. To ne znači da se ovi termini i analize ne bi trebali koristiti i u postupcima nabave radova. Štoviše, trebalo bi, ali javni naručitelji ih ne koriste. Za pripremu ovakvih ugovora potrebni su stručnjaci koji posjeduju znanja i vještine dostatne za provedbu cjelovitog postupka pripreme.

2. Obilježja ugovora o nabavi raspoloživosti

Ugovorom o nabavi raspoloživosti, konkretno raspoloživosti fotonaponskog postrojenja, uređuju se odnosi naručitelja (općine) i izvršitelja (poduzetnika). Područja koja su najčešće obuhvaćena ugovorom su: definicije pojmova; uvodne napomene; definicija postrojenja; definicija raspoloživosti postrojenja; prava i obveze ugovornih strana; naknada za raspoloživost; obračun, plaćanje i usklađivanje naknade za raspoloživost; trajanje i izmjene ugovora; postupci financiranja, refinanciranja i sufinanciranja; prestanak ugovora; završne odredbe; prilozi i slično.

U okviru uvodnih napomena utvrđuje se vlasništvo nekretnine na kojoj se ugrađuje postrojenje, broj obračunskog mjernog mjesta, podatci o provedenom postupku javne nabave, snaga postrojenja, pravo korištenja obnovljive proizvedene energije i slično. U ugovoru je potrebno jasno definirati pojam postrojenja. Radi se o obvezama izrade glavnog projekta, ishođenju elektro-energetske suglasnosti, nabavu dijelova postrojenja i ugradnje na krovu, održavanju, periodičkim pregledima, ishođenju odobrenja za trajni rad, testiranju i slično. Posebno važan dio ugovora je precizno definiranje značenja pojma raspoloživosti, tj. opisa stanja postrojenja koje može biti raspoloživo, djelomično raspoloživo te neraspoloživo. U slučaju stanja raspoloživosti naručitelj plaća naknadu za raspoloživost u cijelosti. U slučaju stanja djelomične raspoloživosti plaćat će se umanjena naknada dok će se u slučaju neraspoloživosti obustaviti plaćanje naknade do vraćanja postrojenja u stanje raspoloživosti. Ugovorom trebaju biti predviđeni rizici koje preuzimaju ugovorne strane, a najčešće se opisuju u tzv. matrici alokacije rizika.

Definirana naknada, s obzirom na dugoročni karakter ugovora, najčešće se usklađuje za inflaciju. Usklađivanje za inflaciju provodi se periodično sukladno odabranom indeksu, a najčešće se koristi harmonizirani indeks potrošačkih cijena koji objavljuje Državni zavod za statistiku. Osobito važan dio ugovora je onaj koji se odnosi na raskid, tzv. raskidne klauzule. U okviru raskidnih klauzula utvrđuju se razlozi kod kojima ugovorne strane mogu raskinuti ugovor povezan s posljedicama raskida ugovora ovisno o razlozima. Budući da je najčešće izvršitelj u obvezi financiranja projekta potrebno je utanačiti obvezu financiranja te prava i posljedice refinanciranja tijekom trajanja ugovora. Ovdje je važno definirati i mehanizam, postupanje u slučaju isplate granta (kapitalne pomoći) te s tom uplatom povezano umanjenje naknade za raspoloživost. Ugovor završava popisom priloga, a najčešći su standardi raspoloživosti, matrica alokacije rizika, projekcija troškova životnog ciklusa, dokaz o vlasništvu i slično.

3. Standardi raspoloživosti

Za operacionalizaciju usluge raspoloživosti ključna je uspostava povjerenja i transparentnosti u odnosima naručitelj – izvršitelj, te je u tom kontekstu neophodna uspostava platforme koja će omogućiti verifikaciju elemenata ugovora i dogovorenih indikatora raspoloživosti. Raspoloživost u solarnoj industriji odnosi se na tehničku sposobnost solarnih sistema da proizvode energiju u određenom razdoblju.

3.1. Što su standardi?

Standardi raspoloživosti osnovna su mjera pouzdanosti i efikasnosti solarnih sistema. Na ovom mjestu treba uočiti i specifičnosti održivih izvora energije, a to je da osim raspoloživosti samih sustava za proizvodnju energije imamo i izazov raspoloživosti „energenta“. U tradicionalnim sustavima za proizvodnu energije (termoelektrane, agregati i sl.) možemo pretpostaviti da će ukoliko je gorivo osigurano i dostupno sustav osigurati kontinuiranu proizvodnju energije u skladu sa instaliranom snagom postrojenja. Drugim riječima prekid proizvodnje nastaje uglavnom zbog kvarova ili zamjene goriva[2] . U slučaju održivih izvora energije (OIE – sunce i vjetar) radi se, u naravi, o statističkoj dostupnosti energenta[3]. Primjer dostupnosti OIE energenata prikazan je na slici 1, gdje je jasno vidljiva sezonalnost dobavljivosti, kako na godišnjoj tako i na dnevnoj razini. Prema tome za raspoloživost je ključno posjedovati vrlo precizne informacije o izvorima energenata i uspostavi korelacije između dostupnosti energenta i proizvedene energije postrojenja.

Slika 1: Dostupnost OIE energenata

Druga kritična komponenta potrebna za utvrđivanje raspoloživosti jest dostupnost i pouzdanost energetske mreže na koju je postrojenje spojeno. Funkcioniranje fotonaponskog postrojenja mora biti usklađeno sa parametrima energetske mreže koje definira HOPS (za velika postrojenja) ili ODS (za manja postrojenja). Parametri mreže određeni su maksimalnim naponima, stabilnošću frekvencije i slično te, ako postrojenje ili mreža nisu usklađeni, sigurnosni sustavi isključuju postrojenje dok se parametri ponovo ne dovedu u regularne okvire. To može biti značajan izazov, a vidljiv je u tablici 2 u kojoj je prikazana izgubljena proizvodnja na jednom fotonaponskom postrojenju na Hrvatskom primorju. U ovom slučaju uzrok ispada postrojenja je bio previsok napon mreže na pojedinim fazama (napon viši o 253 V) što je uzrokovalo automatsko isključenje postrojenja.

Tablica 2: Izgubljena proizvodnja u FN postrojenju uslijed previsokog napona mreže

Treća ključna komponenta raspoloživosti postrojenja jest kvaliteta samog sustava koji se sastoji od velikog broja komponenti[4] – svaka sa svojom razinom pouzdanosti.

Shema 1: Prikaz komponenti sustava fotonaponskog postrojenja

Kvaliteta postrojenja započinje projektiranjem koje uključuje odabir kvalitetnih komponenata, optimalno postavljanje solarnih panela, te osiguravanje pravilnog hlađenja i zaštite od nepovoljnih vremenskih uvjeta. Solarni paneli, inverteri i drugi dijelovi solarnih sustava moraju zadovoljavati određene standarde kvalitete kako bi se osigurala dugotrajna i pouzdana operacija. Jedan od pokazatelja kvalitete mogu biti certifikati izdani od relevantnih industrijskih udruženja ili međunarodnih organizacija.

Sustavi za nadzor i upravljanje igraju značajnu ulogu u osiguravanju optimalnog rada solarnih postrojenja. Automatizacija i sustavi daljinskog praćenja omogućuju brzu identifikaciju problema i daljinsko upravljanje sustavom. Praćenje performansi solarnih sustava pomaže identificirati i rješavati probleme koji mogu utjecati na raspoloživost. Standardi za praćenje obično uključuju mjerenje i analizu proizvodnje energije te praćenje učinkovitosti opreme. Konačno, redovito održavanje može imati velikog utjecaja na dugotrajan i učinkovit rad solarnih sistema. Standardi održavanja obično uključuju redovito čišćenje solarnih panela, inspekcije i testiranja opreme, te zamjenu dijelova koji su dostigli kraj životnog vijeka. Važno je napomenuti da se standardi mogu razlikovati ovisno o regiji, tehnologiji i vrsti solarnog sustava, a upravljanje raspoloživošću često zahtijeva integrirani pristup koji uključuje tehničke, operativne i upravljačke strategije.

3.2. Zašto su standardi najvažniji dio ugovora?

Povezivanje standarda sa ugovornim obavezama isporučitelja usluga ključno je kako bi se osiguralo da isporučitelj usluge raspoloživosti ispunjava određene standarde kvalitete, sigurnosti ili bilo koje druge relevantne standarde navedene u ugovoru. Prvi korak je jasno definiranje standarda koji će se primjenjivati na isporučenu uslugu. To mogu biti standardi industrije, zakonski propisi, međunarodni standardi ili interni standardi koje organizacija primjenjuje. Treba utvrditi koje specifične zahtjeve standardi postavljaju i kako će se ti zahtjevi integrirati u pružanje usluga. Na primjer, možda postoji standard koji određuje potrebne indikatore ili obaveze izvještavanja nadležnih kontrolnih tijela, neke organizacije imaju interne standarde o sigurnosti,  za redovito održavanje opreme ili za obuku osoblja. Posebno su važni standardi sigurnosti ako su naručitelji javne ustanove (vrtići, škole, bolnice) sa posebnim zahtjevima. Ključna je otvorena komunikacija između naručitelja i isporučitelja usluga o standardima i njihovoj primjeni, odnosno da oba ugovorna partnera razumiju očekivanja i obveze.

Operativna provedba standarda obično se uspostavlja putem platforme za nadzor raspoloživosti koja omogućuje ocjenjivanje i praćenje. Ako standardi podliježu promjenama ili ažuriranjima, potrebno je  osigurati fleksibilnost ugovora i platforme koji će omogućiti prilagodbu novim verzijama standarda. Proces monitoringa može uključivati i redovite revizije, izvješća o performansama ili druge metode evaluacije. Dobra je praksa odmah utvrditi i posljedice ugovorne neusklađenosti s postavljenim standardima. Ovo može uključivati kaznene mjere (penale), postupke za ispravak problema ili, u ekstremnim slučajevima, raskid ugovora.

3.3. Potreba uspostavljanja jasnog i transparentnog sustava mjerenja

Povjerenje partnera osigurava transparentnost mjerenja pouzdanosti što uključuje analizu i praćenje performansi sustava ili procesa kako bi se utvrdilo koliko često i u kojoj mjeri ispunjava svoje funkcije bez zastoja ili kvarova.

Prvi korak pri odabiru i dizajnu sustava je svakako definiranje i usuglašavanje očekivanja između naručitelja i isporučitelja. Pri tome je važno da se razumiju tehnološki i financijski učinci standardizacije na konačnu cijenu[5].  Očekivanja se materijaliziraju u obliku ključnih pokazatelja performansi (KPI-je) koji omogućavaju mjerenje pouzdanost, poput vremena zastoja ili vremena između održavanja. Za pravilno i realistično određivanje KPI treba identificirati kritične točke u sustavu ili ključne komponente koje imaju najveći utjecaj na pouzdanost, te scenarije kvarova ili problema koji bi mogli utjecati na pouzdanost sustava.

Naredni korak je odabir odgovarajuće metode mjerenja za svaku identificiranu kritičnu točku ili komponentu, te što točno pratimo (vrijeme rada postrojenja prije sljedećeg kvara, analizu uzroka kvarova, praćenje održavanja, i slično.). Prikupljanje podataka u svrhu mjerenja isporučenih standarda svakako bi trebalo biti automatizirano gdje god je to moguće kako bi se minimizirale ljudske pogreške i osigurala dosljednost podataka.

Automatizirana platforma za praćenje raspoloživosti omogućuje redovnu analizu prikupljenih podataka i identificiranje obrazaca, trendove ili potencijalne zastoje raspoloživosti sustava. To se provodi putem izvještaja o pouzdanosti koji pružaju pregled ključnih KPI-ja i pokazatelja performansi, te uspoređuju stvarne rezultate s postavljenim (ugovorenim) ciljevima pouzdanosti. Ako postoje odstupanja, obično se istražuju razlozi i razvijaju strategije za poboljšanje. Mjerenje pouzdanosti često zahtijeva integrirani pristup koji uključuje tehničke, operativne i upravljačke aspekte. Redovito praćenje i prilagodba mjernih metoda ključni su za održavanje visoke pouzdanosti sustava ili procesa.

3.4. Platforma za utvrđivanje raspoloživosti fotonaponskog postrojenja

Mjerenje pouzdanosti fotonaponskog postrojenja uključuje upotrebu različitih komponenata i uređaja kako bi se pravilno pratila i ocijenila performansa sustava. Kako je već u uvodu poglavlja naglašeno platforma mora osigurati mjerenje cijelog niza internih i eksternih parametara a za što se koriste i specifični senzori i mjerna oprema. Komponente za praćenje kvalitete proizvodnje energije te kvalitete mreže prate proizvodnju električne energije, učinkovitost sustava i druge ključne pokazatelje. Primjerice, inverteri pretvaraju istosmjernu struju (DC) koja se proizvodi solarnim panelima u izmjeničnu struju (AC) koja se koristi u kućanstvima ili se priključuje na električnu mrežu. Praćenje rada invertera pomaže u identifikaciji problema s konverzijom energije. Kontroleri napona i sustavi praćenja snage osiguravaju optimalnu radnu točku solarnih panela, što pomaže u povećanju učinkovitosti sustava. Mjerači i senzori struje prate protok električne energije kroz sustav, pomažući u identifikaciji odstupanja ili problema s električnom energijom (naponom ili frekvencijom).

Integracija ovih komponenata omogućuje sustavno praćenje i analizu performansi fotonaponskih postrojenja, pomažući u održavanju pouzdane operacije i identifikaciji potencijalnih problema na vrijeme. Danas je obavezno praćenje i upravljanje fotonaponskim postrojenjem putem daljinskog pristupa, čime se olakšava dijagnostika i intervencije u slučaju problema. Blok shema sustava koji se koristi za praćenje dogovorenih parametara postrojenja koje je predmet ovog članka prikazan je na Shemi 2:

Shema 2: Struktura i međuodnosi komponenti sustava za praćenje raspoloživosti

Na kraju treba naglasiti značaj algoritama za analizu podataka koji se koriste za interpretaciju podataka prikupljenih iz različitih senzora i uređaja te za identifikaciju uzoraka ili anomalija koje mogu ukazivati na neraspoloživost postrojenja.

4. Primjena kriterija troškova životnog vijeka (LCC)

Odredbom članka 287. i 288. Zakona o javnoj nabavi javnim naručiteljima je data mogućnost da prihvatljivost ponude gospodarskih subjekata ocijene na temelju informacije o troškovima u životnom vijeku. Radi se o korisnim informacijama iz razloga što troškovi javnog investicijskog projekta nisu određeni samo njenom kapitalnom vrijednošću već i različitim troškovima u dugom razdoblju uporabe. Kada naručitelj nabavlja radove, tada on održava građevinu ili postrojenje te plaća troškove održavanja. Kada građevinu ili postrojenje nabavlja kao uslugu raspoloživosti tada ne održava građevinu ili postrojenje nego plaća naknadu za raspoloživost u koju je uključena nabavna vrijednost, održavanje, financiranje i drugi troškovi ovisno o ugovoru i alokaciji rizika.

Iz prirode kriterija troškova životnog vijeka proizlazi da njega nije logično primjenjivati u slučajevima nabave radova osim u informativne svrhe iz razloga što rizike i obveze iz iskazanih troškova u uporabi ne preuzima ponuditelj već naručitelj. Stoga je logično da će se ovaj kriterij koristiti uglavnom prilikom primjene modela nabave raspoloživosti u kojem slučaju ponuditelj preuzima obveze i rizike za iskazane troškove. Ukoliko stvarni troškovi budu manji od projiciranih, ponuditelj će ostvariti profit, a ukoliko budu veći od projiciranih ponuditelj će ostvariti gubitak ili manji profit od onog kojeg je planirao prilikom podnošenja ponude. Ovaj mehanizam je ujedno i osnova značenja ekonomskog vlasništva koje je na strani izvršitelja u ugovoru o nabavi usluge raspoloživosti.

Kriterij troškova životnog vijeka najčešće je sastavni dio ekonomski najpovoljnije ponude. U dokumentaciji o nabavi naručitelj obvezuje zainteresirane gospodarske subjekte da u za tu svrhu određenoj tablici iskažu vrijednosti troškova i rizika koje preuzimaju i za koje će u ugovornom razdoblju, između ostalih, naplaćivati naknadu za raspoloživost. Tako iskazani troškovi svest će se na sadašnju vrijednost sukladno jedinstvenoj diskontnoj stopi koju naručitelj objavljuje u dokumentaciji o nabavi. Na primjeru troškova životnog vijeka iz tablice 3, njihova sadašnja vrijednost uz diskontnu stopu od 5% godišnje iznosi 269,213 eura i ta će se vrijednost ocijeniti.

5. Sufinanciranje i učinak kapitalne pomoći u slučaju nabave usluge raspoloživosti

Postupak sufinanciranja ili dodjele kapitalne pomoći u postupcima nabave radova javnim je naručiteljima uglavnom jasan. Postupak se svodi, najčešće, na predfinanciranje radova te isplatu kapitalne pomoći po završetku radova. Svota predfinanciranja često se koristi za namirenje preostale glavnice iznosa predfinanciranja.

No, u slučaju ugovaranja raspoloživosti postupak je nešto drugačiji. Moguće su dvije varijante. U prvoj varijanti javni naručitelj objavljuje svotu kapitalne pomoći te način i vrijeme isplate slijedom čega ponuditelji svoju ponudu naknade za raspoloživost nude uključujući u kalkulacije isplatu kapitalne pomoći. Druga varijanta provodit će se u slučajevima kada naručitelji ne znaju svotu kapitalne pomoći u trenutku objave javne nabave, ali računaju na veliku vjerojatnost dodjele kapitalne pomoći. Postupak drugog načina sastoji se od slijedećih procesa: (i) projekcija ukupnih troškova u ugovornom razdoblju (ponuda odabranog ponuditelja), (ii) izračun financijske stope povrata projekta FRR(C) na temelju ponuđene naknade za raspoloživost i troškova u ugovornom razdoblju, (iii) izračun povećane stope povrata projekta FRR(C) nakon simulacije isplate kapitalne pomoći, (iv) izračun smanjene naknade u razdoblju nakon isplate kapitalne pomoći. Ovi koraci ilustrirat će se izračunima:

(i) Odabrani ponuditelj predao je projekciju svojih troškova u ugovornom razdoblju

U postupku javne nabave gospodarski subjekti prilaži tablicu s projekcijom očekivanih troškova izgradnje i održavanja. Podatci iz ove tablice predstavljaju osnovu za primjenu kriterija troškova životnog ciklusa kao jednog od kriterija ekonomski najpovoljnije ponude:

Tablica 3: Projekcija troškova u ugovornom razdoblju

(ii) Izračun financijske stope povrata FRR(C) ponude

Naručitelj će u tablicu s projekcijom troškova koja je sastavni dio ugovora, uključiti projekciju ugovorenih naknada iz čega slijedi izračun financijske stope povrata projekta FRR(C) ponude:

Tablica 4: Izračun FRR(C) ponude

Odabrani ponuditelj ponudio je mjesečnu naknadu za raspoloživost u svoti od 4,655 eura. Kada se ta naknada (prihodi ponuditelja) uključi u projekciju proizlazi da je financijska stopa povrata projekta FRR(C) 7.22% godišnje.

(iii) Izračun učinka isplate kapitalne pomoći (povećanje financijske stope povrata projekta)

Isplata kapitalne pomoći, uz projicirane operativne troškove i ugovorenu naknadu za raspoloživost predstavlja dodatne, ekstra prihode za izvršitelja. To znači da će se njegova financijska stopa povrata projekta povećati. U slučaju iz primjera i uz kapitalnu pomoć od 100,000 eura isplaćenu u siječnju 3. godine, FRR(C) povećat će se sa nominalne vrijednosti od 7.22% na 29.96% godišnje kako je prikazano u tablici 5:

Tablica 5: Povećanje FRR(C) uslijed isplate kapitalne pomoći

U principu, kapitalna se pomoć dodjeljuje naručitelju kako bi se postigla financijska održivost projekta ili priuštivost u provedbi javnog investicijskog projekta. Stoga kapitalna pomoć treba djelovati neutralno na izvršitelja. Sve koristi od kapitalne pomoći alocirane su na naručitelja i taj princip je potrebno održati i kod ugovaranja usluge raspoloživosti.

(iv) Izračun smanjene naknade za razdoblje nakon isplate kapitalne pomoći

Nakon isplate kapitalne pomoći potrebno je utvrditi novu (smanjenu) vrijednost naknade za raspoloživost. Pritom će se koristiti kriterij izjednačavanja FRR(C) izvršitelja na vrijednost prije isplate granta, a u slučaju iz primjera ta je vrijednost 7.22% godišnje. Dakle, naknada za raspoloživost u razdoblju od isplate kapitalne pomoći do kraja važenja ugovora treba imati onu vrijednost s kojom će izvršitelj postići stopu povrata projekta od 7.22%:

Tablica 6: Izračun nove naknade za raspoloživost zbog isplate kapitalne pomoći

U razdoblju od veljače 3. godine do kraja ugovora mjesečna naknada za raspoloživost smanjit će se sa 4,655 eura mjesečno na 2,534 eura mjesečno. S novom naknadom za raspoloživost i isplaćenom kapitalnom pomoći izvršitelj će do kraja ugovora ostvariti financijsku stopu povrata projekta FRR(C) od 7.22% godišnje.

6. Knjiženje transakcije na računima naručitelja i izvršitelja

Jedna od specifičnosti transakcije koja je predmetom ovog teksta je razdvajanje tzv. pravnog i ekonomskog vlasništva. Pravni vlasnik je onaj koji je upisan u isprave o vlasništvu dok je ekonomski vlasnik projekta onaj koji imovinu eksploatira te stječe koristi i snosi rizike poslovanja. Nameće se pitanje kako evidentirati ovakve transakcije u poslovnim knjigama ugovornih strana. Izvor za evidenciju nalazi se u ESA 2010, točka 20.287 i 20.288[6]. Ukoliko se transakcijom razdvaja vlasništvo na pravno i ekonomsko tada će se u poslovnim knjigama ugovornih strana postupno uspostavljati (evidentirati) imovina i obveze s ciljem da na kraju ugovora javni naručitelj postane i pravni i ekonomski vlasnik. Preporuke iz ESA 2010 prilagođene su hrvatskom propisima iz područja proračuna i proračunskog računovodstva. Knjiženja u poslovnim knjigama ugovornih strana moguća su na način kako je prikazano na shemama 3 i 4. Za ilustraciju, pretpostavlja se da kapitalna vrijednost imovine iznosi 1,000 eura, godišnja naknada za raspoloživost 130 eura, godišnja amortizacija 100 eura te tržišna vrijednost postrojenja na kraju ugovora 600 eura.

Shema 3: Knjiženje transakcije u poslovnim knjigama izvršitelja

Izvršitelj je u obvezi pribaviti potrebne izvore financiranja u svrhu namirenja kapitalne vrijednosti projekta (1). Tijekom eksploatacije projekta (razdoblje uporabe) izvršitelj sukcesivno isporučuje račun naručitelju za isporučenu uslugu raspoloživosti postrojenja (2). Izvršitelj obračunava amortizaciju ulaganja na tuđoj imovini (3) te iz naplaćenog računa zatvara potraživanja (4).

Shema 4: Knjiženje transakcije u poslovnim knjigama naručitelja

Naručitelj, budući da je pravni vlasnik postrojenja, evidentira postrojenje vanbilančno po kapitalnoj vrijednosti[7] (1). Tijekom trajanja ugovora svake će godine vanbilančne stavke umanjivati za 1/10 nabavne vrijednosti postrojenja (1a1, 1a2,…1a10). Iz tekućeg (operativnog) proračuna sukcesivno, kako zaprimi periodično račun za dobivenu uslugu raspoloživosti, evidentira na rashodima i obvezama (2). Isplatom računa zatvara obveze (3). Po dospijeću ugovora po tržišnoj (procijenjenoj) vrijednosti evidentirat će postrojenje na računima nefinancijske imovine i društvenog kapitala (4).

7. Zaključna razmatranja

Nabava usluge raspoloživosti postrojenja, uređaja ili opreme javnim naručiteljima mogao bi biti prihvatljiv model nabave iz razloga što postoji velika vjerojatnost postizanja veće vrijednosti za novac, nabava se ne mora evidentirati u javnom dugu, uglavnom nema inicijalnih plaćanja te u ugovornom razdoblju je administrativni nadzor i evidencija značajno pojednostavljena. Tome treba dodati i korist za one naručitelje koji ne raspolažu administrativnim kapacitetom potrebnim za nabavu složenijih postrojenja, uređaja ili opreme.

U ovom su se tekstu prezentirale mogućnosti primjene kriterija troškova životnog ciklusa (LCC), postupak sufinanciranja ugovora kapitalnom pomoći te postupak knjiženja transakcije u poslovnim knjigama naručitelja i izvršitelja.

Autori:

• Prof.dr.sc. Davor Vašiček, Sveučilište u Rijeci, Ekonomski fakultet. davor.vasicek@uniri.hr.
• dr.sc. Damir Juričić, Sveučilište u Rijeci, Centar za podršku pametnim i održivim gradovima. damir.juricic@uniri.hr.
• mr.sc. Damir Medved, Sveučilište u Rijeci, Centar za podršku pametnim i održivim gradovima.damir.medved@uniri.hr.

[1] Eng. Life Cycle Costs.

[2] Zanimljiv primjer je nuklearna elektrana Krško koja ima cikluse zamjene goriva svakih 18 mjeseci – većinu vremena radi praktično nazivnom snagom

[3] Izvor: https://www.nature.com/articles/s41467-021-26355-z

[4]Izvor: https://www.researchgate.net/publication/331968857_Reliability_Availability_and_Maintainability_Analysis_for_Grid-Connected_Solar_Photovoltaic_Systems_Accepted_for_publication_in_energies_Mar_22_2019 (11.11.2023.)

[5] Na primjer, ako se želi postići više od 99,99% raspoloživosti sustava tijekom godine to može uvjetovati ugradnju dodatnih redundantnih sustava te višekratno povećanje cijene postrojena (je li takva funkcionalnost doista potrebna?)

[6] https://ec.europa.eu/eurostat/documents/3859598/5925693/KS-02-13-269-EN.PDF/44cd9d01-bc64-40e5-bd40-d17df0c69334 (8.11.2023.)

[7] U postupku javne nabave svaki ponuditelj iskazuje kapitalnu vrijednost postrojenja u tablici projekcije troškova životnog vijeka.

Prikazi: 43

Iako su propisi kojima se omogućuje osnivanje i poslovanje energetskih zajednica stupili na snagu još prije 16, odnosno 10 mjeseci, u Republici Hrvatskoj još ni jedna energetska zajednica po tim propisima nije osnovana unatoč velikom interesu građana i nevladinih organizacija koje ih snažno promoviraju. Razlog je, očito, u propisima koji niti odražavaju duh referentne Direktive EU niti na odgovarajući način formatiraju moderno tržište tzv. građanske energije. Postojeći propisi nisu usklađeni s obilježjima moderne ponude i potražnje za obnovljivom energijom. Osobito treba istaknuti da su postojećim spomenutim propisima građani Republike Hrvatske u svojevrsnom podređenom položaju u odnosu na građane ostalih država članica u pogledu mogućnosti i potencijala korištenja i dijeljenja obnovljive energije u okviru energetskih zajednica. Cilj ovog članka je ukazati na kompleksnost poslovanja energetskih zajednica te potaknuti nadležna ministarstva na programiranje specifičnog kombiniranog financijskog instrumenta EU upravo za energetske zadruge.

UVOD

Energetske zajednice građana su poslovne formacije u koje se građani udružuju kako bi eksploatirali koristi od vlastito proizvedene obnovljive energije umanjene za troškove poslovanja. Iako je pojam ”energetske zajednice” općenit, realna zajednica poprimit će jedan od mogućih pravnih formi: zadruga, udruga, zaklada i slično. S obzirom na cjelinu poslovnih aktivnosti koje se očekuju u životnom vijeku jedne energetske zajednice čiji je okvir određen Zakonom o tržištu električne energije, najvjerojatnija pravna forma bit će zadruga, tj. energetska zajednica osnovat će se i poslovat po propisima kojima se uređuje osnivanje i poslovanje zadruga. Nažalost, za sada se u Republici Hrvatskoj neće moći osnovati kao trgovačko društvo iako je Direktivom (EU) 2019/944 i takva pravna forma moguća.

Iako je smisao i svrha udruživanja građana, javnih tijela, poduzetnika dijeljenje vlastito proizvedene energija, moguće je u realnom životu očekivati poslovne aktivnosti u rasponu od isključivo dijeljenja proizvedene energije (što podrazumijeva da su članovi zadruge već proveli aktivnosti uspostavljanja sustava za proizvodnju i/ili skladištenje energije) do udruživanja zbog ulaganja u postrojenja za proizvodnju obnovljive energije, dijeljenja u upravljanja potrošnjom (članovi energetske zajednice ulažu u postrojenja posredstvom formirane pravne osobe te potom proizvedenu energiju dijele i upravljaju potrošnjom). Dakle, struktura i obuhvat poslovnih aktivnosti može biti prilično kompleksna pa se pred buduće članove energetske zajednice postavlja pitanje o njenom optimalnom ustroju, ekonomičnosti, upravljanju i financiranju.

Transponiranjem spomenute direktive Europske unije u domaće zakonodavstvo Republika Hrvatska prihvatila je ideju energetskih zajednica kao društveno opravdanom i poželjnom instrumentu energetske tranzicije. Ako je to točno, tada bi i javne politike trebale biti artikulirane na način da se raspoloživim resursima olakša i potiče osnivanje i poslovanje takvih poslovnih formacija. Štoviše, energetske zajednice mogle boi biti i efikasan instrument i mjera iz okvira ubrzavanja uvođenja energije iz obnovljivih izvora kako je to i predviđeno nedavno donijetom Uredbom (EU) 2022/2577. ubrzavanja Jedan od resursa mogao bi biti i Višegodišnji financijski okvir 2021.-2027. osobito u dijelu koji se odnosi na financijske instrumente Europske unije i to kombinirane financijske instrumente s bespovratnom komponentom za poticanje pripreme i osnivanja energetskih zajednica te povratnom dužničkom komponentom za djelomično namirenje kapitalne vrijednosti projekta.

ENERGETSKE ZAJEDNICE U EUROPSKOJ UNIJI

Proteklih godina EU je povećavala svoje klimatske i energetske ambicije, a nedavno se obvezala na smanjenje za 55% neto emisija stakleničkih plinova do 2030. godine. Ključni mehanizam za provedbu tih ciljeva je energetska tranzicija ka obnovljivim izvorima energije. Usvajanjem Direktive o obnovljivoj energiji (RED I) 2009. godine, EU je postavila opći cilj od 20% udjela energije iz obnovljivih izvora u konačnoj potrošnji energije do 2020. godine. Ona je značajno revidirana 2018. (RED II), postavljajući novi cilj EU-a od najmanje 32% udjela obnovljivih izvora energije u konačnoj potrošnji energije do 2030. godine. RED III ima za cilj stvoriti posve integrirano energetsko tržište, čime se također stvara prostor za inovacije kako na elektroenergetskoj mreži tako i na tržištu. Kako bi se postigao ovaj cilj, potrebna su značajna ulaganja u decentralizirane energetske izvore, poput fotonaponskih postrojenja ili vjetroelektrana, skladištenja energije, električnih vozila ili toplinskih pumpi te sve vrste pametnih energetskih rješenja koja su namijenjena nadzoru i upravljanju potrošnjom energije u kućanstvima s ciljem učinkovitog korištenja europske elektroenergetske infrastrukture. No, osim ulaganja u fizičku infrastrukturu, jednakovrijedno je pronalaženje novih organizacijskih, proizvodnih i ekonomskih oblika u kontekstu šire decentralizacije i demokratizacije procesa potrošnje i proizvodnje energije.

Energetske zajednice jedan od takvih novih inovativnih organizacijskih formi, a u većini EU organizacijama koje nisu primarno usmjerene komercijalnom poslovanju. Iako se bave gospodarskim aktivnostima, njihova primarna svrha je pružanje društvenih, ekonomskih i ekoloških koristi zajednici, a ne stvaranje profita. Zakonodavni okvir EU-a poznaje dvije vrste takvih struktura: energetske zajednice građana (CEC) i zajednice obnovljive energije (REC). Obje zajednice mogu okupljati građane, lokalne vlasti ili mala trgovačka društva, ali samo REC mogu okupljati mala i srednje velika poduzeća (SME). Dok CEC može proizvoditi i koristiti kombinaciju obnovljivih i neobnovljivih izvora energije, REC je posvećen isključivo obnovljivim izvorima. Štoviše, REC često imaju i lokalni kontekst: zajednice bi trebale biti organizirane u neposrednoj blizini projekata obnovljivih izvora energije koje posjeduju ili razvijaju. Kao vrsta inicijative koju pokreće zajednica, CEC i REC igraju ključnu ulogu u društvenim inovacijama jer odražavaju temeljnu promjenu u ponašanju potrošača. Tradicionalno pasivni potrošač postaje suvlasnik objekata obnovljivih izvora energije i promiče socijalno pravedni model energetske tzv. prosumeracije (proizvodnje i potrošnje energije). Kroz kontekst lokalnog dijeljenja energije, na primjer, vlasnici fotonaponskih postrojenja dijele svoju proizvedenu energiju s članovima zajednice koji si takva postrojenja ne mogu priuštiti ili ne posjeduju adekvatne površine za instalaciju. Energetske zajednice omogućuju širi i demokratskiji pristup obnovljivim tehnologijama i za članove zajednice koji nemaju vlastitih sredstava za ulaganje u OIE (ugrožene socijalne skupine, umirovljenici i sl.). Očekuje se da će se približno 264 milijuna europskih građana do 2050. godine pridružiti tržištu energije kao proizvođači vlastite energije (prosumeri), proizvodeći do 45% obnovljive električne energije. No, postoje i brojni problemi, primarno sa transpozicijom EU regulative za CEC i REC što stvara velike razlike u mogućnostima provedbe projekata građanske energije i stvaranja energetskih zajednice. Primjer je dan na slici 1 s ilustracijom razmjera problema.

Slika 1: Razmjer transpozicije EU regulative

Izvor: https://www.rescoop.eu/ – transpozicija EU regulative u nacionalno zakonodavstvo.

EU predlaže da se do 2025. godine osigura uspostavljanje najmanje jedne zajednice obnovljivih izvora energije u svakoj općini s populacijom većom od 10,000 ljudi. Također će podržati države članice u provedbi okvira zajedničke vlastite potrošnje i energetske zajednice. Fond za pravednu tranziciju (JTF), koji je alat EU-a za financiranje regija koje ovise o fosilnim gorivima i industrijama s visokim emisijama stakleničkih plinova bi trebao djelovati komplementarno reviziji RED-a iz 2021. godine, financijski podržavajući energetske zajednice diljem Europe.

Ovo nije samo financijski izazov, već i organizacijski. Zahtijeva aktivno sudjelovanje krajnjih korisnika i građana. Energetske zajednice mogu dati ogroman doprinos u tom pogledu. Kao što je navedeno u nedavnom EU izvješću o stanju energetske unije, najmanje 2 milijuna ljudi u Uniji već je uključeno u više od 7,700 energetskih zajednica, a angažman je u porastu. Energetske zajednice u EU su doprinijele sa 7% nacionalno instaliranih kapaciteta obnovljivih izvora energije – procijenjenih na 6.3 GW.

Broj zajednica je vrlo promjenjiv, no u konačnici broj zajednica i nije toliko važan već broj aktivnih članova. Razlike su značajne, primjerice najveća Belgijska zajednica Ecopower ima više od 65,000 aktivnih članova, sa ogromnom proizvodnom, upravljačkom i financijskom snagom pri čemu aktivno participiraju na tržištima energije, dok su njemačke zajednice tipično manje i broje stotinjak članova, ali su povezane sa agregatorima koji formiraju virtualne elektrane i preuzimaju kompleksne funkcije upravljanja i trgovine. Dobar primjer je Next Kraftwerke iz Njemačke koji okuplja petnaest tisuća proizvođača i malih zajednica, a trenutno raspolaže kapacitetom od preko 11,000 MW i aktivno trguje sa više od 15 TWh energije.

Tablica 1: Broj aktivnih energetskih zajednica u Europi

Izvor: https://energy-communities-repository.ec.europa.eu/support/toolbox/energy-communities-overview-energy-and-social-innovation_en (17.1.2023.)

Za bolje razumijevanje problema energetskih zajednica u EU pogodno je uvesti i matrični pogled koji prepoznaje 4 organizacijska arhetipa koji sudjeluju u procesima proizvodnje i trgovine energijom te 4 dimenzije koje utječu na realizaciju svakog od tih arhetipova. Tablica 2 prikazuje njihov međuodnos i sada su jasnije vidljivi međusobni utjecaji. Svaka dimenzija ima utjecaj na arhetipove, ali neki utjecaji su značajniji, primjerice društvena dimenzija najizraženija je kod zadruge, a najmanje prisutna kod agregatora jer djeluju na različitim osnovama.

Tablica 2: Dimenzije i arhetipovi energetskih zajednica

Tijekom 2019. godine provedeno je od strane Europske komisije anketiranje među državama članicama EU koje su glavne koristi od uspostave energetskih zajednica. Najvažnije vrijednosti koje su identificirale države članice odnose se na obnovljivi aspekt projekta energetske zajednice:

• Poticanje lokalne ekonomije i ulaganje u obnovljive izvore energije;
• Smanjenje računa za krajnje potrošače;
• Zajamčena proizvodnja i potrošnja zelene energije u lokalnim zajednicama;
• Jednostavan pristup obnovljivoj energiji za sve skupine potrošača , a ne samo za privilegirane;
• Korištenje lokalnih resursa za izgradnju postrojenja i proizvodnju energije;
• Pristup novim izvorima kapitala kroz izravni angažman pojedinaca;
• Upravljanje i optimizacija lokalne energije;
• Peer-to-peer trgovanje;
• Samogeneriranje i samopotrošnja za širi sloj korisnika;
• Promjena postojećih paradigmi, uvoženje novih principa poput odgovora na potražnju – Demand/Response;
• Razvoj novi usluga, poput punjenja električnih vozila;
• Vlasništvo i demokratizacija prirodnih i proizvodnih resursa;
• Pristup novim izvorima kapitala kroz izravni angažman pojedinaca;
• Drugačiji pristup razvoju distribucijske mreže (distribuirani).

Može se zaključiti da u EU još uvijek postoje značajne tehničke, društvene, regulatorne i ekonomske razlike i u brojnim državama članicama su procesi promjena prespori (Hrvatska je dobar primjer). No, proces energetske tranzicije i širenje energetskih zajednica je nezaustavljiv.

OSNIVANJE I POSLOVANJE ENERGETSKIH ZADRUGA

Iako je na temelju postojećih propisa moguće osnovati energetsku zajednicu, npr. energetsku zadrugu po propisima kojima se uređuje osnivanje i poslovanje zadruga, njihov rad, tj. poslovanje neće biti moguće. Razlog je, najvjerojatnije, banalan, a tiče se operativne sposobnosti operatera hrvatskog energetskog sustava da prepozna i procesira dijeljenje energije proizvedene u energetskoj zadruzi. K tome, postojeće ograničenje broja članova energetske zadruge na one priključene na istu transformatorsku stanicu takvo poslovanje svodi na razinu besmislene neučinkovitosti. Ta neučinkovitost proizlazi iz nesrazmjera troškova dijeljenja trenutnih viškova proizvedene energije i njene jednakoznačne dostupnosti i učinaka podijeljene energije. S tim u svezi je i ograničenje poslovanja energetske zadruge sukladno pravilima neprofitnih organizacija. To ograničenje u poslovanje jedne energetske zadruge unosi značajne nesigurnosti iz razloga što propisi kojima se uređuje poslovanje zadruga dozvoljavaju ostvarivanje viška prihoda nad rashodima. Taj višak prihoda nad rashodima energetska zajednica može ostvariti, na primjer, po osnovi prodaje agregirane energije na tržištu. Takva mogućnost dozvoljena je odredbom članka 26.11. Zakona o tržištu električne energije, dakle, zakonito je kada energetska zadruga proda, putem agregatora, proizvedenu energiju na tržištu. Po toj osnovi ostvarit će prihode. Također, dijeljenje energije za punjenje električnih vozila u vlasništvu članova zadruge najvjerojatnije će se referirati na određenu cijenu pa će se i taj dio energije evidentirati kao prihod energetske zadruge. Isti učinak na prihode imat će i proizvedena energija podijeljena s članovima energetske zadruge koji ne sudjeluju s proizvodnjom ili skladištenjem, pasivnim članovima zadruge. Dijeljenje energije s takvim članovima najvjerojatnije neće bi bez dodijeljene vrijednosti, cijene. Vrijednost te energije evidentirat će se kao prihodi. Uz sve to, energetska zadruga koja investira na imovini svojih članova namirujući kapitalne troškove iz tuđih dužničkih izvora financiranja najvjerojatnije će, u razdoblju otplate dužničkih izvora, od svojih članova naplaćivati određene naknade u svrhu namirenja dospjelih obveza po osnovi dugoročnih dužničkih izvora financiranja. Pitanje na koje treba odgovoriti je povezano s računovodstvenim i poreznim tretmanom takvih transakcija.

S druge strane poslovanje energetske zadruge nije poslovanje bez troškova. Radi se o troškovima poput kapitalnog ulaganja, troškova održavanja postrojenja i zamjene istrošenih dijelova, troškova upravljanja, kamata i slično. Dakle radi se o relativno kompleksnom poslovnom sustavu kojeg će teško biti održavati u okolnostima izjednačenih prihoda i rashoda.

Što, u naravi, znači osnovati i upravljati energetskom zadrugom? O kojim se procesima tu radi?

Radi se o procesima koje je moguće strukturirati prema slijedećim cjelinama:

Priprema energetske zadruge

• Komunikacija sa zainteresiranim građanima, poduzećima, javnim tijelima;
• Organizacija i provedba radionice u svrhu informiranja budućih članova zadruge o predstojećim aktivnostima, ciljevima zadruge, šte se želi postići osnivanjem zadruge, osnovnim djelatnostima kojima će se baviti, načinu uređenja međusobnih odnosa, troškovima osnivanja i drugo;
• Zaključci radionice, follow-up i informiranje o osnivanju energetske zadruge.

Osnivanje energetske zadruge

• Organizacija osnivačke skupštine;
• Izrada dnevnog reda;
• Izrada pravila zadruge;
• Vođenje skupštine i zapisnika;
• Eventualno uspostavljanje nadzornog odbora;
• Formiranje dokumentacije za ovjeru javnog bilježnika;
• Organizacija uplate članskog uloga;
• Prijava zadruge u registar Trgovačkog suda;
• Prijava zadruge u registar poslovnih subjekata Državnog zavoda za statistiku;
• Prijava zadruge u Evidenciju zadruga i zadružnih saveza Hrvatskog saveza zadruga;
• Otvaranje poslovnog računa energetske zadruge;
• Izrada mrežne (internetske) stranice energetske zadruge.

Uspostavljanje energetske infrastrukture

• Testiranje i mjerenje postojeće instalacije;
• Strukturiranje postrojenja;
• Povezivanje postrojenja.

Poslovanje energetske zajednice

• Evidencija dijeljenja energije;
• Periodično izvještavanje o proizvedenoj i dijeljenoj energiji.

Navedene su samo osnovni procesi. Svaki od njih podrazumijeva dodatne aktivnosti. Operativno poslovanje može podrazumijevati i procese poput: organizacije projektiranja, izrade ugovora između investitora i izvođača, pribavu ponuda izvođača radova, organizaciju financiranja, organizaciju dobave i montaže postrojenja, nadzor radova/montaže postrojenja, testiranje postrojenja, organizaciju ishođenja odobrenja za rad postrojenja, vođenje računovodstva energetske zadruge, organizaciju procesa prilikom isključivanja postojećih i uključivanja novih članova, izradu periodičnih financijskih izvješća, projektiranje IoT mreže senzora za nadzor potrošnje energije, upravljanje IoT mrežom senzora za nadzor potrošnje energije, organizaciju i provedbu periodičnih sjednica skupštine i nadzornog odbora, organizaciju agregiranja u svrhu prodaje viška energije, organizaciju preventivnog i reaktivnog održavanja postrojenja, spajanje energetskih zadruga i slično.

Ne ulazeći posebno u organizaciju i poslovanje energetskih zajednica u koje su se udružili subjekti s već ugrađenim postrojenjima za proizvodnju i/ili skladištenje proizvedene energije, energetske zajednice čijem operativnom poslovanju prethode investicijske aktivnosti mogle bi se organizirati i financirati na način kako je prikazano na shemi 1:

Shema 1: Osnivanje, financiranje i poslovanje energetske zadruge

Izvor: Autori.

Energetsku zadrugu (1) osniva najmanje sedam osnivača (2). Svrha osnivanja zadruge je individualna proizvodnja obnovljive energije (5), njeno dijeljenje među članovima zadruge te, eventualno, skladištenje viškova energije i punjenje električnih automobila. Neovisno od osnivača, energetskoj zadruzi  mogu se pridružiti i članovi (6) koji neće ulagati u postrojenja već kupovati/preuzimati viškove proizvedene energije po manjoj cijeni od one iz mreže, a većoj od proizvođačke cijene iz fotonaponskih/baterijskih postrojenja. Ulaganje u energetska postrojenja energetske zadruge može se financirati iz komercijalnih izvora (3) te financijskih instrumenata EU (4). S obzirom na kompleksnu strukturu osnivanja i upravljanja energetske zadruge, zadruga može koristiti usluge specijaliziranih stručnjaka za osnivanje i poslovno upravljanje energetskih zadruga (7).

OBILJEŽJA FINANCIJSKIH INSTRUMENATA EU ZA ENERGETSKE ZAJEDNICE

Osim bespovratnih potpora, iz Višegodišnjeg financijskog okvira 2021. – 2027. na raspolaganju će biti i financijski instrumenti (povratni instrumenti) u formi dužničkih, jamstvenih i vlasničkih (equity) izvora. Najvažnije obilježje financijskih instrumenata u VFO 21.-27. je mogućnost kombiniranja bespovratnih potpora (grantova) s povratnim (dužničkim, jamstvenim i vlasničkim) instrumentima. Općenito, procedura pribave financijskih instrumenata je značajnije jednostavnija od procedure pribave bespovratnih potpora.

Financijski instrumenti su proizvodi Europskih fondova s uvjetima povoljnijim od komercijalnih supstituta. Svrha financijskih instrumenata je efikasan razvoj kohezijske politike. Kod ekonomski prihvatljivih projekata financijski instrumenti pomažu provedbi te se uvijek vraćaju davatelju. Ono što je posebno važno je imperativ da se financijski projekti koriste kod projekata koji generiraju prihode ili uštede u što postrojenja za proizvodnju obnovljive energije svakako spadaju. Budući da projekti proizvodnje obnovljive energije generiraju uštede kao razliku između jedinične cijene električne energije iz mreže i postrojenja te smanjenje emisije stakleničkih plinova, djelomično financiranje projekata zasnovanih na energetskim zajednicama s cijenom manjom od tržišnih cijena izvora financiranja moglo bi biti ekonomski racionalno i društveno prihvatljivo.

Iako je, općenito, svrha financijskih instrumenata omogućiti da se projekti unaprijede komercijalnim sadržajima povećavajući vjerojatnost dugoročne održivosti, svrha financijskih instrumenata za energetske zajednice mogla bi biti postizanje društvene koristi zbog manjih troškova energije, veće priuštivosti, smanjenje rizika od štetnih posljedica klimatskih promjena, rasterećenja elektroenergetskog prijenosnog i distribucijskog sustava, povećanja BDP-a te doprinos većem blagostanju građana.

Osnovna obilježja financijskih instrumenata iz VFO 21.-27. su slijedeća:

• Ne smiju se koristiti za refinanciranje postojećih ugovora, već za potporu svim vrstama novih ulaganja u skladu s temeljnim ciljevima politike;
• Potpora krajnjim primateljima za ulaganja u materijalnu i nematerijalnu imovinu te radni kapital za koje se očekuje da će biti financijski održivi i za koja nije dostupno dostatno financiranje iz tržišnih izvora;
• Samo za ulaganja koja na datum odluke o ulaganju nisu fizički dovršena ili u cijelosti provedena;
• Mogu se kombinirati s bespovratnim sredstvima u operaciji jedinstvenog FI i u okviru jedinstvenog ugovora. U tom se slučaju primjenjuju pravila za FI;
• Bespovratna sredstva ne koriste se za nadoknadu potpore primljene iz financijskih instrumenata;
• PDV je prihvatljiv trošak za FI, a u kombinaciji s bespovratnim sredstvima primjenjuju se pravila za bespovratna sredstva;
• Financijske instrumente dodjeljuje upravljačko tijelo (npr. MRRFEU) ili može povjeriti EIB-u ili HBOR-u;
• Vrijednost bespovratnih sredstava u istoj operaciji ne smije biti veći od vrijednosti financijskog instrumenta.

Za razliku od dosadašnjih tzv. nekombiniranih financijskih instrumenata, sadašnji kombinirani mogu biti: grant u kombinaciji s dužničkim instrumentom, grant u kombinaciji s garantnim instrumentom, rabatni dužnički financijski instrument (performance-based grant), grant za tehničku pomoć u kombinaciji s financijskim instrumentom te slične kombinacije. Da bi financijski instrumenti bili dostupni korisnicima, ministarstvo nadležno za gospodarstvo identificirati potrebu, a ministarstvo nadležno za EU fondove programirati. Ukoliko se prihvati društvena opravdanost i potreba financijskih instrumenata za brže uspostavljanje i razvoj energetskih zajednica, stvorit će se temeljne pretpostavke za programiranje.

S obzirom na trenutni zakonski okvir, relativno mali instalirani kapacitet fotonaponskih elektrana i još manji baterija, primjerenu razliku između cijena električne energije iz mreže i fotonaponskih postrojenja s tendencijom rasta te razlike te ograničenje energetske zajednice na istu transformatorsku stanicu moguće je očekivati relativno veliki broj novoosnovanih energetskih zajednica u slijedećih pet godina. No, tu postoji i primjetan rizik da se takve, relativno neekonomične male zajednice, možda i neće osnivati pa se ovakav zakonski okvir može smatrati uspostavljenim kako bi se usporila proizvodnja i dijeljenje građanske energije. Budući da ovakav propis nije u skladu s EU politikama u ovom području, za očekivati je i promjenu propisa u ovom dijelu. U slučaju promjene propisa kojima bi se osnivanje energetskih zajednica umjesto na istu transformatorsku stanicu proširilo na više njih, naselje ili regiju, broj novoosnovanih energetskih zajednica moga bi biti veći od 200 u slijedećih 5 godina prosječnog kapaciteta instalirane snage od više od 100 MW ukupno godišnje proizvedene energije od približno 100 GWh energije. Dakle, moglo bi se raditi o značajnom broju građana uključenom u proizvodnju vlastite energije, osjetnom smanjenju troškova za energiju, smanjenja emisije stakleničkih plinova za približno 10 000 TCO2 te adekvatnog rasterećenja elektroenergetskog sustava. Da bi se opisano grubo procijenjeno tržište moglo i ostvariti bit će potrebo približno 130 milijuna € ukupnih izvora financiranja. Ukupni izvori financiranja mogli bi se sastojati od vlastiti vlasničkih i dužničkih te tuđih dužničkih izvora. Dio tuđih dužničkih izvora mogli bi biti upravo financijski instrumenti EU. Uključivanje financijskih instrumenata EU moglo bi povećati sklonost uključivanja ostalih izvora financiranja zbog smanjenog ukupnog rizika ulaganja. Tu se otvara i pitanje obilježja financijskih instrumenata EU u pogledu ročnosti te strukture kombiniranog instrumenta koji se sastoji od bespovratnog granta i zajma. Moguća obilježja prikazana su u tablici 2:

Tablica 2: Moguća obilježja kombiniranog financijskog instrumenta EU za energetske zadruge

Izvor: Autori.

Prema mišljenju autora, a na temelju analize brojnih projekata ulaganja u krovne i zemaljske fotonaponske elektrane, udio bespovratnog granta mogao bi biti do 15% (za namirenje troškova osnivanja zadruge, izradu projekata i slično) te zajma najmanje 85%. kako bi se osigurala likvidnost poslovanja projekta (energetske zadruge), tj. stanje u okviru kojega se iz ostvarenih ušteda u cijelosti namiruju dospjele obveze prema tužim dužničkim izvorima financiranja (komercijalni kredit i financijski instrument EU) razdoblje otplate trebalo bi biti ne manje od 10 godina. Udio kombiniranih financijskih instrumenata EU u ukupnim izvorima financiranja mogao bi biti najmanje 50%.

ZAKLJUČAK I PREPORUKE

Trenutni zakonodavni okvir sigurno nije poticajan za osnivanje i poslovanje energetskih zajednica neovisno o njihovim pravnim oblicima. Ograničenje na jednu transformatorsku stanicu nepremostiva je prepreka za razvoj energetskih zajednica. Kada bi se ovo ograničenje uklonilo, stvorile bi se pretpostavke osnivanja značajnijeg broja energetskih zadruga u cijeloj zemlji. S obzirom na značajne potrebe za ulaganjem u energetska postrojenja energetskih zadruga, uključivanje kombiniranih financijskih instrumenata EU u strukturu ukupnih izvora financiranja osjetno bi ubrzalo razvoj ovog novog tržišta, a takve mogućnosti postoje u VFO 21.-27.

S obzirom na složeno poslovanje energetskih zadruga, očekuje se i razvoj tržišta specijaliziranih usluga u području osnivanja i upravljanja poslovanjem energetskih zadruga.

Prikazi: 43