Kategorija: Stručni tekstovi

Sažetak

U odnosu na klimatske promjene, kao društvo djelujemo usporeno. Posljedice klimatskih promjena postale su svakodnevnica. Smjernice, direktive, sporazumi različitih svjetskih i europskih organizacija prisutne su već desetljećima. Sve se češće postavlja pitanje: što sami možemo učiniti, lokalno, kao uža zajednica, kao susjedstvo da doprinesemo mjerama koje bi mogle usporiti razorno djelovanje klimatskih promjena.

U ovom tekstu razmatra se mogućnost udruživanja građana, lokalnog javnog sektora i poduzetništva u energetske zajednice građana (EZG) kako bi se u što kraćem razdoblju doprinijelo ostvarenju okolišnih, društvenih i upravljačkih (ESG) ciljeva. Postavlja se pitanje kako bi EZG mogle doprinijeti postizanju ESG ciljeva? Čini se da bi upravo pravne osobe, sadašnji ili budući obveznici ESG izvještavanja, ciljeve mogli ostvariti u energetskoj zajednici sa svojim radnicima.

1. UVOD

Postoje brojni primjeri neadekvatnog ponašanja ljudi u povijesti, ponašanja koja se često nazivaju ”ponašanjem na korist vlastite štete”. Tome su različiti psihološki, sociološki i ekonomski razlozi no, nerijetko poticaji za promjenu ponašanja dolaze prekasno pa su i posljedice opipljivije i sveprisutnije. Recentan primjer predstavljaju ”klimatske promjene” gdje su desetljeća protekla u debatama postoje li ili su plod fikcije, pogrešnih znanstvenih pretpostavki te treba li se u tom pogledu što poduzeti ili nastaviti činiti kao i do sada. Neovisno o uzrocima, svjedoci smo nadprosječnih ljetnih temperatura, kratkotrajnih vremenskih nepogoda s razornim djelovanjem, češćim pojavama poplava ili suša i slično. Ljudi takvih promjena postaju svjesni jer su dio njihove svakodnevnice pa, stoga, od svojih vlada traže neodgodive akcije i mjere za kako bi se olakšalo življenje u ”novo normalnim” okolnostima.

Kao društvo djelujemo usporeno. Mjere koje se sada urgentno provode, prisutne se kao definicije u raznim UN i EU direktivama i sporazumima desetljećima. SDG program UN-a do 2030. godine i regulatorni okviri EU-a kao što je Europski zeleni plan detaljno razrađuju potrebne mjere i osiguravaju financiranje tranzicije prema održivim ulaganjima i razvoju kako bi se osiguralo da do 2050. godine:

• Nema neto emisije stakleničkih plinova;
• Uspostavi gospodarski rast koji nije ovisan u uporabi resursa s karbonskim otiskom, te
• Niti jedna osoba ili regija neće biti zanemarene u toj tranziciji.

Slika 1: SDG ciljevi UN

Izvor: Ujedinjeni narodi.

No kako to obično biva, ključni motivator za osjetnije promjene bit će materijalna korist poput stava Larry Finka, CEO Black Rocka (inače organizacije koja upravlja financijskom imovinom vrjednijom od 10 trilijuna dolara), ”Ne bavimo se energetskom učinkovitošću zato jer smo ”zeleni” – nego zato jer je to profitabilno”. Jedan od preporučenih mehanizama za postizanje navedenih ciljeva je i ESG regulativa Europske unije. ESG propisi osmišljeni su kako bi potaknuli transparentnost, održivost i etičke poslovne prakse. Cilj im je osigurati da tvrtke procjenjuju i objavljuju okolišne, društvene i upravljačke čimbenike koji utječu na rizike povezane s klimom, održive poslovne prakse i usklađenost s regulatornim standardima no, da pritom to ne bude teret već prilika za poboljšanje poslovanja.

2. ESG

Što je ESG i kakav utjecaj ima na sve nas. ESG je kratica engleskih riječi Environment, Society, Governance  (okoliš, društvo i upravljanje), a bazira se na konceptima održivog razvoja, odnosno uspostavi ravnoteže između ekonomskih, socijalnih i ekoloških zahtjeva kako bi se zadovoljile potrebe sadašnjosti bez ugrožavanja (ograničavanja) mogućnosti budućih generacija. Uspostava ravnoteže nije trivijalna jer treba uskladiti cijeli niz kriterija koji se, obično, prikazuju kao 3P (People, Planet, Profit) ilustrirano na slici 2:

1. Ljudi – ovi pokazatelji uključuju socijalne pokazatelje poput zrelosti zajednica, edukacije, ravnopravnosti, socijalnih resursa, zdravlja, kvalitete života i slično;
2. Planeta – uključuje pokazatelje o prirodnim resursima, kvaliteti vode i zraka, proizvodnji i racionalnoj potrošnji energije, upravljanju prostorom i načinima korištenja raspoloživog zemljišta;
3. Profit – uključuju pokazatelje koji obuhvaćaju gospodarske aktivnosti, profitabilnost poslovanja, ekonomski razvoj, investicije i slično.

Dakle, radi se o kompleksnoj optimizaciji jer treba pronaći odgovore na brojna pitanja – kako osigurati razvoj i blagostanje ljudi a da pritom ne uništimo okoliš i bioraznolikost, je li, uopće, izvediv daljnji ekonomski razvoj na dosadašnjim principima eksploatacije prirodnih resursa i neograničene konzumacije ili postoje racionalne alternative poput intenzivnijeg korištenja principa kružne ekonomije? Konačno, može li se pravednije rasporediti profit generiran ekonomskim aktivnostima i omogućiti transparentnije reinvestiranje u održivi razvoj, posebno siromašnijih sredina. 

Slika 2: Koncept održivog razvoja i ključna pitanja

Izvor: Autori.

Kako je uvodno istaknuto, postojeći problemi su globalni. Ni jedna zajednica ne može biti izolirana ili sigurna. Stoga je potrebno zajedničko djelovanje u optimizacijskim procesima. Bez uravnoteženja i međusobnog uvažavanja pomaci neće biti mogući (bez profita nema održivog razvoja, ali on ne može biti na štetu ljudi i okoliša).

2.1. Značenje ESG

Primjena ESG principa u trgovačkim društvima može donijeti opipljive koristi, stoga ih ne treba promatrati kao administrativni teret već kao priliku za tranziciju s dodanom vrijednošću. Moguće je ostvariti brojne direktne uštede (niža potrošnja sirovina, energenata, vode, zbrinjavanje otpada i slično), osigurati povoljnije izvore financiranja ili manje poreze zbog primjene ESG principa, ali i  indirektne koristi poput bolje reputacije poduzeća ili tržišne marke. Ne treba umanjiti značaj ni velike dostupnosti financijskih instrumenata Europske unije u svrhu transformacije poduzeća, razvoja novih proizvoda ili usluga baziranih na održivosti što je prilika za osvajanje novih tržišta. 

U kontekstu Republike Hrvatske primjetan je visok stupanj kompatibilnosti ESG ciljeva sa strateškim ciljevima definiranim Nacionalnom razvojnom strategijom (NRS 2030) što je važno jer ima utjecaja na konkretne razvojne planove i dostupnost izvora financiranja poput NPOO 2021-2026 ili ESIF 2021 – 2027. U većini natječaja uvedena su ”zelena” bodovanja kojim se ocjenjuje, primjerice, energetska efikasnost, korištenje energije iz obnovljivih izvora ili smanjenje CO2 emisija, ali i uspostava odgovarajućih politika, procesa i sustava s ciljem kontrole izazova vezanih uz okoliš, društvo i upravljanje pri čemu je naglasak na sustavnim pristupima.

Implementacija ESG principa je različita za pojedine organizacije, no u većinu slučajeva potrebno je:

1. Interna analiza usklađenosti organizacije sa važećom ESG regulativom;
2. Identifikacija strateških rizika za organizaciju ukoliko se ne ispunjavaju ESG principi;
3. Definiranje organizacijskih ciljeva za ESG primjenu i transformacijskog hodograma;
4. Primjena ESG principa u poslovne procese organizacije;
5. Evaluacija i certifikacija te
6. Izvještavanje i promocija rezultata.

Različita znanstvena istraživanja[1] dokazuju direktnu vezu između primjene ESG principa i boljih poslovnih i financijskih rezultata organizacija koje su ih provele (bolji povrat na investicije, manja cijena kapitala, bolja percepcija organizacije od strane potrošača i potencijalnih ulagača). Može se, stoga, zaključiti da ulaganje u implementaciju ESG nije trošak i administrativni teret, već sjajna prilika za investiranje u budućnost organizacije, razvoj novih proizvoda i usluga, te ultimativno njeno povećanje profitabilnosti i koristi za zaposlenike, vlasnike ili dioničare.

2.2. Izvještavanje o mjerama ESG

S više od 2,400 ESG propisa diljem svijeta, jasno je da izvješćivanje o održivosti postaje vitalni dio korporativne usklađenosti. Europska unija posebno je bila na čelu ovih inicijativa uvodeći sveobuhvatne ESG propise koji imaju dalekosežne implikacije za tvrtke koje posluju u njezinoj nadležnosti. Razumijevanje i poštivanje ovih propisa ne znači samo pridržavanje EU i nacionalnih propisa već i priliku za unaprjeđenje poslovanja, postavljanje standarda za korporativnu odgovornost i usklađivanje s očekivanjima ulagača i potrošača. Općenito, za razumijevanje ESG mjera u okviru Europske unije, ključne su dvije uredbe donesene tijekom 2024. godine a koje detaljno uređuju ovo područje.

Uredba o korporativnom izvješćivanju o održivosti

Uredba o korporativnom izvješćivanju o održivosti[2] (Corporate Sustainability Reporting Directive – CSRD) označava značajan napredak u zakonodavnim mjerama Europske unije, čiji je cilj poboljšati i proširiti opseg zahtjeva za ESG izvješćivanje za subjekte koji posluju unutar EU-a. Ova je uredba ključna za poticanje kulture transparentnosti. Usredotočuje se na procjenu utjecaja svih poslovnih aktivnosti na ljude i okoliš. Njime se nastoji standardizirati i pojednostaviti ESG izvješćivanje u različitim sektorima, osiguravajući da tvrtke usvoje održive poslovne prakse i riješe financijske rizike povezane s klimom. CSRD nalaže sveobuhvatno objavljivanje ESG čimbenika, kao što su podaci o emisijama ugljika, gospodarenje otpadom, raznolikost i uključenost, prava radnika i čimbenici upravljanja. Olakšavanjem pristupa osnovnim ESG podacima, direktiva podupire sudionike na financijskim tržištima i klijente u donošenju informiranih odluka čime se pitanja održivosti integriraju u poslovne strategije.

Za one koji su upoznati s Direktivom o nefinancijskom izvještavanju (NFRD), CSRD je revizija i poboljšanje postojećih propisa o nefinancijskom izvještavanju. Ovi “izvorni” propisi zahtijevaju samo od velikih tvrtki da objave svoje ESG rezultate i ne ulaze u dubinu i detalje koje nalažu nove direktive o izvješćivanju. CSRD-om će se proširiti doseg na širi skup velikih poduzeća, kao i uvrštenih MSP-ova te na kraju poduzeća i društva kćeri izvan EU-a koji posluju u EU-u. Zahtjevi će stupiti na snagu u postupnom vremenskom roku ovisno o klasifikaciji poduzeća:

• 30. lipnja 2023: Europska komisija donosi prvi skup standarda izvješćivanja;
• Siječanj 2024: velika, na burzi uvrštena društva (one s više od 500 zaposlenih) morat će pratiti i prikupljati ESG podatke prema CSRD direktivi (izvještajna 2025. godina);
• Siječanj 2025: svako trgovačko društvo koje ispunjava dva od sljedeća tri kriterija mora pratiti i prikupljati ESG podatke prema CSRD direktivi: 250 radnika, 50 milijuna eura prihoda ili 25 milijuna eura u bilanci (izvještajna 2026. godina);
• Siječanj 2026: datum stupanja na snagu zakona koji će zahtijevati od većine malih i srednjih poduzeća (10-250 radnika) da započnu s izvješćivanjem (izvještajna 2027. godina);
• Siječanj 2028: datum stupanja na snagu usklađenosti s CSRD-om od tvrtki iz trećih zemalja (europske podružnice neeuropskih tvrtki s prometom većim od 150 milijuna eura).

Uredba o objavljivanju informacija o održivom financiranju (SFDR)

Uredba o objavljivanju informacija o održivom financiranju[3] (The Sustainable Finance Disclosure Regulation – SDFR) obvezna je uredba Europske unije koja zahtijeva od sudionika na financijskim tržištima (FMP) i financijskih savjetnika da objavljuju informacije o ESG rizicima i mogućnostima svojih investicijskih proizvoda. Najznačajniji aspekt ovog zakonodavstva je da upravitelji fondova moraju dostavljati tromjesečne detaljne, kvantitativne podatke u ime svojih portfeljnih društava. SFDR ima tri glavna cilja:

1. Uklanjanje manipulativnog zelenog marketinga i lažnih tvrdnji (greenwashing);
2. Pozivanje na odgovornost za tvrdnje o održivosti koje su iznijeli FMP-ovi;
3. Poboljšanje transparentnosti održivih investicijskih proizvoda u europskom financijskom sektoru.

Kako bi se ispunili ovi ciljevi, SFDR će zahtijevati dvije razine objavljivanja u vezi s integracijom rizika i prilika održivosti u njihov proces donošenja odluka o ulaganju. Prva razina zahtijeva od FMP-ova da otkriju uzimaju li se i kako rizici održivosti u obzir u njihovom procesu donošenja odluka o ulaganjima. FMP-ovi također moraju objasniti vjerojatne učinke rizika za održivost na povrat financijskih proizvoda koje nude. To je objavljivanje postalo obvezno u ožujku 2021. Druga razina zahtijeva od FMP-ova da objave glavne štetne učinke svojih ulaganja na čimbenike održivosti. Ova razina objavljivanja zahtijeva pridržavanje regulatornih tehničkih standarda (RTS) o ESG-u i postala je obvezna u siječnju 2023. U lipnju 2023. pridržavanje načela štetnih učinaka (PAI) u okviru RTS-a također je postalo obvezno. Objave PAI-a uključuju pojedinosti o rizicima održivosti kao što su emisije stakleničkih plinova, potrošnja vode i utjecaj na ljudska prava. Detaljna analiza spomenutih uredbi nadilazi okvir ovog teksta, stoga ćemo se orijentirani na praktične primjere kako ostvariti ESG ciljeve, te kako energetske zajednice građana mogu pomoći u tom kontekstu.

Iz svega navedenog nameće se zaključak da kooperacije trgovačkih društava sa svojim radnicima u okviru energetskih zajednica građana mogu predstavljati ostvarive mogućnosti višestrukih koristi: radnicima u vlastitoj proizvodnji obnovljive energije i postizanja ušteda u potrošnji vlastite energije, a trgovačkim društvima dobavu obnovljive energije po nižim i stabilnim cijenama te postizanje ESG ciljeva.

3. ENERGETSKE ZAJEDNICE GRAĐANA

Energetske zajednice građana (EZG) su poslovne formacije u koje se udružuju građani, javna tijela te poduzetnici kako bi koristili pogodnosti proizvodnje, dijeljenja i potrošnje vlastito proizvedene obnovljive energije.

3.1. Osnovna obilježja energetskih zajednica građana

U pravni sustav Europske unije uvedene su Direktivom (EU) 2019/944 Europskog parlamenta i Vijeća datira od 5. lipnja 2019. U pravni sustav Republike Hrvatske uvedene su (djelomičnim) transponiranjem Direktive u Zakon o tržištu električne energije[4] (ZTEE) 22. listopada 2021. godine.

Osnivanje, organizacija te poslovanje EZG u RH određeno je s više propisa od kojih su najznačajniji: ZTEE, Zakon o obnovljivim izvorima energije i visokoučinkovitoj kogeneraciji (ZOIE)[5], Pravilnik o dozvolama za obavljanje energetskih djelatnosti i vođenju registra izdanih i oduzetih dozvola za obavljanje energetskih djelatnosti (Pravilnik o dozvolama)[6], Pravilnik o općim uvjetima za korištenje mreže i opskrbu električnom energijom (Pravilnik o općim uvjetima)[7], Odluka o visini naknada za obavljanje poslova regulacije energetskih djelatnosti (Odluka o naknadama)[8], Zakon o udrugama[9] / Zakon o zadrugama[10] te Zakon o financijskom poslovanju i računovodstvu neprofitnih organizacija[11].

Subjektima udruženim u EZG omogućeno je obavljanje više djelatnosti[12]:

• Proizvodnja (obnovljive) električne energije;
• Opskrba električnom energijom;
• Upravljanje potrošnjom električne energije;
• Agregiranje;
• Skladištenje energije;
• Energetska učinkovitosti;
• Punjenje električnih vozila;
• Druge energetske usluge u skladu s pravilima kojima se uređuju pojedina tržišta električne energije.

Ovdje je važno istaknuti da se sve navedene djelatnosti mogu obavljati isključivo za članove EZG. Najznačajnija i najspominjanija usluga je dijeljenje proizvedene energije. Što to, u naravi, znači? U tehničkom smislu ne radi se o tome da jedan član usmjerava svoj višak proizvedene energije drugom članu. Višak proizvedene, a trenutno neutrošene energije člana koji energiju proizvodi svojim postrojenjem, usmjerava se u elektroenergetsku mrežu. Drugi član koji ima trenutno veću potrošnju od proizvodnje (ili uopće ne proizvodi energiju) svoje potrebe namiruje iz mreže elektroenergetskog sustava. Dijeljenje energije je ”virtualno” i odvija se obračunski posredstvom tzv. ”ključeva dijeljenja”. Na kraju svakog obračunskog razdoblja operator distribucijskog sustava, pomoću ključeva dijeljenja, raspoređuje višak proizvedene energije na članove EZG. Taj obračun bit će vidljiv na računu svakog člana EZG, temeljen na informacijama o korištenju energije iz mreže te o korištenju energije od članova EZG raspoređene posredstvom ključeva dijeljenja.

Ugađanju ključeva dijeljenja energije kod EZG s članovima različitih obilježja (dinamika proizvodnje i potrošnje, nabavna cijena energije iz mreže, kapacitet preuzimanja viškova energije proizvedene unutar EZG i slično) osobito je važno pridat pozornost iz razloga što će optimalnost poslovanja EZG ovisiti o njihovim vrijednostima. Ovdje se pod optimalnim poslovanjem razumije ravnomjerna raspodjela koristi i troškova među članovima EZG.

3.2. Osnivanje i poslovanje EZG

Energetska zajednica građana je poslovna formacija. Prema Direktivi, njen pravni oblik može biti ”… udruga, zadruga, partnerstvo, neprofitnu organizaciju ili malo ili srednje poduzeće, sve dok takav subjekt može, djelujući u svoje ime, izvršavati prava i podlijegati obvezama[13].” No, prema tumačenju ministarstva nadležnog za gospodarstvo (MINGOR)[14] pravni oblik je isključivo udruga. Uz pretpostavku da je ovo tumačenje u duhu EU propisa i ZTEE, EZG se osniva sukladno Zakonu o udrugama. Početak osnivanja EZG obilježava okupljanje grupe građana, javnih tijela i poduzeća (ili kombinacije) oko namjere osnivanja EZG. Slijedeći korak je sazivanje osnivačke skupštine udruge na kojoj su prisutni članovi osnivači. Na osnivačkoj skupštini donosi se:

• Odluka o osnivanju udruge;
• Odluka o nazivu udruge;
• Odluka o usvajanju statuta udruge;
• Odluka o izboru predstavnika u tijela upravljanja udrugom;
• Odluka o imenovanju osoba ovlaštenih za zastupanje;
• Odluka o izboru likvidatora te
• Odluka o pokretanju postupka za upis u Registar udruga.

Uz navedene odluke potrebno je prirediti i popis osnivača udruge, poziv na osnivačku skupštinu te zapisnik. Svi dokumenti trebaju biti ovjereni od predsjednika(ce) udruge.

Statutom udruge potrebno je obuhvatiti ciljeve, područja djelovanja te djelatnosti udruge. Specifičnost udruge energetske zajednice su gospodarske djelatnosti koje se odnose na odredbu članka 26.11. ZTEE. Nadalje, statutom valja obuhvatiti tretman članstva u udruzi, rješavanje sporova i sukoba interesa, tijela udruge (npr. skupština, predsjednik te zamjenik predsjednika, tajnik i slično), način stjecanja i raspolaganje imovinom te prestanak postojanja udruge. Statut potpisuje predsjednik(ca) udruge, a ovjerava nadležni županijski upravni odjel za opću upravu. Ukoliko je osnivanje udruge provedeno zakonito, upravni odjel izdat će rješenje o upisu udruge u Registar udruga Republike Hrvatske. Očekivano razdoblje za ove aktivnosti je između 1 i 3 mjeseca.

Osnivanjem i registracijom udruge okončan je prvi administrativni korak do krajnjeg cilja funkcionalne energetske zajednice. Drugi korak je ishođenje dozvole za obavljanje energetske djelatnosti organiziranja energetske zajednice građana. Tu dozvolu izdaje Hrvatska energetska regulatorna agencija – HERA. Radi se o bitno kompleksnijem postupku od onog osnivanja udruge. Odredbom točke 8. Pravilnika o dozvolama određeni su dokumenti i dokazi koje energetska zajednica mora prikupiti i podnijeti HERA-i da bi dobila dozvolu za obavljanje energetske djelatnosti:

• Obrazac Zahtjeva za izdavanje dozvole za obavljanje energetske djelatnosti;
• Izvadak iz Registra udruga Republike Hrvatske;
• Osnivački akt;
• Popis svih članova u energetskoj zajednici građana iz kojeg su za svakog vlasnika udjela odnosno člana vidljivi podaci o (i) vrsti pravne ili fizičke osobe, (ii) mjestu stanovanja, (iii) postotnom udjelu u članstvu i stvarnoj kontroli, (iv) stvarnom postotnom udjelu u članstvu ili stvarnoj kontroli energetske zajednice građana;
• Izjava odgovorne osobe da srednja poduzeća i velika poduzeća nemaju stvarnu kontrolu nad članovima energetske zajednice građana;
• Izvadak iz odgovarajućeg registra kojim podnositelj zahtjeva dokazuje da energetska zajednica građana djeluje na temelju zakona kojim se uređuje financijsko poslovanje i računovodstvo neprofitnih organizacija;
• Dokazi tehničke kvalificiranosti: (i) dokaz o vlasništvu ili pravu korištenja poslovnog prostora, (ii) opis informacijskog sustava za dijeljenje energije, (iii) važeći ugovori s drugim pravnim subjektima koji imaju utjecaja na tehničku kvalificiranost podnositelja zahtjeva, (iv) trogodišnji razvojni i investicijski plan, (iv) uvjeti sudjelovanja u energetskoj zajednici građana;
• Dokazi stručne osposobljenosti: (i) organizacijska shema, (ii) popis zaposlenih radnika, (iii) važeći ugovori s drugim pravnim subjektima koji imaju utjecaja na stručnu osposobljenost;
• Dokazi financijske kvalificiranosti: BON-1 i BON-2;
• Izjava o nekažnjavanju.

Dakle, cijeli niz dokumenata kod kojih se sadržaj može različito tumačiti pa će pomoć onih koji su prošli proces ishođenja dozvole za energetsku djelatnost dobro doći. Očekivano razdoblje za provedbu ove aktivnosti je između 4 i 7 mjeseci.

Nakon ishođenja dozvole za rad EZG preostaje treći i posljednji korak do operativnog rada – praktično dijeljenje energije unutar EZG. Za taj korak, prema izjava pojedinaca iz HEP ODS-a, trebat ćemo pričekati do konca 2024. godine. Naime, kako je naprijed u tekstu istaknuto, dijeljenje energije je obračunski proces, a njega vodi operator distribucijskog sustava. Na temelju energije predane u mrežu svih članova koji proizvode energiju, obračuna preuzimanja i predaje u obračunskom razdoblju te definiranih ključeva koji su predani operatoru distribucijskog sustava, operator za svako obračunsko razdoblje za svakog člana izrađuje matricu dijeljene energije. No, prije neposrednog dijeljenja energije unutar EZG valja unaprijediti sustave mjerenja, prikupiti podatke o proizvodnji i potrošnji energije članova te izračunati najbolju vrijednost ključeva dijeljenja kako bi udruga poslovala sukladno propisima kojima se uređuje njeno poslovanje. Za te aktivnosti trebalo bi izdvojiti barem 6 mjeseci.

Energetska zajednica građana nije pasivni poslovni subjekt. S početkom izvršavanja djelatnosti zbog kojih je osnovana kontinuirano treba provoditi različite administrativne i tehničke aktivnosti kako bi ona postala i ostala održivi poslovni subjekt. Radi se o aktivnostima vezanim uz činjenicu da je pravni oblik te formacije udruga te aktivnostima obavljanja energetske djelatnosti. U tom smislu potrebno je voditi računa o evidenciji članova, uključivanju novih članova i isključivanju postojećih. Periodično treba sazivati, pripremati i provoditi skupštine društva. Potrebno je izraditi i administrirati mrežnu stranicu kako bi se članovi i šira javnost pravovremeno informirala o stanju u zajednici. Svaka transakcija treba biti poslovno evidentirana pa je potrebno voditi računa o pravovremenom i zakonitom vođenju poslovnih knjiga. S time u svezi su i aktivnosti izvještavanja i podnošenja periodičnih financijskih izvještaja. Valja voditi i računa o potrebama postojećih i novih članova u pogledu ulaganja u tehničke kapacitete, primjerice, ugradnja postrojenja za proizvodnju i skladištenje obnovljive energije poput fotonaponskih postrojenja, vertikalne vjetoelektrane, baterije i slično. U posljednje vrijeme sve učestalije se javno raspravlja o održavanju postrojenja pa će profesionalna i pravodobna organizacija takvih aktivnosti biti od koristi za članove. S druge strane, u tehničkom smislu, potrebno je kontinuirano pratiti tokove dijeljenja energije te omogućiti članovima zajednice izvještaje o dijeljenju energije te plaćanju istekom svakog obračunskog razdoblja. Kako se ovdje radi o brojnim kombinacijama, važno će biti organizirati specifično i situaciji prilagođeno plaćanje, tj. provedbu transakcija plaćanja dijeljene energije. Tu se radi o specifičnim računalnim programima za koje treba osigurati kontinuirani i pouzdan rad. Najposlije, tržišta na kojima sudjeluje EZG stalno se mijenja i to kako u pogledu tehničko-tehnološkog tako i u zakonodavno-administrativnom  pogledu stoga valja članove i o tim mogućnostima izvještavati. Pratiti razvoj ovih aktivnosti od velikog je značaja iz razloga što nove tehnologije mogu doprinijeti u usklađivanju profila potrošnje s dinamikom proizvodnje energije. Implementacija različitih tehnologija umjetne inteligencije u poslovne procese EZG mogu doprinijeti efikasnosti rada i postizanja svrhe postojanja energetske zajednice.

4. PRIMJERI DOBRE PRAKSE

Da bi se istražio odnos između energetskih zajednica građana i okolišnih, društvenih i upravljačkih (ESG) kriterija, potrebno je uzeti u obzir nekoliko čimbenika. Energetske zajednice su skupine ljudi ili organizacija koje se okupljaju kako bi lokalno proizvodile, trošile i upravljale energijom, često usredotočujući se na obnovljive izvore. Cilj im je povećati energetsku učinkovitost, smanjiti emisiju stakleničkih plinova te pružiti ekonomske (i financijske) koristi zajednici. ESG ciljevi su kompatibilni ciljevima udruživanja u EZG.

Iskustvo to i potvrđuje jer energetske zajednice često promiču obnovljive izvore energije (sunce, vjetar i slično) koji izravno doprinose smanjenju ugljičnog otiska. Promicanjem lokalne proizvodnje energije moguće je smanjiti ovisnost o fosilnim gorivima usklađujući se s ciljevima ekološke održivosti u ESG kriterijima. Energetske zajednice ujedno stvaraju i nova lokalna radna mjesta, doprinose dostupnosti jeftinije energije te doprinose povećanju otpornosti lokalnog stanovništva na energetske ili financijske stresove. EZG doprinose energetskoj jednakosti dajući zajednicama kontrolu nad njihovim izvorima energije usklađujući se s društvenim aspektom ESG-a. I treća komponenta upravljanja je važna – energetske zajednice često djeluju na načelima demokratskog upravljanja i sudjelovanja zajednice. To povećava transparentnost, odgovornost i uključivo donošenje odluka članova EZG usklađujući se s kriterijima upravljanja u ESG-u.

Informacije o pojedinim slučajevima u kojima su energetske zajednice građana bile uspješne mogu pružiti uvid o načinu ispunjavanja ESG kriterija. Primjeri mogu uključivati solarne projekte u zajednici, vjetroelektrane u zadružnom vlasništvu i slično. Nažalost, kako u Republici Hrvatskoj još ne postoje operativne EZG valja se informirati na primjerima iz svijeta.

Larsmo Vindkraft Oy, Finska

Larsmo Vindkraft Oy  osnovale su privatne osobe na području Larsmo u blizini Kokkole u Finskoj. Cilj zajednice bio je financirati istraživanje potencijala vjetra i na kraju izgraditi vjetroelektranu u regiji. Ovu inicijativu pokrenuo je lokalni stanovnik zainteresiran za održivost i obnovljivu energiju. Projekt je uspješno promovirao lokalnu proizvodnju obnovljive energije, smanjio emisije CO2 i potaknuo uključivanje građana.

Zadruga Lohtaja, Finska

Početkom 2000-ih, zadruga Lohtaja pojavila se kao rješenje za zastarjele sustave grijanje na loživo ulje u finskim ruralnim seoskim zajednicama. Zadruga se usredotočila na korištenje drvne sječke kao izvora grijanja, što je bilo isplativije i ekološki prihvatljivije u usporedbi s naftom. Ova inicijativa ne samo da je smanjila troškove grijanja, već je i promovirala korištenje lokalnih obnovljivih izvora, usklađujući se s ekološkim i socijalnim ESG kriterijima poboljšanjem energetske sigurnosti i podrškom lokalnim gospodarstvima.

Karise Permatopia, Danska

Karise Permatopia  je eko-selo u Danskoj koje se fokusira na održivost u svim aspektima svog poslovanja. Zajednica od 90 kuća u nizu energetski je samodostatna. Koristi geotermalni sustav grijanja koji se napaja lokalno proizvedenom obnovljivom energijom. Također posjeduje te upravlja vjetroturbinom koja doprinosi energetskim potrebama zajednice te napaja stanice za punjenje električnih automobila. Ovaj projekt je dobar primjer holističkog pristupa održivosti koji pokriva okolišne, društvene i upravljačke aspekte.

Dindgen, Njemačka

U Dingdenu, okrugu grada Hamminkelna (27.000 stanovnika), građanska volonterska inicijativa koja je uspostavljena za podržavanje rada javnog vanjskog bazena, sada koristi javne krovove za proizvodnju fotonaponske energije. Prihod od prodaje električne energije omogućuje društvu da financijski podrži općinu kako bi se osiguralo održavanje bazena. Društvo za vanjske bazene u Dingdenu (Freibad-Verein Dingden e.V.) ima 3.100 članova (od ožujka 2019.) i osnovano je 2000. godine.

Ovi primjeri ilustriraju kako male energetske zajednice i građanske inicijative uspješno provode projekte koji su u skladu s ESG kriterijima, pokazujući ekološku održivost, društvene koristi i prakse dobrog upravljanja.

Osim primjera formiranja energetskih zajednica građana u suradnji sa gradovima i javnim tijelima, zanimljiva su i iskustva aktivnog uključivanja poduzeća kojima je, također, postizanje ESG ciljeva osobito značajno. Postizanje tih ciljeva, praksa to pokazuje, jednostavnije je u kooperaciji s lokalnom zajednicom, konkretnije, uspostavom EZG. Primjer je provedba programa u kojem poduzeće pomaže svojim radnicima u operacijama dobave i ugradnje fotonaponskih postrojenja na krovove svojih domova te potom sudjeluje u zajedničkom dijeljenju energije. Iz prakse proizlazi da su takve inicijative i kooperacije dobar način za postizanje ciljeva u području utjecaja na okoliš, društvo i upravljanje. U nastavku nekoliko argumenata za ovu pretpostavku:

Utjecaj na okoliš

Poticanjem ugradnje fotonaponskih postrojenja, poduzeća promiču korištenje obnovljive energije, što izravno smanjuje ugljični otisak radnika u njihovim domovima i poduzeća. Ovakva inicijativa ujedno pomaže povećati ukupnu upotrebu obnovljive energije u zajednici pridonoseći ciljevima ekološke održivosti. I konačno, poduzeća mogu učinkovito iskoristiti višak energije, čime se smanjuje ovisnost o neobnovljivim izvorima energije te promiče održiviji energetski ekosustav.

Društveni učinak

Podrška radnicima u dobavi i ugradnji fotonaponskih postrojenja može smanjiti troškove energije u njihovim kućanstvima, doprinoseći njihovoj financijskoj dobrobiti kao i zadovoljstvu rada u poduzeću. Ovakva inicijativa može poslužiti kao model za druga poduzeća i zajednice pokazujući prednosti korištenja obnovljive energije te potičući širu primjenu. Provedbom ovakvih programa, poduzeća povećavaju svijest i znanje o obnovljivoj energiji među svojim radnicima, ali i širom zajednice.

Utjecaj upravljanja

Dijeljenje viška energije s radnicima po konkurentnim cijenama pokazuje predanost poštenoj i etičkoj poslovnoj praksi. Ovakve inicijative pokazuju sklonost uključivanju radnika i ostalih dionika potičući osjećaj zajedništva te sudjelovanja u postizanju zajedničke svrhe. Poduzeća mogu istaknuti ovaj program u svojim ESG izvješćima, pokazujući svoju predanost održivosti i praksama odgovornog upravljanja.

Iz naprijed navedenog dade se istaknuti nekoliko smjernica. Prvo, važno je osigurati da je proces dijeljenja viška energije transparentan i pošten, s primjerenim cijenama koje svim dionicima pribavljaju jednake koristi i troškove. Drugo, uvijek valja aktivnosti uskladiti s lokalnim javnim politikama i propisima kako bi se izbjegli rizici koji proizlaze iz neusklađenosti. Treće, važno je pružiti podršku i obuku radnicima o tome kako instalirati i održavati fotonaponska postrojenja, a sve u cilju postizanja optimalnog poslovanja inicijative. Dobar primjer u prepoznavanju ovakvih inicijativa može biti Google. Razvio je program uspostavljanja sustava proizvodnje obnovljive energije posredstvom kojih podržava radnike u usvajanju rješenja za obnovljivu energiju uključujući i pomoć prilikom ugradnje fotonaponskih postrojenja. Upravo u aktivnostima nabave postrojenja značajnu ulogu mogli bi imati i programi temeljeni na crowdfunding principima koji pomažu radnicima i stanovnicima u uspostavljanju energetskih zajednica uz prihvatljive troškove te uz podršku lokalnih vlasti i/ili poduzeća.

Zaključno, provedba različitih programa podrške i pomoći radnicima u uspostavi fotonaponskih postrojenja u okviru energetskih zajednica građana je sukladna ESG načelima i ciljevima. Promiču održivost okoliša i podržavaju društvenu dobrobit. Ovakve inicijative mogu pozicionirati poduzeća kao lidere u korporativnoj odgovornosti i održivosti.

5. ZAKLJUČNA RAZMATRANJA

Međunarodna praksa, obilježja ESG i EZG te trendovi vođeni domaćim i EU propisima iz područja klime i okoliša, sve više usmjeravaju pozornost javnog i privatnog menadžmenta na mogućnost postizanja ESG ciljeva suradnjom sa svojim radnicima u formi energetskih zajednica građana. Takva suradnja može imati pozitivni utjecaj na zadovoljstvo i veću uključenost radnika u postizanje strateških ciljeva poduzeća, ali i koristi poduzeća od dobave obnovljive energije po smanjenim i stabilnim cijenama. Posljedično, ovakva kooperacija može imati pozitivnog utjecaja na ESG izvještaje te smanjenje poslovnih rizika.

---

[1] https://www.sciencedirect.com/science/article/pii/S221484502200103X

[2] https://eur-lex.europa.eu/legal-content/HR/TXT/HTML/?uri=CELEX:32022L2464

[3] https://eur-lex.europa.eu/legal-content/EN/TXT/PDF/?uri=CELEX:32019R2088&from=EN

[4] NN 111/21, 83/23

[5] NN 138/21, 83/23

[6] NN 44/22

[7] NN 100/22

[8] NN 38/22

[9] NN 74/14, 70/17, 98/19, 151/22

[10] NN 34/11, 125/13, 76/14, 114/18, 98/19

[11] NN 121/14, 114/22

[12] ZTEE čl. 26.11.

[13] Točka 44. uvodnih polazišta.

[14] Izvješće o provedenom savjetovanju sa zainteresiranom javnošću o Prijedlogu zakona o izmjenama Zakona o tržištu električne energije s Konačnim prijedlogom zakona (PZ 516).

Prikazi: 50

Sažetak

Unatoč činjenici da države članice iz okruženja svojim zakonodavnim i institucionalnim okvirom potiču osnivanje i poslovanje energetskih zajednica građana (EZG), u Republici Hrvatskoj, takav se dojam stiče, stanje je suprotno. Propisi kojima se uređuje poslovanje EZG, unatoč jednoj izmjeni, ne stvaraju plodno tlo za rast i razvoj EZG u Hrvatskoj. U ovom tekstu navode se čimbenici iz aktualnih propisa koji bi mogli djelovati stimulativno i destimulativno na rast ovog tržišta u Republici Hrvatskoj te su simulacijskom metodom testirali moguće poslovanje EZG s ciljem provjere mogućnosti postizanja interesa članova zajednice udruživanjem.

1. UVOD

Direktiva o obnovljivoj energiji (RED II, RED III) i Direktiva o unutarnjem tržištu električne energije (IEMD) uvode pojam ”energetskih zajednica građana” (EZG) kojima je cilj uključiti građane, javna tijela te mala i srednja poduzeća (MSP) kao potporu i jedan od instrumenata energetske tranzicije.

Zakonodavni okvir Europske unije (EU) omogućuje energetskim zajednicama različite aktivnosti (proizvodnja, dijeljenje, opskrba obnovljivom električnom energijom, skladištenje, agregiranje, razvoj usluga energetske učinkovitosti te punjenje električnih vozila) koje mogu doprinijeti ostvarenju ciljeva zbog kojih se osnivaju te ciljeva vezanih za njihovu ekonomičnost i dugoročnu financijsku održivost. Drugim riječima, okvir propisa doprinosi razumijevanju načina i mogućnosti postizanja interesa uključivanja naprijed spomenutih subjekata u energetske zajednice građana[1].

Propisi sadržani u zakonodavnom okviru kojim se uređuje područje uspostavljanja, poslovanja i poticanja energetskih zajednica građana (ponajviše Clean Energy for all Europeans, European union Strategy for Energy Renovation, Renewable Energy Directive (RED II), Electricity Market Directive, EU Solar Energy Strategy i slične) ističu nekoliko važnijih ciljeva za koje se vjeruje da bi ih bilo moguće lakše i brže ostvariti poticanjem energetskih zajednica građana su:

1. Povećanje obnovljivih izvora energije;
2. Poboljšanje energetske učinkovitosti;
3. Demokratizacija energetskog sektora;
4. Socijalna uključivost i zaštita od rizika energetskog siromaštva te
5. Podrška tranziciji prema održivoj energiji.

Struktura navedenih ciljeva i značaj energetskih zajednica građana u njihovom postizanju ilustrirana je u shemi 1:

Izvor: Energy Research and Social Science Journal.

Energetske zajednice građana mogu biti učinkoviti instrumenti ostvarivanja cilja povećanja obnovljivih izvora energije iz razloga što se posredstvom njih potiče građane na sudjelovanje u proizvodnji, potrošnji, spremanju te dijeljenju obnovljive energije. Veći broj energetskih zajednica, veći broj članova energetskih zajednica, veća maksimalna snaga jedne energetske zajednice, mogućnost spajanja energetskih zajednica u direktnoj su vezi s količinom proizvedene obnovljive energije. U okviru energetske zajednice građani mogu dijeliti iskustvo vezeno za energetsku učinkovitost, njeno poboljšanje i širu primjenu. Za takve aktivnosti bi građani – članovi energetske zajednice mogli biti zainteresirani iz razloga što primijenjene mjere energetske učinkovitosti mogu doprinijeti ostvarenju njihovog ekonomskog i financijskog interesa. Energetske zajednice omogućuju građanima – članovima aktivno sudjelovanje u proizvodnji i raspolaganju proizvedene energije uz manju ovisnost o energiji iz standardnih, tradicionalnih dobavnih pravaca. Energetske zajednice osobito mogu doprinijeti ostvarenju cilja vezanog za socijalnu uključivost iz razloga što, u specifičnim organizacijskim formacijama s lokalnim javnim sektorom, mogu građanima u riziku od energetskog siromaštva omogućiti priuštivu energiju te na taj način postati važan čimbenik u smanjivanju negativnih ekstrenalija poput javnih troškova liječenja od bolesti uzrokovanih neadekvatnim grijanjem i hlađenjem stambenih prostora. Posredstvom energetskih zajednica mogu se potaknuti inovacije i investicije u obnovljive izvore energije i njeno dijeljenje što bi moglo doprinijeti ostvarenju cilja podrške tranziciji prema održivoj energiji osobito iz razloga što se cijeli sustav proizvodnje, dijeljenja i nadzora optimalne potrošnje obnovljive energije temelji na modernim digitalnim tehnologijama.

No, energetske zajednice građana postojat će u okviru konkretne nacionalne ekonomije isključivo ukoliko građani, poduzeća i subjekti javnog sektora pronađu svoj društveni i financijski interes u udruživanju u takve poslovne formacije. Još značajnije je uskladiti interese navedenih potencijalnih članova energetskih zajednica iz razloga što interesi mogu biti različiti te nerijetko suprotstavljeni. Primjerice, interesi građana mogu biti (i) manja cijena električne energije, (ii) zaštita od rizika povećanja cijene električne energije, (iii) veća financijska korist od proizvodnje i dijeljenja proizvedene energije iznad vlastitih potreba. Interesi poduzeća mogu biti (i) disperzija rizika dobavnih pravaca električne energije, (ii) zaštita od rizika povećanja električne energije, (iii) manja cijena električne energije. Interesi tijela javnih vlasti mogu imati tzv. nefinancijski karakter poput (i) smanjenje emisije stakleničkih plinova ili (ii) doprinos smanjenju energetskog siromaštva. U svakom od navedenih slučajeva, pokretač uključivanja subjekata u energetske zajednice građana bit će postizanje navedenih interesa. Ukoliko subjekti procijene da udruživanjem u energetske zajednice neće postići svoje interese ili ukoliko zakonodavni i institucionalni okvir djeluje destimulirajuće stvarajući troškove koji umanjuju njihove interese, do osnivanja energetskih zajednica najvjerojatnije neće doći. Iz navedenog proizlaze i mjere koje bi kreatori javnih politika vezanih za tržište energetskih zajednica trebali primjenjivati kako bi to tržište bilo uspostavljeno i rastuće.

2. ORGANIZACIJSKE MOGUĆNOSTI EZG S RAZLIČITIM ISHODIMA EKONOMIČNOSTI

Energetske zajednice ne predstavljaju jednoznačnu organizacijsku strukturu. Mogu se organizirati u okviru više mogućnosti ovisno o specifičnim interesima njenih članova kako u pogledu procesa investiranja u proizvodne kapacitete tako i u pogledu zadovoljenja postavljenih ciljeva. Tako, na primjer, EZG može biti organizirana kao zajednica aktivnih članova koji međusobno dijele viškove energije. Druga mogućnost je kombinacija aktivnih i pasivnih članova u okviru kategorije kućanstva, treća mogućnost je skupina aktivnih članova s jednim pasivnim iz kategorije poduzetništva dok bi četvrta mogućnost mogla biti kombinacija jednog aktivnog člana – jedinica lokalne samouprave i niz pasivnih članova – građana u riziku od energetskog siromaštva. Svaka organizacijska mogućnost ima utjecaje na ekonomiku poslovanja EZG i njenih članova.

Prva mogućnost uključuje aktivne članove – kupce s vlastitom proizvodnjom iz kategorije kućanstva koji međusobno dijele višak energije. Način sudjelovanja prikazan je na shemi 1:

Shema 1: EZG organizirana kao skupina aktivnih članova iz kategorije kućanstva

Izvor: Autori

U okviru mogućnosti 1 članovi EZG individualno investiraju u postrojenje za proizvodnju obnovljive energije te se udružuju zbog dijeljenja viškova energije. Uloga pravne osobe EZG (u ovom slučaju udruga) je osigurati infrastrukturu za dijeljenje energije. Članovi članarinom namiruju operativne troškove udruge.

Shema 2: EZG organizirana kao skupina aktivnih i pasivnih članova

Izvor: Autori

Za razliku od mogućnosti 1 gdje su svi članovi aktivni (proizvode i troše proizvedenu energiju), u mogućnosti 2 sudjeluju i pasivni članovi (preuzimaju viškove energije). Uloga udruge je jednaka ulozi iz mogućnosti 1.

Shema 3: EZG organizirana kao skupina aktivnih članova s jednim pasivnim iz kategorije poduzetništva

Izvor: Autori

Mogućnost 3 predstavlja udruživanje aktivnih članova iz kategorije kućanstva i jednog poduzetnika čija potražnja za obnovljivom energijom nadilazi sve proizvedene viškove. U tom slučaju sav višak završava kod pasivnog člana – poduzetnika.

Shema 4: EZG organizirana u svrhu smanjenja rizika od energetskog siromaštva

Izvor: Autori

Mogućnost 4 predstavlja poseban slučaj u okviru kojega nije fokus na financijskom iskazu ekonomičnosti već na društvenom. Ovdje se koristi iskazuju kao pozitivne eksternalije. U okviru ove mogućnosti jedan je aktivni član (obično subjekt javnog prava – JLS) koji proizvodi obnovljivu energije za pasivne članove – građane u riziku od energetskog siromaštva.

3. ČIMBENICI EKONOMIKE ENERGETSKIH ZAJEDNICA GRAĐANA

Osnivanje, organizacija te poslovanje energetskih zajednica građana u Republici Hrvatskoj određeno je s više propisa od kojih su najznačajniji: Zakon o tržištu električne energije (ZTEE)[2], Zakon o obnovljivim izvorima energije i visokoučinkovitoj kogeneraciji (ZOIE)[3], Pravilnik o dozvolama za obavljanje energetskih djelatnosti i vođenju registra izdanih i oduzetih dozvola za obavljanje energetskih djelatnosti (Pravilnik o dozvolama)[4], Pravilnik o općim uvjetima za korištenje mreže i opskrbu električnom energijom (Pravilnik o općim uvjetima)[5], Odluka o visini naknada za obavljanje poslova regulacije energetskih djelatnosti (Odluka o naknadama)[6], Zakon o udrugama[7] / Zakon o zadrugama[8] te Zakon o financijskom poslovanju i računovodstvu neprofitnih organizacija[9]. Navedeni propisi detaljno uređuju poslovanje energetskih zajednica građana, no pojedina obilježja mogu značajno utjecati na ekonomičnost, financijsku održivost te postizanje interesa subjekata koji se uključuju u energetske zajednice. Radi se o slijedećim:

1. Ukupna instalirana snaga postrojenja za proizvodnju obnovljive energije

Odredbom članka 51.3. ZOIE određeno je da ukupna priključna snaga svih postrojenja instaliranih u EZG ne može biti veća od 500 kW. Također, odredbom članka 51.4. određeno je da krajnji kupac koji ima priključnu snagu manju od 20 kW može instalirati postrojenje najviše do 20 kW. Ograničenje maksimalne snage postrojenja od 20 kW može biti prihvatljivo iz razloga što građani uglavnom imaju tehničkih ograničenja za ugradnju postrojenja takve snage (površina krova). No ograničenje ukupne snage svih postrojenja u EZG značajno je ograničenje barem prema kriteriju mogućnosti postizanja učinaka ekonomije razmjera. Relativno male zajednice, a one s najvećim dopuštenim kapacitetom od 500 kW to sigurno jesu, najvjerojatnije će biti u suboptimalnom režimu dijeljenja. Pod suboptimalnošću se razumije veći dio proizvedene energije koja nije podijeljena već je predana u mrežu. Što je instalirani kapacitet EZG veći, što je veći broj članova, što je veći broj pasivnih članova (članovi EZG koji isključivo preuzimaju trenutne viškove energije) i dovoljan broj aktivnih (članovi koji proizvode energiju), to se povećava vjerojatnost da će se za svaki višak proizvedene energije pronaći potražnja. U tom slučaju kapacitet, odnosno instalirana snaga postrojenja u EZG, značajno utječe na ekonomičnost EZG i svih njenih članova pojedinačno.

2. Definicija pojma ”dijeljenja” energije među članovima

Na hrvatskom tržištu energetskih zajednica pojam ”dijeljenje” spominje se u brojnim propisima kojima se uređuje ovo područje. No, za potrebe artikulacije poslovnih procesa ovaj pojam nema nikakvo značenje. U tom smislu nije jasno znači li taj pojam ”poklanjanje” viška energije (predaja viška energije bez financijske kompenzacije), ”kompenzaciju” viškova i manjkova energije (predaja i preuzimanje viškova energije po proizvodnim cijenama energije iz postrojenja ili po cijenama energije iz mreže), ”prodaju” viškova energije po cijenama koje prihvaćaju članovi zajednice (financijska transakcija temeljena na ugovoru) ili što drugo. Bez jasne definicije ovog pojma u financijskom smislu nije moguće odrediti ekonomičnost ili financijsku održivost transakcije udruživanja u EZG.

3. Operativni troškovi – obvezno zapošljavanje radnika

Odredbom točke 8.8.b dodatka Pravilnika o dozvolama određeno je da se stručna osposobljenost dokazuje popisom zaposlenih radnika i/ili članova energetske zajednice građana i/ili vlasnika udjela u energetskoj zajednici građana koji obavljaju poslove u energetskoj djelatnosti organiziranja energetske zajednice građana. Za potrebe utvrđivanja ekonomike EZG potrebno je, prije financijskih implikacija, razjasniti pojam ”energetska djelatnost organiziranja energetske zajednice građana”. Zašto je to važno za ekonomiku EZG? Važno je iz razloga što financijske i ekonomske implikacije određene poslovne strukture proizlaze iz obavljanja djelatnosti te strukture. Iz citirane odredbe dalo bi se zaključiti da taj zaposleni radnik, obavljajući djelatnost zbog kojeg je zaposlen, organizira (osniva i pomaže u poslovanju) drugih EZG te od takve prodane usluge, EZG (udruga) ostvaruje prohode iz kojih financira djelatnosti zbog kojih je osnovana. To je kontradikcija iz razloga što su djelatnosti zbog kojih se osniva EZG (u pravnoj formi, na primjer, udruge) između ostalih proizvodnja i dijeljenje obnovljive energije kako je određeno odredbom članka 26.11. ZTEE. Dakle, ekonomika EZG proizlazi iz kontinuiranog obavljanja njenih djelatnosti, a nije logično da su to djelatnosti ”organiziranja EZG” već dijeljenje energije. Pitanje koje slijedi je i ono vezano za poslove koje bi ta zaposlena osoba trebala obavljati. Moderne energetske zajednice uglavnom se svode na rad računalnih programa pomoću kojih se omogućuje dijeljenje energije. Stoga nije u potpunosti jasno koja bi funkcija stalno zaposlene osobe u EZG bila osim (značajnog) povećanja operativnih troškova EZG i doprinosa smanjenoj ekonomičnosti.

4. Sudjelovanje srednjih i velikih gospodarskih subjekata

Odredbom članka 26.2. ZTEE određeno je da članovi EZG mogu biti građani, jedinice lokalne samouprave, mikro i mala poduzeća. Srednja i velika poduzeća ne smiju biti članovi EZG. Ovaj čimbenik može snažno utjecati na ekonomiku EZG. Naime, nije jasno iz kojih razloga srednje i veliko trgovačko društvo, čija djelatnost nije povezana s energetskim djelatnostima, a ispunjava sve kriterije sudjelovanja koje ispunjavaju mikro i mala poduzeća, ne bi smjelo biti barem pasivni član EZG s namjerom preuzimanja viškova energije. Upravo je u malim energetskim zajednicama, a one su jedina mogućnost koja proizlazi iz propisa kojima se uređuje područje EZG,  sudjelovanje subjekata koji su u mogućnosti preuzeti sve viškove energije proizvedene iznad trenutne potražnje je od osobitog značaja za ekonomičnost. Radi se o tzv. ”sink”-ovima, tj. poslovnim sustavima s velikim potrebama za energiju. Takvi ”sinkovi” ključni su za smanjenje mogućnosti preusmjeravanja viškova energije u mrežu.

5. Predaja viška energije u mrežu

Predaja viška proizvedene i nepodijeljene energije u mrežu čimbenik je koji utječe na ekonomičnost EZG, a njen utjecaj na ekonomičnost ovisi o otkupnoj cijeni opskrbljivača. Ona je regulirana odredbom članka 51.5. i 51.8. ZOIE. Budući da konačna otkupna cijena ovisi i o odnosu preuzete i predane energije u obračunskom razdoblju, ovakav sustav obračuna cijene predane energije u mrežu može biti značajan poticaj da se individualni krajnji kupci s vlastitom proizvodnjom uključe u EZG i povećaju profitabilnost vlastitog postrojenja.

6. Troškovi osnivanja zajednice

Odlukom o naknadama određeno je da za izdavanje dozvole za obavljanje energetske djelatnosti podnositelj zahtjeva dužan je platiti nadležnoj Agenciji (HERA) trošak[10] od 995.42 €. Ova visoka vrijednost naknade negativno utječe na ekonomičnost EZG. Visina naknade je tim čudnija što zakonodavac obvezuje članove EZG (udruge) na poslovanje sukladno zakonu kojim se uređuje financijsko poslovanje i računovodstvo neprofitnih organizacija. Usporedbe radi, poduzeća koja se bave profitabilnim energetskim djelatnostima poput proizvodnje nafte, plina i drugih oblika energije ili transporta energije, naknadu za obavljanje energetske djelatnosti plaćaju u vrijednost od 1,990.84 € odnosno 1,493.13 €. Dakle neznatno veća vrijednost naknade za profitabilne energetske djelatnosti u odnosu na naknadu koju plaćaju djelatnosti koje su po zakonu obvezane na neprofitabilnost.

7. Odnos cijena iz mreže za različite kategorije članova te cijene energije iz postrojenja

Različite kategorije kupaca nabavljaju električnu energiju iz mreže po različitim jediničnim cijenama. Krajnji kupci s vlastitom proizvodnjom, s druge strane, ugradnjom postrojenja za proizvodnju obnovljive energije opskrbljuju se energijom po jediničnim cijenama iz postrojenja. Ekonomika postrojenja i, posljedično energetskih zajednica građana, ovisi o razlici cijena iz mreže i postrojenja. Manja razlika, uzrokovana niskim i često netržišnim cijenama iz mreže za pojedine kategorije kupaca, utjecat će na smanjenu ekonomičnost, smanjeni interes za ulaganjem u postrojenja te smanjenim interesom za udruživanjem u EZG. Manja razlika u kombinaciji s većim subvencijama utjecat će na povećani interes za ulaganjem u individualna postrojenja, ali manjim interesom za udruživanjem u EZG. S druge strane, u stanju manjih, netržišnih cijena energije iz mreže, dopuštanje srednjim i velikim poduzećima s većim nabavnim cijenama iz mreže u odnosu na nabavne cijene kategorije stanovništva moglo bi kompenzirati smanjeni interes za udruživanjem u EZG.

8. Oslobođenje od plaćanja poreza na dohodak i poreza na dodanu vrijednost

Oslobađanje od plaćanja poreza na dohodak i poreza na dodanu vrijednost prilikom nabave postrojenja poticajan je čimbenik ekonomike EZG iz razloga što veći dio prihoda od podijeljene energije ostaje članu EZG – fizičkoj osobi. Veći ostatak prihoda doprinosi većoj profitabilnosti postrojenja. Sličan učinak ima i oslobađanje nabavne vrijednost postrojenja od obveze plaćanja poreza na dodanu vrijednost.

9. Subvencioniranje nabavne cijene električne energije

Subvencioniranje cijene električne energije za kategoriju kućanstva i drugih pravnih osoba, tj. stvaranje okolnosti netržišnih cijena električne energije za jedan dio stanovništva još je jedan čimbenik koji snažno utječe na ekonomiku EZG. U kombinaciji s drugim čimbenicima (na primjer zabrane sudjelovanja srednjih i velikih poduzeća barem kao pasivnih članova) djeluje u cijelosti destimulirajuće za stvaranje tržišta energetskih zajednica građana. Netržišne, subvencionirane cijene električne energije doprinose suzdržavanju građana od ulaganja od udruživanja u EZG. S druge strane, subvencioniranje kapitalne vrijednosti fotonaponskih postrojenja, nakon ukidanja obveze plaćanja poreza na dodanu vrijednost, društveno je neprihvatljivo iz razloga što se direktnim subvencijama uz oslobađanje od plaćanja PDV-a, profitabilnost ionako profitabilnih ulaganja dodatno povećava. Ovakvim sustavom subvencija građani koji nemaju dovoljno raspoloživog dohotka ili koji nemaju tehničkih mogućnosti ugraditi fotonaponsko postrojenje dio dohotka ustupaju bogatijim građanima da bi bili još bogatiji. Možda bi pravednije rješenje za sve građane bilo povećanje cijena energije iz mreže što bi mogao biti poticaj za ulaganje u postrojenja za proizvodnju obnovljive energije kao i poticaj za uključivanje u EZG uz dozvolu da i srednja i velika poduzeća mogu postati (pasivni) članovi EZG. Na taj način svi članovi društva i EZG ostvaruju koristi: građani koji ne sudjeluju u proizvodni obnovljive energije dio svog dohotka ne usmjeravaju u građane koji će biti još bogatiji, građani koji imaju dovoljno raspoloživog dohotka imat će interes ulagati u postrojenja i uključiti se u EZG, srednja i velika poduzeća čija je nabavna cijena iz mreže značajno veća od cijena za građane imat će interesa preuzimati energiju po većim cijenama od nabavnih cijena za kategoriju kućanstva, građani koji nemaju tehničkih mogućnosti za ugradnju postrojenja moći će koristiti kapacitet drugih članova. Posljedično, nabavu postrojenja za proizvodnju obnovljive energije neće subvencionirati građani manjeg raspoloživog dohotka već srednja i velika poduzeća.

4. MODEL I SIMULACIJA UČINAKA

Simulacija ekonomičnosti priređena je usporedbom četiri mogućnosti: (i) kupca s vlastitom proizvodnjom koji nije uključen u EZG (Mogućnost 1), (ii) grupa kupaca s vlastitom proizvodnjom uključenih u EZG koji dijele 90% ukupno praizvedene energije po cijenama jednakim cijenama iz mreže dok se preostalih 10% energije preda u mrežu zbog neefikasnosti EZG uzrokovane malim kapacitetom (Mogućnost 2), (iii) kombinacija aktivnih i pasivnih članova u okviru koje se sav višak proizvedene energije iznad potrošnje aktivnih kupaca dijeli pasivnim članovima po cijenama energije iz mreže za kategoriju kućanstvo (Mogućnost 3) te grupa kupaca s vlastitom proizvodnjom koji višak proizvedene energije dijele s pasivnim članovima – poduzetnicima po cijeni 30% većoj od nabavne cijene energije iz mreže za kategoriju kućanstvo (Mogućnost 4).

Mjerenje ekonomičnosti[11] provodi se pokazateljem financijske stope povrata projekta u koji su uključeni uštede te operativni prihodi i troškovi. Ušteda je predstavljena obrascem:

gdje su:  Si uštede i-te mogućnosti, Efi energija iz postrojenja i-te mogućnosti te GP godišnja potrošnja energije člana. Financijska stopa povrata projekta (ulaganja) data je obrascem:

gdje su Ii vrijednost ulaganja i-te mogućnosti, c jedinična cijena energije iz mreže, k koeficijent umanjenja cijene energije iz mreže u slučaju predaje energije u mrežu,  cijena dijeljenja energije među članovima,  energija predana u mrežu,  energija preuzeta iz mreže,  godišnji operativni troškovi i-te mogućnosti,  godišnji trošak članarine u EZG,  financijska stopa povrata projekta (ulaganja) člana, i mogućnost (od 1 do 4) te j horizont planiranja (životni vijek) od 25 godina.

Simulacija je priređena na temelju slijedećih pretpostavki:

• Članovi zajednice u sustavu su bilanciranja preuzete i predane energije s mrežom (net-metering);
• Članovi zajednice sami investiraju u svoja postrojenja za proizvodnju obnovljive energije;
• Funkcija EZG je pružiti uslugu dijeljenja energije i nadzora energetskih tokova;
• EZG je neprofitna organizacija, a neprofitabilnost postiže izjednačavanjem operativnih troškova s prihodima od članarine;
• U slučaju proizvodnje energije iz postrojenja manje od godišnje potrošnje energije član razliku energije kupuje od mreže po zakonom reguliranim cijenama;
• U slučaju proizvodnje energije iz postrojenja veće od godišnje potrošnje energije član prodaje višak mreži po zakonom reguliranim cijenama;
• Članovi imaju različite nabavne cijene energije iz mreže te pronalaze interes dogovoriti cijenu po kojoj će se provoditi dijeljenje energije.

Simulacijom se istražuju okolnosti koje bi potaknule aktivne članove zajednice da ugrade postrojenja kapaciteta većeg od vlastite potrošnje i time doprinijeli ostvarivanju temeljnog društvenog cilja – Povećanje obnovljivih izvora energije. Ishodi navedenih mogućnosti prikazani su na grafikonu 1:

Grafikon 1: Ovisnost FRRC o kapacitetu postrojenja u različitim organizacijskim mogućnostima EZG

Izvor: Simulacije autora.

Povećanje kapaciteta postrojenja člana EZG direktno utječe na financijsku stopu povrata do izjednačavanja kapaciteta postrojenja u (godišnjoj) proizvodnji[12] energije s (godišnjom) potrošnjom. To pravilo vrijedi za sve prikazane mogućnosti. Financijska stopa povrata pojedinog člana ovisit će o naprijed u tekstu opisanim parametrima. U okviru mogućnosti 2, kada se 90% viška energije dijeli među članovima (aktivnim i pasivnim) po cijenama jednakim cijeni energije iz mreže za kategoriju kućanstvo, a 10% energije koja se zbog neefikasnosti male EZG predaje u mrežu po cijenama određenim propisima, rast kapaciteta postrojenja aktivnih članova iznad vlastite potrošnje doprinijet će smanjenju FRRC. Nešto je veću FRRC moguće očekivati ukoliko se sav višak energije podijeli među članovima EZG po cijenama jednakim cijeni energije iz mreže za kategoriju kućanstvo (mogućnost 3), no u tom slučaju aktivni članovi nemaju poticaj za povećanje svojih proizvođačkih kapaciteta iz razloga što se FRRC ne povećava s povećanjem kapaciteta postrojenja iznad vlastite potrošnje. Jedini slučaj u okviru kojega bi aktivni članovi mogli imati interes za povećanjem proizvođačkih kapaciteta iznad vlastite potrošnje energije je opisana krivuljom u okviru mogućnosti 4 koja uključuje pasivne članove – poduzetnike spremne vrednovati dijeljenu energiju iznad cijene energije iz mreže – još uvijek manje od njihove nabavne cijene energije iz mreže. U okviru te mogućnosti i pasivni članovi mogli bi biti zainteresirani koristiti tehničke kapacitete aktivnih članova da na njihovim preostalim slobodnim prostornim kapacitetima ugrade svoje postrojenje za proizvodnju obnovljive energije.

Iz naprijed prezentirane analize mogućnosti moglo bi se zaključiti da je za ekonomiku EZG ključno prisustvo poduzetnika, tj. kategorije kupaca električne energije čije su nabavne cijene veće od nabavnih cijena energije za kategoriju kućanstvo. U takvom slučaju svi bi članovi mogli imati interesa povećati kapacitete proizvodnje obnovljive energije iznad svoje (godišnje) potrošnje. U okviru te mogućnosti pravna osoba EZG mogla bi, u pogledu ograničenja profitabilnosti, poslovati u skladu sa zakonom, a članovi EZG (aktivni i pasivni) ostvarivati svoje interese uključivanjem u EZG.

5. TEHNOLOGIJA DIJELJENJA ENERGIJE

Pitanje povjerenja

Razmjena dobara pa tako i energije u slučaju EZG podrazumijeva povjerenje svih aktera u validnost obavljenih transakcija. U tom kontekstu kritična je uspostava platformi i mjernih metoda koje će omogućiti nadzor svih aktivnosti u EZG kako obračunsko/statistički tako i u realnom vremenu s obzirom na vrste usluga koje potencijalno EZG može pružati korisnicima.

U posljednje vrijeme predlaže se uvođenje metodološkog okvira za uspostavu Digitalnog povjerenja[13] baziranog na interoperabilnosti i otvorenim standardima. S obzirom da snažan odjek i široko prihvaćanje, moguće je očekivati brzu primjenu tih ili sličnih koncepata i u energetskom sektoru, konkretnije, podrške EZG.

Studije percepcije novih tehnologija ili promjene politike često otkrivaju da građani nisu sigurni u svoje izvore informacija i ne vjeruju dionicima da djeluju na njima prihvatljiv način[14]. Studija slučaja na hrvatskom otoku Unije u okviru EU Horizon projekta Insulae jasno je ukazala da bez transparentnog pristupa i edukacije svih dionika uspostava EZG neće biti moguća. Promjena paradigme potrošnje u kojoj potrošnja slijedi proizvodnju podrazumijeva bitno veći stupanj povjerenja svih aktera ali i automatizaciju upravljanja energetskim tokovima.

Osim te lokalne razine ključna je i državna razina gdje se katkad mogu donijeti odluke neusklađene u potpunosti s ekonomskim, socijalnim ili razvojnim interesima. Tu je moguće naići na dva katkad neusklađena pristupa. Prvi je tzv. liberalni. U okviru njega se često pretpostavlja samoregulacija energetskog tržišta – sudionici na tržištu, vodeći se vlastitim interesom, doprinijet će usklađenosti ponude i potražnje za energijom. Država će, u tom slučaju, štititi sudionike od monopola. No, stvarno stanje na tržištu katkad odstupa od ove pretpostavke[15].

Drugi pristup pretpostavlja državno sudjelovanje Prema tom pristupu nacionalne države, djelujući unutar vlastitih granica, mogu donositi političke odluke koje bi mogle dugoročno onemogućiti racionalan i održivi razvoj energetskog sustava, a pritom i blokirati razvoj, primjerice, građanske energije. Takva mogućnost možda izvire iz stava o nuklearnoj energiji kao ekološkom izvoru. 

S obzirom na neizvjesnosti u pogledu toga koji će dugoročni ciljevi kombinirati s kratkoročnim sredstvima i s tom kombinacijom ublažiti učinke krize, zasigurno može biti prihvatljiva odluka o  demokratizaciji energetskih tokova, povećanju otpornosti lokalnih energetskih sustava te stvaranju prilika za pravedniju raspodjelu ”energetskog kolača”.

Zbog naglaska na pojedince koji preuzimaju odgovornost za posljedice svog ponašanja i zbog znatne nesigurnosti u pogledu toga što budućnost nosi, svaka politika javnog angažmana mora uključiti  element “povjerenja” – povjerenje javnosti u tehnologiju, znanost, kreatore politika i poslovanje, doista jednih u druge.

Komponente tehnološke infrastrukture EZG

Uspostavljanje transparentnog dijeljenja energije unutar EZG uključuje različite tehničke aspekte kako bi se osigurala učinkovita proizvodnja, distribucija i korištenje energetskih resursa. No suprotno uobičajenim promišljanjima koje završavaju na solarnim ili vjetro-elektranama, ne radi se samo o dijeljenju, nego možda i važnije, kreiranju cijelog niza novih servisa koji sinergijski mogu imati velikog utjecaja na energetsku stabilnost sustava kako na lokalnoj, tako i na nacionalnoj razini.

U tom kontekstu važno je razlučiti sastavne dijelove i komponente tehnoloških sustava EZG:

1. Sustavi za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora predstavljaju komponente poput solarnih fotonaponskih (PV) postrojenja, vjetroturbina, kotlova ili generatora na biomasu, malih hidroelektrana ili njihovih kombinacija, ovisno o raspoloživim resursima i energetskom potencijalu lokalne sredine. Takve proizvodne komponente obavezno se nadziru i upravljaju platformama za praćenje performansi u stvarnom vremenu i optimizaciju sustava obnovljive energije. To može uključivati SCADA (Supervisory Control and Data Acquisition) sustave ili IoT (Internet of Things) uređaje za daljinski nadzor i upravljanje. Ukoliko su platforme integrirane sa nacionalnim energetskim sustavom ili agregatorom otvara se mogućnost za ostvarivanje dodatnih prihoda kroz participaciju u tržištima električne energije[16].

• Rješenja za skladištenje energije su komponente poput sustava za pohranu energije iz baterija (kao što su litij-ionske baterije), crpno hidro skladištenje, gravitacijski spremnici energije, skladištenje energije zamašnjaka ili sustavi za pohranu toplinske energije poduprijetih sustavima upravljanja baterijama (BMS), softverima za upravljanje energijom (EMS) ili distribuiranim sustavima upravljanja energijom (DEMS) za upravljanje operacijama skladištenja energije, optimizaciju ciklusa punjenja i pražnjenja te održavanje stabilnosti sustava. Procjenjuje se da će usluga skladištenja energije potencijalno biti značajan izvor prihoda EZG[17].

• Infrastruktura mikromreže EZG je komponenta čija je glavna funkcija podjela energije unutar zajednice. Mikromreža omogućuje lokaliziranu proizvodnju, distribuciju i potrošnju energije, povećavajući otpornost i smanjujući ovisnost EZG o centraliziranoj mrežnoj infrastrukturi. Može biti virtualna (u slučaju malih energetskih zajednica čiji članovi su direktno priključeni na mrežu distributera) te se onda sastoji od isključivo komponenti koji omogućavaju akviziciju i obradu mjernih podataka putem pametnih brojila. Druga varijanta je ”realna” mikromreža koja se sastoji se od pretvarača, transformatora, rasklopnih postrojenja i distribucijskih vodova za stvaranje lokalizirane mrežne infrastrukture (obično u okviru većih industrijskih zona, velikih kampusa, otoka ili zabačenih naselja). Obavezno uključuje SCADA sustave, distribuirane platforme za upravljanje energijom ili kontrolere mikromreže za optimizaciju i koordinaciju rada mreže u stvarnom vremenu. Analitička i mjerna infrastruktura (AMI) za praćenje obrazaca potrošnje energije u stvarnom vremenu omogućava pravovremeno donošenje odluka. Razvoj takvih mikromreža generalno povećava otpornost energetskog sustava stoga može biti potencijalni izvor prihoda[18] za EZG. U tom kontekstu pojavljuje se i novi potencijalni servis EZG – kompenzacija jalove (reaktivne) energije. Reaktivna snaga, koja se često naziva jednostavno “reaktivna energija”, sastavni je dio električne energije koja oscilira između izvora i opterećenja bez obavljanja bilo kakvih korisnih radova. Za razliku od djelatne snage (mjerene u vatima), koja je odgovorna za obavljanje korisnih radova u uređajima poput grijalica, žarulja ili elektromotora, jalova snaga (mjerena u volt-amperi reaktivni, VAR) ne doprinosi izravno tim zadacima, ali je neophodna za održavanje razine napona i osiguravanje stabilnosti električne mreže. U električnim sustavima izmjenične struje (AC) jalova snaga nastaje zbog fazne razlike između valnih oblika napona i struje. Reaktivna snaga potrebna je za uspostavljanje i održavanje elektromagnetskih polja u induktivnim (npr. motorima, transformatorima) i kapacitivnim (npr. kondenzatorskim) uređajima. Utjecaj jalove snage u mikromreži EZG može biti značajan i prvenstveno je povezan sa lokalnom stabilnošću napona i kvalitetom snage. Pravilno upravljanje jalovom snagom osigurava stabilnost napona, stoga se otvara mogućnost da mikromreže u kojima prevladavaju solarne elektrane sa modernim inverterima sudjeluju u procesima kompenzacije jalove energije kako na lokalnoj tako i na višim razinama.  Ukratko, iako sama jalova snaga ne doprinosi korisnom radu, njezino nadziranje i upravljanje ključni su za održavanje stabilnosti napona, poboljšanje kvalitete energije, osiguravanje učinkovitog rada mikromreža zajednice te ostvarivanje dodatnih prihoda po toj osnovi.

• Platforme za trgovanje energijom (Peer-to-Peer) u okviru EZG koje omogućavaju stanovnicima i tvrtkama unutar zajednice kupnju, prodaju ili razmjenu viškova energije izravno jednih s drugima. Obično se koriste Blockchain ili druge decentralizirane tehnologije kako bi se olakšale sigurne i transparentne energetske transakcije uz održavanje privatnosti i integriteta podataka. Sastoje se od sigurne komunikacijske mreže (kao što su Ethernet, Wi-Fi ili mobilne mreže) za povezivanje platformi gdje su implementirani pametni ugovori za automatizaciju sporazuma o trgovanju energijom i osiguravanje sigurnih i transparentnih transakcija[19].

• Mrežna interkonekcija i regulacija osigurava međusobnu povezanost mreže EZG sa širom elektroenergetskom mrežom (opcionalno – dolazi u obzir kod povezivanja izoliranih mikromreža).  U tom slučaju ugrađuju se i sustavi za kontrolu mrežnih veza za upravljanje interakcijama mreže, regulacijom frekvencije i operacijama otočnog rada.

Dijeljenje energije

Odmah na početku treba razjasniti pojam ”dijeljenja” energije. Unutar EZG nema fizičkog dijeljenja energije (osim u nekim specijalnim slučajevima izoliranih zajednica), drugim riječima višak energije proizveden od strane jednog člana EZG uvijek se predaje u mrežu distributera,  a drugi član EZG uvijek preuzima energiju iz mreže distributera. Stoga je dijeljenje energije isključivo obračunska kategorija i svodi se na saldiranje predane i konzumirane energije svih članova EZG. Taj obračun tipično je u nadležnosti distributera kojem EZG treba jedino dostaviti tzv. ključ dijeljenja. Ključ dijeljenja može biti statičan i dostavlja se unaprijed – gdje je razdioba ”viškova” energije fiksna ili dinamički gdje se na kraju obračunskog razdoblja od strane EZG operatoru dostavljaju svi podaci o realnim proizvodnjama i potrošnjama između članova zajednice i određuju uvjeti razdiobe.

U prethodnom kontekstu ključni element povjerenja predstavlja uspostava mjerne infrastrukture bazirane na pametnim brojilima, te platforme za prikupljanje i obradu mjernih podataka, koja će osim funkcije izvješćivanja članova EZG imati i funkciju dostave mjernih podataka lokanom distributeru, a u slučajevima većih zajednica moguće i obračuna potrošnje te izdavanja računa. U daljoj perspektivi platforma može biti i dio već spomenutog Peer-to-Peer sustava za trgovanje energijom i povezivanje sa agregacijskim servisima. Sukladno Zakonu o tržištu električne energije, nepotvrđeni podaci o potrošnji u gotovo stvarnom vremenu trebaju biti dostupni krajnjem kupcu bez dodatnih troškova, putem standardiziranog sučelja ili putem daljinskog pristupa. Kako bi se izbjegli dodatni troškovi i moguće različite interpretacije mjernih rezultata preporuča se korištenje standardiziranih pametnih brojila lokalnog distributera na koje se povezuju komunikacijski uređaji putem P1 sučelja, odnosno Mbus protokola, ovisno o proizvođaču i tipu naprednog brojila. Komunikacijski uređaji su namijenjeni isključivo za komunikaciju s korisničkim sučeljem brojila, te se podaci šalju od brojila prema uređaju i potpm dalje prema platformi EZG gdje se vrši njihova obrada i vizualizacija. Drugim riječima, čitav proces posve je automatiziran i autonomno se odvija bez potrebe za vanjskim intervencijama operatera.

Stoga je posve neshvatljiv zahtjev (dakle i u tehničkom smislu, ekonomski su autori već komentirali u prethodnom poglavlju) regulatora za zapošljavanjem ”radnika koji obavljaju poslove u energetskoj djelatnosti organiziranja energetske zajednice građana” jer doista nije jasno što bi ta osoba trebala raditi.

Otvorene mreže i transakcijski sustavi

Otvorena transakcijska mreža[20], u najširem smislu, odnosi se na mrežni sustav u kojem se čvorovi – koji mogu biti računala, pojedinci ili organizacije – mogu slobodno pridružiti i komunicirati bez centraliziranog kontrolnog tijela. Ovaj decentralizirani pristup omogućuje dinamičnu razmjenu informacija i resursa. Otvorene mreže karakterizira njihova horizontalna povezivost, koja olakšava neograničene i nehijerarhijske interakcije među čvorovima. Upravo ova osobina razlikuje otvorene mreže u kojima prevladava jednaka i otvorena komunikacija, od centraliziranih kontrolnih mehanizama prisutnih u većini današnjih platformi u energetskom sektoru. Otvorene transakcijske mreže često koriste široko prihvaćene protokole i standarde poput Beckn protokola[21], što osigurava da različiti čvorovi mogu neometano komunicirati i surađivati. Ta je interoperabilnost ključna za suradnički potencijal i operativnu otpornost otvorenih mreža.

Otvorene mreže karakterizira skup različitih značajki koje zajedno potiču okruženje pogodno za suradnju, učinkovitost i inkluzivnost te time postaju ključne za razvoj transakcijskih platformi u okviru EZG. U okviru Energetske zajednice Sjevernog Jadrana u tijeku su tehnološka ispitivanja OTM kroz Beckn-sandbox koja ukazuju na veliki perspektivu i potencijal razvoja za platforme EZG. Cilj je utvrditi mehanizme kontrole energetskih tokova (proizvodnje i potrošnje), njihovog mjerenja i naplate od strane uključenih dionika. No nažalost, ovo je još jedan primjer gdje su najnovije tehnologije na raspolaganju, ali HR legislativa katastrofalno zaostaje, tako da trenutno nemamo operativne EZG, a kamoli da su definirana pravila koja bi trebalo inkorporirati u OTN infrastrukturu. Ostaje nada da će spomenuto i druga istraživanja na kojima rade razne institucije i udruge pomoći zakonodavcima u donošenju kvalitetnijih zakona i pravilnika. 

Izvor: World Economic Forum – Centre for Trustworthy Technology[22].

Središnja karakteristika otvorene mreže leži u njenom olakšavanju poboljšane suradnje. To se postiže decentraliziranom strukturom, gdje svaki čvor ili sudionik može doprinijeti, surađivati, pa čak i odcijepiti se bez potrebe za središnjom kontrolom nekog autoriteta. Takva postavka sama po sebi podržava participativniji pristup, omogućujući raznolik raspon doprinosa i interakcija. Nadalje, otvorene mreže obilježene su njihovom skalabilnošću i prilagodljivošću. Dizajnirani su za učinkovito rukovanje sve većim brojem čvorova i veza bez značajnog gubitka performansi. Ova skalabilnost osigurava da otvorene mreže mogu primiti širok raspon aplikacija, od malih projekata do velikih, složenih sustava.

Transparentnost je središnji princip koji se prožima kroz otvorene mreže. Transparentnost u operacijama i protokolima potiče povjerenje među korisnicima i dionicima, što je ključno za učinkovito funkcioniranje otvorene mreže. Konačno, otvorene mreže često pokazuju određeni stupanj samoorganizacije i novonastalog ponašanja. Mogu se prilagoditi i rekonfigurirati kao odgovor na promjene u svom okruženju ili u ponašanju svojih čvorova, što dovodi do inovativnih rješenja i njihovog organskog rasta.

6. ZAKLJUČNA RAZMATRANJA

Iz provedene analize te iz rezultata simulacije proizlazi da je trenutni zakonodavni i institucionalni okvir za energetske zajednice u Republici Hrvatskoj u značajnoj mjeri destimulativan za frekventnije osnivanje EZG. Visoke naknade za izdavanje odobrenja za energetsku djelatnost i zabrana uključivanja srednjih i velikih poduzeća barem kao pasivnih članova zajednice rezultira racionalnom odlukom vlasnika postrojenja za proizvodnju obnovljive energije da vlastitim postrojenjem proizvodi energiju za vlastite potrebe te uz rezervu u pogledu uključivanja u EZG. Također, takav kupac s vlastitom proizvodnjom ugradit će postrojenje kapaciteta do iznosa vlastite potrošnje. Interesa za povećanje kapaciteta neće imati iz razloga što većim kapacitetom, računajući na prihode od predaje energije u mrežu, neće ostvariti veću financijsku korist.

Analiza je pokazala da nema značajnijih tehnoloških prepreka za uspostavu platformi koje će omogućiti operativni rad EZG, a nove inicijative poput digitalnog povjerenja ili otvorenih transakcijskih mreža jamac su da će takve platforme biti vjerodostojne, pouzdane i cjenovno prihvatljive krajnjim korisnicima.

Jedini organizacijski oblik EZG koji je racionalno organizirati je EZG u svrhu zaštite od rizika energetskog siromaštva u okviru kojega javna tijela ciljano ostvaruju negativan financijski učinak dobavljajući energiju niže nabavne cijene od cijene energije iz mreže.

Stoga je preporuka za donositelje javnih politika kojima se uređuje osnivanje i poslovanje EZG da dopuste uključivanje srednjih i velikih poduzeća koji bi s građanima iz kategorije kućanstvo mogli postići win-win stanje maksimizirajući cilj javnih EU politika – povećanje obnovljivih izvora energije.

---

[1] ClientEarth (2022) Enforcing the rights of energy communities – Overview of judicial and non-judicial mechanisms at EU and national levels, October. (https://www.clientearth.org/latest/documents/enforcing-the-rights-of-energy-communities-overview-of-judicial-and-non-judicial-mechanisms-at-eu-and-national-levels/)

[2] NN 111/21, 83/23

[3] NN 138/21, 83/23

[4] NN 44/22

[5] NN 100/22

[6] NN 38/22

[7] NN 74/14, 70/17, 98/19, 151/22

[8] NN 34/11, 125/13, 76/14, 114/18, 98/19

[9] NN 121/14, 114/22

[10] 7,500 kn / 7.5345 kn/€ = 995.42 €.

[11] Ovdje ne treba pojam ”ekonomičnost ulaganja” miješati s pokazateljem ”koeficijent ekonomičnosti”.

[12] Parametar proizvodnje je prihvatljiviji od snage postrojenja jer uključuje i insolaciju na određenom području.

[13] Digital Trust Framework (weforum.org)

[14] https://insulae.wp.fsb.hr/wp-content/uploads/sites/18/2022/08/7257_The-Challenges-od-Digitalization-at-Unije-Island_LR.pdf

[15] https://lpeproject.org/blog/energy-price-shocks-and-the-failures-of-neoliberalism/

[16]478811981.pdf (core.ac.uk)

[17] https://energy.ec.europa.eu/topics/research-and-technology/energy-storage/recommendations-energy-storage_en

[18] https://www.sciencedirect.com/science/article/pii/S0378778821001900

[19] https://energyinformatics.springeropen.com/articles/10.1186/s42162-022-00235-2

[20] https://www.weforum.org/agenda/2024/03/open-transaction-network-shift-technology-transform-economy/

[21] https://becknprotocol.io/

[22] Open-Transaction-Network.pdf (c4tt.org)

Prikazi: 8

Sažetak

Procjenjuje se da je približno 11 % stanovništva Europske unije, odnosno 54 milijuna Europljana, pogođeno je energetskim siromaštvom ili je izloženo riziku energetskog siromaštva. Radi se o pojavi koja ne pogađa samo ugrožene građane već i sve ostale posredno uslijed povećanja negativnih eksternalija. Stoga brojni dokumenti na razini Europske unije pozivaju javne administracije diljem Europe na smisleni i sustavni angažman kako bi se brojni građani zaštitili od rastućeg trenda energetskog siromaštva.

U ovome tekstu autori predlažu mehanizam udruživanja ugroženih građana s javnim tijelima u okviru energetskih zajednica građana, a na primjeru grada Rijeke prikazuju okvirne vrijednosti takve javne politike.

1. UVOD

Proteklih godina svjedočili smo mnoštvu globalnih zdravstveni, ekonomskih i naposlijetku energetskih kriza, te premda se može činiti da su građani EU bili manje pogođeni od ostatka svijeta, Eurostat pokazuje da to nije tako. Značajan dio stanovništva nalazi se u direktnoj ugrozi od energetskog siromaštva. Energetsko siromaštvo je situacija u kojoj pojedinci ili domaćinstva nemaju pristup dovoljnim količinama energetskih resursa, poput električne energije ili topline koje su im potrebne za zadovoljavanje osnovnih potreba[1]. Energetsko siromaštvo može biti uzrokovano ekonomskim razlozima (loša ekonomska situacija u državi, nezaposlenost i sl.), proizlaziti iz neadekvatnih stambenih uvjeta, visokih troškova za energente ili nedostatka kvalitetne energetske infrastrukture u naselju ili cijeloj državi. Treba uočiti i problem nedostatka edukacije šire populacije o temama povezanim s novim izvorima energije ili o efikasnom korištenju energije što ih često onemogućava da poboljšaju svoju trenutnu situaciju.

Energetsko siromaštvo može imati ozbiljne socijalne i posljedice po zdravlje, kvalitetu života i opću dobrobit ljudi. Osobe koje se suočavaju s energetskim siromaštvom mogu imati problema sa zagrijavanjem doma tijekom hladnih mjeseci što može dovesti do zdravstvenih problema, posebno među najranjivijim grupama stanovništva, kao što su djeca i stariji.

Mnoge države i nevladine organizacije prepoznaju važnost rješavanja problema energetskog siromaštva kako bi poboljšali kvalitetu života građana i postigli održivi razvoj. To uključuje pružanje financijske pomoći, unapređivanje energetske efikasnosti stambenih objekata, razvoj pristupačnih energetskih izvora i realizacija programa edukacije o energetskoj efikasnosti. U tom kontekstu posebno su važne energetske zajednice građana koje uz proizvodnju omogućavaju i razmjenu energije, a pomoć ugroženima je često prisutna kao jedan od važnih ciljeva njihovog rada.

EU komisija je prepoznala značaj energetskih zajednica te ih posebno i obrađuje kroz nekoliko članaka nedavno donesenih preporuka za suzbijanje energetskog siromaštva[2]. Ove preporuke predstavljaju snažan poticaj za razrješavanje niza prepreka koje su posve neshvatljivo ugrađene u hrvatsku interpretaciju i transpoziciju RED II direktiva čime je razvoj energetskih zajednica u Republici Hrvatskoj posve onemogućen.

Konkretno iz preporuka EU KOMISIJE 2023/2407 (od 20. listopada 2023.) o energetskom siromaštvu možemo istaknuti sljedeće konstatacije koje podcrtavaju ulogu energetskih zajednica ali lokalne uprave (gradova i naselja)[3]:

(35) Energija iz obnovljivih izvora povoljnija je za potrošače ako joj mogu izravno pristupiti. Programima kolektivne vlastite potrošnje može se prevladati ograničeni kapacitet kućanstava pogođenih energetskim siromaštvom da pristupe energiji iz obnovljivih izvora i postanu aktivni kao potrošači dok proizvode električnu energiju (takozvani „prosumeri”). Prosumer koji sudjeluje u kolektivnim programima vlastite potrošnje donosi veću nefinancijsku korist, kao što su povećanje autonomije, nove vještine i socijalna uključivost pojedinca, te povjerenje i međupovezanost za zajednicu.

iz preporuka EU KOMISIJE 2023/2407

(36) Sustavi kolektivne vlastite potrošnje uključuju energetske zajednice i sustave dijeljenja energije. Komisija podupire aktualnu učinkovitu provedbu zakonodavstva Unije o energetskim zajednicama u državama članicama i predlaže posebne odredbe o dijeljenju energije. Općine[4] imaju važnu ulogu u tome da programi kolektivne vlastite potrošnje postanu otvoreni i dostupni kućanstvima pogođenima energetskim siromaštvom, posebno u slučajevima u kojima bi ulazak na tržište inače podrazumijevao financijske zahtjeve, te u složenim administrativnim postupcima i troškovima.

iz preporuka EU KOMISIJE 2023/2407

Može se konstatirati da je EU komisija u spomenutim preporukama vrlo jasno dala smjer rješavanja energetskog siromaštva i potporu energetskim zajednicama, no nažalost prema dosadašnjim iskustvima, proteći će mnogo vremena prije nego se to pretoči u hrvatsku operativu.

2. ENERGETSKO SIROMAŠTVO U DRŽAVAMA EUROPSKE UNIJE

Energetsko siromaštvo predstavlja izazov u mnogim državama članicama Europske unije[5] (EU). Iako se razine energetskog siromaštva mogu razlikovati između zemalja, postoje zajednički faktori i inicijative koje se primjenjuju na nivou EU kako bi se borilo protiv ovog problema. Paradoksalno veći problemi sa grijanjem nastaju u južnoj Europi, no recentna[6] istraživanja ukazuju da je ključni problem nedostatak adekvatne izolacije objekata i činjenice da je cijena energenata gotovo identična u cijeloj EU, no priuštivost odnosno financijska snaga domaćinstava na sjeveru u jugu EU je bitno različita.

Slika 1: Postotak EU domaćinstava koje na mogu zagrijati objekt stanovanja

Općenito, dvije su dimenzije kritične kod analize problema energetskog siromaštva i najviše utječu na status ugroženosti – vlasništvo nad nekretninama  i tip energenta koji se koristi za grijanje što je ujedno i najveći pojedinačni izdatak. Naime, uvidom u dostupne EU statističke podatke[7] (tablica 1) uočljiva je ugroženost gotovo trećine stanovnika EU, pri čemu su najugroženiji korisnici socijalnih stanovanja, vlasnici objekata, a najmanje podstanari. Rezultat je zanimljiv i zbog činjenice da jasno ukazuje na trošak koji vlasnici imaju za održavanje svojih objekata (održavanje se zanemaruje zbog nedostatka sredstava) i eventualno povećanje energetske učinkovitosti objekata u njihovom vlasništvu, stoga ako nema investiranja u poboljšanja, troškovi za grijanje se povećavaju i time ulaze u zonu rizika. Analize koje bi uzele u obzir tip objekta – primjerice obiteljske kuće nasuprot višestambenim objektima nisu nažalost dostupne, no može se pretpostavljati da su troškovi energetske obnove po m2 bitno veći za samostojeće objekte nego za objekte u nizu ili višekatnice. 

Tablica 1: Neadekvatno grijanje i nemogućnost plaćanja računa (2018.)

Druga kritična komponenta je tehnologija i tip energenta koji se koristi za grijanje. Iz tablice je vidljiv tip energenta koji je najčešći u nekoliko odabranih država i pokazuje velike razlike koji su uvjetovanje ne toliko stupnjem tehnološkog razvoja, već i nekim društvenim ili povijesnim razlozima (primjer Grčke koja je izrazito ovisna o fosilnim gorivima, Bugarske gdje dominira električna energija primarno zbog  nekoliko nuklearnih elektrana izgrađenih za vrijeme socijalizma ili pak Hrvatske gdje je izrazito korištenje biomase (drva, peleta, briketa) jednostavno zbog široke rasprostranjenosti i lokalne dostupnosti takvih energenata). To se odmah može korelirati s prethodnom tablicom gdje postaje jasnije zašto su prosječno Grci (iako s većim BDP po glavi stanovnika) ugroženiji od Hrvata ili Portugalaca. Tip energenta određuje i mogućnost njegove supstitucije, ako je energent električna energija. onda se može relativno jednostavno zamijeniti s energijom proizvedenom iz održivih izvora energije (fotonaponskih elektrana ili vjetroelektrana) a u kombinaciji s energetskim zajednicama moguće je osigurati i relativno jednostavnu distribuciju viškova. No valja primijetiti da supstitucija energenata ili tehnologija za grijanje mora biti provedena zajedno s energetskom obnovom objekta, u protivnom se planirane uštede neće moći ostvariti a rekonstruirano grijanje neće moći zadovoljiti potrebe korisnika (dobar primjer je zamjena grijanja sa klasičnim radijatorima i kotlom na lož ulje s nisko temperaturnim podnim grijanjem i dizalicama topline).    

Tablica 2: Energenti korišteni za grijanje u odabranim zemljama

Brzi prelazak na zelene energente neće biti moguć bez potpore države, a mora se provoditi u fazama kako bi se smanjile štetne nuspojave za ranjive potrošače energije i izbjegla situacija da energetska tranzicija povećava energetsko siromaštvo. Drugim riječima, ranjivim potrošačima energije potrebna je potpora kako bi nadoknadili veće troškove energije. No te potpore dodatno opterećuju proračune i  kreiraju dodatna deficite što po drugoj strani umanjuje prostor za povećanje socijalnih izdataka.

Tijekom 2009. godine u okviru europskog projekta koji je istraživao poveznicu između siromaštva i energetske učinkovitosti, procijenjeno je da između 50 i 125 milijuna ljudi u EU živi u riziku od energetskog siromaštva (EFP). Energetsko siromaštvo direktno utječe na zdravlje oko 34 milijuna ljudi i velik je problem u cijeloj Europskoj uniji. No, iako se zdravlje često koristi kao opravdanje za rješavanje EFP-a, definicije, mjerenja EFP-a i odgovarajuće zdravstvene posljedice često su različiti i nejasno definirani. Učinak EFP-a na zdravlje vjerojatno je složen i ima mnogo potencijalnih kovarijanti koje utječu na zdravstvene ishode, što otežava mjerenje i razdvajanje, a time i verifikaciju korelacija.

Unatoč prilično jasnom utjecaju na zdravlje građana, čini se da EFP često više obrađuje u energetskim, financijskim i gospodarskim disciplinama, nego u javnom zdravstvu. Povećanje broja smrti tijekom zimskog razdoblja u EU[8] je indikativno iako utjecaj globalne pandemije Covid-19 nije zanemariv. U konačnici rješenje problema nalazi se u balansu između brzine energetske tranzicije, pravilnom rasporedu tereta tranzicije na sve dionike i posebna briga o ugroženim skupinama kako bi se izbjegle nepotrebne dodatne smrti stanovnika EU.  

Slika 2: Povećanje broja smrti zbog hladnoće u EU

U Republici Hrvatskoj energetsko siromaštvo nije jasno definirano, niti su do sada utvrđeni opći kriteriji ili metodologije za utvrđivanje energetskog siromaštva. No zanimljivo je uvođenje energetskog siromaštva kao pojma u Zakonu o energetskoj učinkovitosti, bez da je igdje opisano kako se utvrđuje, kako se mjeri, te kako ga izbjeći ili riješiti. Nema jasno definiranih kriterija koji bi obuhvatili šire kategorije energetske ranjivosti kućanstava od postojećih (i uskih) kriterija za pomoć ugroženim kućanstvima u podmirenju troškova električne energije. Definicijom energetski ugroženog kućanstva u Uredbi o kriterijima za stjecanje statusa ugroženih kupaca energije iz umreženih sustava ne uzimaju se u obzir svi aspekti ranjivosti, a status ranjivog kupca energije ne bi se trebao primjenjivati samo na električnu energiju, već i na druge oblike energije (npr. toplinu).

Nadalje, nije jasno koje ministarstvo bi trebalo biti nadležno za tu problematiku (Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike ili Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja), pa onda nema ni konkretnijih zaduženja na definiranju i provedbi mjera. Posljedično, Hrvatska trenutno nema uspostavljen sustav praćenja energetskog siromaštva, zbog čega nema jasnog uvida u stvarno stanje energetski ugroženih kućanstava, nego se prema ustaljenoj praksi sredstva ”helikopterski” dijele, stvarajući dugoročnu štetu svim sudionicima energetske tranzicije. Dostupni su jedino anketni podaci prikazani na grafikonu 1. koji zorno prikazuju ugroženost hrvatskih domaćinstava.

Grafikon 1: Nemogućnost plaćanja računa za energiju u proteklih 12 mjeseci

U Republici Hrvatskoj se, slično kao i u cijeloj Europskoj uniji, gotovo 50 % konačne potrošnje energije koristi za grijanje i hlađenje, od čega 80 % u zgradama. U slučaju Hrvatske vidljivo je da su emisije stakleničkih plinova uzrokovane grijanjem bitno veće nego u primjerice Norveškoj primarno zbog razlike u izolaciji zgrada (grafikon 2). Dugoročna strategija mobilizacije ulaganja u obnovu Nacionalnog fonda zgrada Republike Hrvatske do 2050 daje neka potencijalna rješenja kako unaprijediti energetske ovojnice objekata. U skladu s iznesenim prijedlozima, očekuje se donošenje tri ključna programa energetske obnove za razdoblje od 2021. do 2030. godine za stambene zgrade, obiteljske kuće i javne zgrade.

Grafikon 2: Emisije stakleničkih plinova uzrokovanih grijanjem i hlađenjem po glavi stanovnika

Prema podacima iz Strategije, hrvatski nacionalni fond stambenih zgrada sastoji se od 762.397 objekata (višestambenih i obiteljskih kuća), dok se nestambeni građevinski fond sastoji od 124.924 zgrade (poslovne i javne). Energetska učinkovitost i karakteristike zgrada, kao i njihova potrošnja energije, uvelike su određeni razdobljem izgradnje, ali i raširenim problemom neadekvatnog održavanja objekata. U Republici Hrvatskoj preko 90 % stambenog fonda je u privatnom vlasništvu[9] (kuće 73 % a stanovi 27 %), drugim riječima kompletan teret energetske tranzicije nalazi se na leđima financijski dobrano iscrpljenih građana. U tom kontekstu povoljna je dostupnost novih tehnoloških rješenja po prihvatljivim cijenama (primjerice fotonaponska elektrana u kombinaciji s dizalicom topline košta manje nego manji obiteljski auto), te ako bi se razriješilo sufinanciranje obnove energetskih ovojnica objekata u kombinaciji s dijeljenjem viškova energije putem energetskih zajednica racionalno je očekivati da bi se mogli umanjiti rizici energetskog siromaštva u Republici Hrvatskoj.

2. ENERGETSKE ZAJEDNICE U REPUBLICI HRVATSKOJ

Energetske zajednice su neprofitne poslovne formacije osnovane u svrhu dijeljenja i skladištenja unutar zajednice proizvedene obnovljive energije. Inicijativa postojanju energetskih zajednica građana proizašla je iz Direktive (EU) 2019/944, a poslovanje u Republici Hrvatskoj uređeno je propisima iz područja energetike te propisima kojima se uređuje poslovanje neprofitnih organizacija. Svrha energetskih zajednica građana ponajviše proizlazi iz klimatskih trendova kako bi se proizvodnjom obnovljive energije ”na malo” doprinijelo smanjenju emisije stakleničkih plinova, smanjila cijena električne energije te postigla dugoročno stabilna cijena. Naravno, postoje i posredne koristi povezane sa svrhom, a one se ponajviše odnose na rasterećenje nacionalnog elektro-energetskog sustava i smanjenje potreba za uvozom električne energije. Predmet energetskih zajednica proizlazi iz njenih propisima dozvoljenih djelatnosti: proizvodnja obnovljive energije, skladištenje proizvedene energije, aktivnosti energetske učinkovitosti, opskrbom energije, upravljanje potrošnjom energije, agregiranje i slično.

Energetske zajednice građana mogu imati različite poslovne modele koji ponajviše ovise o modelu nabave postrojenja i uređaja koji služe za obavljanje djelatnosti. Koji će poslovni model energetska zajednica odabrati ovisit će, između ostalog, o stanju na dan njenog osnivanja. Tako, na primjer, energetske zajednice građana čiji članovi već posjeduju postrojenja za proizvodnju i/ili skladištenje energije usmjerit će se prema poslovnom modelu u okviru kojega sama energetska zajednica pruža usluge svojim članovima u području dijeljenja i evidencije dijeljene energije te usluge upravljanja potrošnjom. S druge strane, energetske zajednice čiji članovi tek planiraju uložiti u postrojenja mogle bi odabrati poslovni model u okviru kojega pravna osoba energetske zajednice ulaže u postrojenja na imovini njenih članova. Treća mogućnost poslovnog modela može biti kombinacija navedenih s ambicijom da se postrojenja razvijaju na raspoloživim javnim površinama. Ovakav poslovni model preferirat će članovi koji imaju raspoložive površine u vlasništvu, ali nemaju tehničke mogućnosti za ulaganjem, na primjer zbog zaštite urbanih cjelina ili konstrukcijskih ograničenja.

Ovdje je posebno interesantno skrenuti pozornost na poslovni model, odnosno, mogućnost da jedna grupa članova zajednice koristi kapacitete površina u vlasništvu (krovovi, okućnice) drugih članova. Naime radi se o tome da u okviru ovog poslovnog modela pojedini članovi zajednice ulažu u postrojenja čiji su proizvodni kapaciteti veći od njihovih potreba sve kako bi višak proizvedene energije podijelili s članovima zajednice koji nemaju tehničkih mogućnosti ulaganja u proizvodne kapacitete, ali su spremni platiti taj dio proizvedene energije. Dakle, ovdje se dijeljenoj energiji dodjeljuje novčana vrijednost kao kompenzacija za korištenje tuđih kapaciteta u svrhu prevladavanja tehničkih ograničenja člana zajednice koji plaća dijeljenu energiju.

Na tragu ovog zadnjeg poslovnog modela otvara se cijeli niz opcija i mogućnosti na tržištu energije proizvedenih u okviru energetskih zajednica građana. Jedna od tih mogućnosti je i veliki potencijal energetskih zajednica u doprinosu smanjenja energetskog siromaštva potrebitih građana.

Jedan od ciljeva javnih politika kojima se uređuju aktivnosti usmjerene na smanjenje energetskog siromaštva građana je povećanje dostupnosti jeftinije energije onim građanima čiji dohodak nije dostatan za namirenje troškova ukupno potrebne energije u godini dana. Zbog nedostatnog dohotka građani se odriču dijela ukupno potrebne energije što može biti uzrokom narušavanja zdravlja, a posljedično i rastu javnih troškova liječenja. Kako bi se prevladalo ograničenje dohotka javna tijela najčešće tim građanima subvencioniraju dio dohotka. Međutim, takva mjera često je vremenski ograničenja pa nestalnost subvencije doprinosi dodatnoj neizvjesnosti primatelja subvencije. Prevladavanje ove neizvjesnosti uz istovremeno postizanje ciljeva održive veće dostupnosti jeftinije energije moguće je mehanizmom udruživanja javnih tijela (s jedne strane) i potrebitih građana (s druge) u energetske zajednice u okviru kojih javna tijela na svojoj imovini proizvode obnovljivu energiju koju stavljaju na raspolaganje potrebitim građanima po smanjenoj cijeni ili besplatno. Takvo rješenje nosi i pretpostavke dugoročno provedivih javnih politika zbog same prirode fotonaponskih postrojenja. Moguća struktura organizacije i nabave prikazana je na shemi X:

Shema 1: Organizacija i financiranje energetskih zajednica u svrhu smanjenja energetskog siromaštva

Javna tijela (općine, gradovi) (3) ulažu u postrojenja za proizvodnju obnovljive energije namijenjene dijeljenju unutar energetske zajednice građana. Postrojenja (2) mogu nabaviti (1) kao radove ili kao uslugu raspoloživosti (PVaaA[10]). U oba slučaja nabave proizvedena obnovljiva energija je u vlasništvu javnog tijela pa ju je slobodno dijeliti (4) s građanima (6) posredstvom sustava za dijeljenje energije (5) unutar energetske zajednice. Novčani iznos dijeljene energije određuje javno tijelo.  Ovisno o materijalno-socijalnom stanju građana (članova energetske zajednice) može biti od 0 €/kWh pa do njene proizvođačke cijene (približno 4-6 €c/kWh). Naravno, ovdje treba pridodati i cijenu korištenja distributivnog i prijenosnog sustava.

Provedbom javnih politika vezanih uz doprinos smanjenju energetskog siromaštva na predloženi način mogli bi se postići sljedeći ciljevi od javnog i privatnog interesa:

• Povećanje zdravlja građana zbog povećanja priuštivosti potrebne godišnje količine energije;
• Smanjenje troškova liječenja;
• Povećanje broja radnih sati;
• Smanjenje emisije stakleničkih plinova zbog proizvodnje obnovljive energije;
• Jačanje povjerenja u mogućnost življenja solidarnosti.

Dakle radi se o opipljivim ciljevima koji mogu doprinijeti boljem odnosu između cijene i kvalitete javnih usluga, ali i jačanju povjerenja u javne institucije.

3. MOGUĆNOSTI PROVEDBE JAVNE POLITIKE DOPRINOSA SMANJENJU ENERGETSKOG SIROMAŠTVA GRAĐANA

Javnu politiku doprinosa smanjenju energetskog siromaštva građana moguće je provesti ugradnjom fotonaponskih postrojenja za proizvodnju priuštive električne energije za građane koji si ne mogu priuštiti dovoljnu količine električne energije za njihove godišnje potrebe, odnosno, za građane koji su u riziku potencijalne nemogućnosti priuštiti si potrebnu količinu električne energije za godišnje potrebe. Politiku bi bilo moguće provesti na sljedeće načine:

1. Ugradnjom fotonaponskih postrojenja na krovove građana u potrebi;
2. Ugradnjom fotonaponskih postrojenja na krovove javnih građevina i/ili javnih površina u vlasništvu javnih tijela;
3. Kombinacijom ugradnje fotonaponskih postrojenja na krovove javnih tijela, javne površine te krovove građana u potrebi.

Prvi način podrazumijeva aktivnosti grada ili općine vezane za ulaganje u ugradnju fotonaponskih postrojenja na tuđoj imovini (krovove privatnih zgrada). Ova mogućnost provest će se sklapanjem ugovora o najmu krova u okviru kojega će grad ili općina unajmiti krov privatne zgrade te ugraditi postrojenje za proizvodnju obnovljive energije. Sukladno propisima kojima se uređuje tržište električne energije proizvedena energije po određenom će se ključu dijeliti među stanarima višestambene zgrade preferirajući stanare u potrebi. Prednost ove mogućnosti je status proizvodnje energije za vlastite potrebe u kojem slučaju se davatelj energije (grad ili općina) ne treba s korisnikom energije (građani u potrebi) povezivati u energetsku zajednicu. Nedostatak bi mogao biti složena procedura ugovaranja postupka postavljanja postrojenja, organizacija dijeljenja energije u formi skupine krajnjih kupaca koji zajednički nastupaju te kompleksan postupak nadzora i upravljanja procesom.

Drugi način temelji se na pretpostavci da grad ili općina ugrađuje fotonaponska postrojenja na krovovima građevina u njihovom vlasništvu. To mogu biti opće javne zgrade, javne zgrade koje nisu u kakvoj javnoj funkciji ili uporabi (napušteni kompleksi), javna parkirališta na otvorenim površinama i slično. Uvjet za dijeljenje proizvedene energije građanima u riziku od energetskog siromaštva je njihovo povezivanje u energetsku zajednicu građana. Radi se o mogućnosti uređenoj propisima kojima se uređuje tržište električne energije. Iako trenutno postoje otvorena pitanja u provedbi energetskih zajednica, očekuje se da će se na njih adekvatno odgovoriti u predstojećem razdoblju. Prednosti ovog načina, uz pretpostavku prakse funkcionalne uspostave energetske zajednice, je relativno jednostavna procedura provedbe zahvata ugradnje postrojenja kao i dijeljenja energije. Građani u potrebi pojavljuju se kao neka vrsta pasivnih članova energetske zajednice u ulozi kupaca ili korisnika obnovljive energije. Nedostatci su, vjeruje se, privremeni, a uglavnom se odnose na trenutno nejasne zahtjeve koje zakonodavac postavlja pred članove energetskih zajednica.

Treći način je kompleksniji i odnosi se na kombinaciju prethodna dva. Radi se o ugradnji fotonaponskih postrojenja na krovove građevina u javnom vlasništvu, javnim površinama te na krovove privatnih zgrada u kojima stanuju građani u potrebi. Procesi uspostave funkcionalnog sustava u okviru ove mogućnosti su kompleksni, a prednosti su uglavnom vezane za mogućnost korištenja većih kapaciteta proizvedene obnovljive energije. Nedostatci uglavnom proizlaze iz multipliciranja kompleksnosti procedura i rizika upravljanja koji iz tako kompleksnih procedura proizlaze.

4. MOGUĆNOSTI NABAVE FOTONAPONSKIH POSTROJENJA ZA ENERGETSKE ZAJEDNICE GRAĐANA

Uz pretpostavku svijesti i spremnosti zajednice doprinijeti smanjenju rizika energetskog siromaštva dijela sugrađana, javni naručitelji (isporučitelji jeftinije ili besplatne obnovljive energije građanima u potrebi), u postupku odlučivanja o artikuliranju, usvajanju, pripremi i provedbi javnih politika smanjenja rizika od energetskog siromaštva građana suočit će se s pitanje o mogućnostima nabave postrojenja za proizvodnju obnovljive energije. Naravno, uvijek postoji mogućnost tradicionalne nabave radova no, u zadnje vrijeme razvija se i praksa nabave takvih postrojenja kao usluge raspoloživosti.

U okviru nabave radova, naručitelj (grad, općina) sklapa ugovor o nabavi radova na temelju kojega je izvođač radova obvezan nabaviti i ugraditi postrojenje. Cijenu izvedenih radova naručitelj će platiti iz vlastitih proračunskih izvora ili iz tuđih dužničkih izvora u okviru kapitalnog proračuna. Održavanje i upravljanje postrojenjem bit će obveza naručitelja.

Za razliku od nabave radova, nabava usluge raspoloživosti fotonaponskog postrojenja provodi se posredstvom ugovora o nabavi raspoloživosti[11] (PVaaA). Izvršitelj usluge raspoloživosti ne sudjeluje u projektu isključivo u etapi ugradnje već i u dužem razdoblju uporabe postrojenja. Izvršitelj je odgovoran za funkcionalnost (raspoloživost) postrojenja kako bi naručitelj koristio energiju proizvedenu radom postrojenja. Za isporučenu uslugu raspoloživosti naručitelj plaća, ako je postrojenje raspoloživo, naknadu za raspoloživost. Plaćanja naknade za raspoloživost evidentiraju se u operativnom proračunu naručitelja.

U pogledu sufinanciranja iz EU izvora (kapitalna pomoć ili grant, dužnički financijski instrumenti) navedeni modeli nabave imaju jednak status s tom razlikom što će kapitalna pomoć u slučaju nabave radova umanjiti nabavnu cijenu postrojenja, a u slučaju nabave usluge raspoloživosti naknadu za raspoloživost.

5. PROCJENA ULAGANJA U ENERGETSKE ZAJEDNICE GRAĐANA U SVRHU SMANJENJA ENERGETSKOG SIROMAŠTVA NA PRIMJERU GRADA RIJEKE

U svrhu ilustracije volumena ulaganja u energetske zajednice građana čija je svrha smanjenje energetskog siromaštva ili zaštita od rizika povećanja energetskog siromaštva građana, autori su priredili okvirnu analizu strukture i volumena potrebnih ulaganja u gradu Rijeci na temelju javno dostupnih podataka te procjena autora. Skreće se pozornost da je ova analiza okvirna te da je za potrebe ustanovljavanja javne politike i njene provedbe potrebno prirediti dopune.

Struktura pretpostavki i njihovih procijenjenih vrijednosti prikazana je u tablici 3.

Tablica 3: Struktura pretpostavki za procjenu volumena ulaganja u gradu Rijeci

Legenda: Min (najmanja procijenjena vrijednost), ML (najvjerojatnija vrijednost), Max (najveća procijenjena vrijednost), E (očekivana vrijednost).

S obzirom na javno dostupne podatke o broju stanovnika u gradu Rijeci te podatcima o građanima izloženim riziku energetskog siromaštva, procjenjuje se da bi u gradu Rijeci moglo biti između 7 i 8 tisuća građana izloženih riziku energetskog siromaštva, odnosno, građana koji si ne mogu ili jedva mogu priuštiti dovoljnu količinu energije u godini dana. Da bi se ti građani održivo zaštitili od rizika energetskog siromaštva procjenjuje se da bi ulaganje u postrojenja bila u rasponu od 15.5 do 17.6 milijuna eura. Sve građane Rijeke provedba ove javne politike solidarnosti moglo bi koštati između 700 tisuća i milijun eura godišnje. Naravno, provedba politike zaštite građana od rizika energetskog siromaštva trebala bi započeti pilot projektom s uzorkom od, na primjer, 500 građana. Kapitalna vrijednost takvog pilot projekta mogla bi se kretati u rasponu od 1 do 1.5 milijuna eura, odnosno prosječni godišnji proračunski rashod mogao bi biti u rasponu od 50 do 80 tisuća eura. Javna površina potrebna za provedbu pilot projekta (javne zemaljske površine ili krovovi javnih građevina) procjenjuje se u rasponu od 1800 do 2100 m2.

5. ZAKLJUČNA RAZMATRANJA

Mehanizam energetskih zajednica građana mogao bi biti učinkovit instrument javnih politika usmjerenih na smanjenje rizika energetskog siromaštva građana. Različite mogućnosti modela nabave postrojenja za proizvodnju obnovljive energije omogućuju javnim naručiteljima brzu provedbu ove javne politike bez angažiranja inicijalnih proračunskih izvora financiranja. Na primjeru grada Rijeke razvidno je da bi i pilot projekt, koji bi obuhvatio petstotinjak građana koji su najizloženiji riziku energetskog siromaštva, sve građane Rijeke stajao zanemarivo u odnosu na koristi koje bi ugroženi građani imali od provedbe takve javne politike. Ostaje vjerovati da će i lokalni javni menadžment prihvatiti ovu ili sličnu inicijativu.

---

[1] https://energy.ec.europa.eu/topics/markets-and-consumers/energy-consumer-rights/energy-poverty_en (15.12.2023.)

[2] https://energy.ec.europa.eu/news/commission-publishes-recommendations-tackle-energy-poverty-across-eu-2023-10-23_en (18.12.2023.)

[3] https://eur-lex.europa.eu/legal-content/HR/TXT/HTML/?uri=OJ:L_202302407 (18.12.2023.)

[4] Ovdje uočavamo neadekvatan prijevod originalnog  engleskog teksta preporuka – bitno primjereniji prijevod bio bi jedinice lokalne samouprave koje se sastoje od gradova i općina

[5] https://ec.europa.eu/eurostat/web/products-eurostat-news/-/DDN-20200120-1 (15.12.2023.)

[6] https://www.euronews.com/green/2022/12/09/europes-energy-crisis-in-data-which-countries-have-the-best-and-worst-insulated-homes (17.12.2023.)

[7] National indicators – European Commission (europa.eu) (17.12.2023.)

[8] EPAH_Energy Poverty National Indicators Report_0.pdf (europa.eu) (15.12.2023.)

[9] https://ec.europa.eu/eurostat/cache/digpub/housing/bloc-1a.html#:~:text=Houses%20are%20most%20common%20in,and%20Malta%20(both%2057%20%25) (15.12.2023.)

[10] PVaaA – PhotoVoltaic as an Availability – javni naručitelj nabavlja raspoloživost postrojenja. Isporučitelj na imovini naručitelj ugrađuje postrojenje i drži ga raspoloživim u ugovornom razdoblju. Za uslugu raspoloživosti naručitelj plaća naknadu za raspoloživost. Više o tome u Juričić, D.; Medved, D. (2023) Nabava usluge raspoloživosti postrojenja, uređaja i opreme, Tim4Pin br. 12.

[11] PhotoVoltaic as an Availability. Više o ovom modelu u: Juričić, D.; Medved, D. (2023) Nabava usluge raspoloživosti postrojenja, uređaja i opreme, Tim 4 Pin, broj 12.

---

Prikazi: 67

Sažetak

Nedavno je u Hrvatskoj sklopljen ugovor o nabavi fotonaponskog postrojenja kao usluge raspoloživosti. Radi se o ugovoru u okviru kojega izvršitelj isporučuje raspoloživost postrojenja sukladno standardima raspoloživosti koje je odredio naručitelj. Izvršitelj je u obvezi nabaviti postrojenje, ugraditi, testirati, nabavu i ugradnju financirati te održavati određeni broj godina (uglavnom do 10 godina). U postupku nabave izvršitelja korišten je kriterij troškova životnog vijeka (LCC[1]) određen člankom 287. i 288. Zakona o javnoj nabavi. Budući da se u Hrvatskoj još nije razvila praksa primjene ugovora o nabavi raspoloživosti postrojenja, uređaja, strojeva i opreme kao niti primjena kriterija troškova životnog vijeka, u okviru ovog teksta razmatraju se osnovna obilježja samog ugovora, standarda raspoloživosti, sufinanciranja i učinaka kapitalnih pomoći na iznos naknade te knjiženja transakcije na računima naručitelja i izvršitelja.

1. Uvod

Javni naručitelji javne investicijske projekte (građevinske i negrađevinske – postrojenja, opremu, uređaje i slično) mogu nabavljati na različite načine. Svaki način ima različite učinke na transparentnost, postojanost kvalitete u životnom vijeku, cijenu, financijsku održivost, raspoloživost javne usluge koja se projektom isporučuje građanima i slično. Način nabave (ili model nabave javnih investicijskih projekata) koji javni naručitelji najčešće primjenjuju je tradicionalna nabava radova. U okviru ovog modela nabave javni naručitelj sklapa ugovor o nabavi radova s izvođačem radova te isporučene radove plaća iz vlastitih (proračunskih) izvora ili iz tuđih uglavnom dužničkih izvora financiranja. Važno obilježje ovog modela nabave je da javni naručitelj održava građevinu ili postrojenje u njenom životnom vijeku preuzimajući pretežiti dio ukupnih rizika građevine ili postrojenja u njenom životnom vijeku.

Drugi model koji u razvijenom svijetu javni naručitelji sve češće primjenjuju je nabava usluge raspoloživosti građevine ili postrojenja. Razlika ovog modela nabave javnih investicijskih projekata je što javni naručitelj ne nabavlja samo radove već s njima povezano i održavanja. Dakle, kod modela nabave usluge raspoloživosti radovi i održavanje se nerazdvojivo povezani. Pod raspoloživošću se razumije obveza izvršitelja usluge raspoloživosti da građevinu ili postrojenje drži u raspoloživom (funkcionalnom) stanju u ugovornom razdoblju koji je za građevine najčešće u rasponu od 20 do 30 godina, a za postrojenja od 5 do 15 godina. Javni naručitelj ne plaća izvedene radove već periodično, tijekom ugovornog razdoblja, isporučene usluge raspoloživosti ukoliko je, u obračunskom razdoblju (mjesec, kvartal, polugodište ili godina), građevina ili postrojenje bila raspoloživa. U tom smislu, izvršitelj usluge raspoloživosti, uz izgradnju i održavanje, najčešće preuzima i obveze financiranja izgradnje javnog projekta.

Jedan od razloga sve češće primjene modela nabave usluge raspoloživosti je specijalizacija i efikasnija organizacija isporuke javnih usluga. Naime, javni naručitelji su specijalizirani za isporuku javnih usluga (na primjer, obrazovanje, liječenje, osvjetljavanje javnih površina, korištenje obnovljive energije, sigurnost, obrana i slično). Njihov osnovni posao nije upravljati građevinama ili postrojenjima (na primjer, škole, bolnice, javna rasvjeta, postrojenja za proizvodnju obnovljive energije, policijske i vatrogasne postrojbe, vojne građevine). Stoga brigu o građevinama i postrojenjima ustupaju specijaliziranim subjektima iz privatnog sektora koje, posredstvom ugovora o nabavi raspoloživosti građevine ili postrojenja, angažiraju na izgradnji, održavanju, financiranju, a nerijetko i upravljanju. Plaćat će isključivo korištenje građevina i postrojenja i to isključivo ukoliko su im raspoložive za isporuku njihovih javnih usluga zbog kojih postoje.

Nedavno je po prvi puta u Republici Hrvatskoj sklopljen ugovor o nabavi usluge raspoloživosti fotonaponskog postrojenja. Radi se o ugovoru između jedne općine i privatnog poduzetnika temeljem kojega je poduzetnik obvezan izraditi projektnu dokumentaciju postrojenja, ishoditi dozvole, dobaviti i ugraditi postrojenje na krovu u vlasništvu općine, nabavu i ugradnju financirati te održavati postrojenje primjereni broj godina na način da proizvodi obnovljivu energiju kontinuirano. Ukoliko je postrojenje raspoloživo (funkcionalno) na način kako je to određeno ugovorenim standardima, općina će platiti naknadu za raspoloživost za protekli mjesec.

Svaki model nabave javnih investicijskih projekata ima prednosti i nedostatke, a zadatak je javnog menadžmenta utvrditi jesu li prednosti veći od nedostataka i u takvom procesu usporedbe odabrati onaj s kojim se može očekivati najveća vjerojatnost postizanja vrijednosti za novac. U tablici 1 prezentirane su prednosti i nedostatci modela nabave javnih projekata kao usluge raspoloživosti:

Tablica 1: Prednosti i nedostatci modela nabave usluge raspoloživosti

Velika pogodnost primjene modela nabave usluge raspoloživosti je postizanje poslovnog stanja naručitelja u kojem je aktivnost administracije usmjerena na isporuku javne usluge, a ne na samu građevinu ili postrojenje kao preduvjeta za isporuku javne usluge. Kada sklopi ugovor o usluzi raspoloživosti, javna administracija ne troši vrijeme i kapacitete za kontinuirano održavanje građevina i postrojenja već isključivo na kvalitetu isporučene javne usluge i komunikaciju s korisnicima usluge koje se građevinom ili postrojenjem isporučuje građanima. Građevinom ili postrojenjem bavi se poduzetnik kojemu je to i osnovni posao. Posljedica takvog poslovnog stanja (poslovnog modela) je transfer pretežitog dijela rizika javnog projekta na poduzetnika uz naknadu premije za prenesene rizike (naknada za raspoloživost) kojom se očekuje postizanje veće vrijednosti javnih usluga za plaćeni novac. Uz to, ukoliko je ugovorom određeno da provedbu projekta (kapitalnu vrijednost) financira poduzetnik, tada se javni naručitelj ne zadužuje ili ne plaća kapitalnu vrijednost iz proračuna na početku provedbe projekta već sukcesivno u ugovornom razdoblju, iz operativnog proračuna, u ugovornom razdoblju. Podatci o kapitalnoj vrijednost projekta i operativnim troškovima, budući da su utvrđeni u postupku javne nabave, predstavljaju tržišne vrijednosti i kao takvi imaju veliku vrijednost u pripremu budućih sličnih javnih projekata. Baze podataka s tržišnim vrijednostima doprinijet će smanjenju rizika prekoračenja budžeta budućih projekata, prekoračenja razdoblje provedbe te povećanja vjerojatnosti postizanja planiranih učinaka. Budući da je u pripremu, provedbu i uporabu uključen subjekt s većim iskustvom, naručitelji s nedostatnim administrativnim kapacitetom bit će u mogućnosti provesti složenije javne projekte. No, u skoroj perspektivi bit će od velikog značaja činjenica da je sva proizvedena energije od općine što će joj omogućiti udruživanje u energetske zajednice te slobodno dijeljenje proizvedene energije s drugim javnim tijelima, građanima i poduzećima.

No, s obzirom da je ugovor o nabavi raspoloživosti dugoročan, njegova priprema bit će složenija. Također, budući da izvršitelj preuzima pretežiti dio rizika projekta, njegova priprema ponude zahtijevat će angažman kompetentnog tima koji ima svoju financijsku vrijednost. U postupku pripreme svi subjekti suočavaju se s više novih termina poput: matrice alokacije, identifikacije i kvantifikacije rizika, standarda usluge raspoloživosti, troškova životnog vijeka ili ukupnih životnih troškova, mehanizma plaćanja i slično. To ne znači da se ovi termini i analize ne bi trebali koristiti i u postupcima nabave radova. Štoviše, trebalo bi, ali javni naručitelji ih ne koriste. Za pripremu ovakvih ugovora potrebni su stručnjaci koji posjeduju znanja i vještine dostatne za provedbu cjelovitog postupka pripreme.

2. Obilježja ugovora o nabavi raspoloživosti

Ugovorom o nabavi raspoloživosti, konkretno raspoloživosti fotonaponskog postrojenja, uređuju se odnosi naručitelja (općine) i izvršitelja (poduzetnika). Područja koja su najčešće obuhvaćena ugovorom su: definicije pojmova; uvodne napomene; definicija postrojenja; definicija raspoloživosti postrojenja; prava i obveze ugovornih strana; naknada za raspoloživost; obračun, plaćanje i usklađivanje naknade za raspoloživost; trajanje i izmjene ugovora; postupci financiranja, refinanciranja i sufinanciranja; prestanak ugovora; završne odredbe; prilozi i slično.

U okviru uvodnih napomena utvrđuje se vlasništvo nekretnine na kojoj se ugrađuje postrojenje, broj obračunskog mjernog mjesta, podatci o provedenom postupku javne nabave, snaga postrojenja, pravo korištenja obnovljive proizvedene energije i slično. U ugovoru je potrebno jasno definirati pojam postrojenja. Radi se o obvezama izrade glavnog projekta, ishođenju elektro-energetske suglasnosti, nabavu dijelova postrojenja i ugradnje na krovu, održavanju, periodičkim pregledima, ishođenju odobrenja za trajni rad, testiranju i slično. Posebno važan dio ugovora je precizno definiranje značenja pojma raspoloživosti, tj. opisa stanja postrojenja koje može biti raspoloživo, djelomično raspoloživo te neraspoloživo. U slučaju stanja raspoloživosti naručitelj plaća naknadu za raspoloživost u cijelosti. U slučaju stanja djelomične raspoloživosti plaćat će se umanjena naknada dok će se u slučaju neraspoloživosti obustaviti plaćanje naknade do vraćanja postrojenja u stanje raspoloživosti. Ugovorom trebaju biti predviđeni rizici koje preuzimaju ugovorne strane, a najčešće se opisuju u tzv. matrici alokacije rizika.

Definirana naknada, s obzirom na dugoročni karakter ugovora, najčešće se usklađuje za inflaciju. Usklađivanje za inflaciju provodi se periodično sukladno odabranom indeksu, a najčešće se koristi harmonizirani indeks potrošačkih cijena koji objavljuje Državni zavod za statistiku. Osobito važan dio ugovora je onaj koji se odnosi na raskid, tzv. raskidne klauzule. U okviru raskidnih klauzula utvrđuju se razlozi kod kojima ugovorne strane mogu raskinuti ugovor povezan s posljedicama raskida ugovora ovisno o razlozima. Budući da je najčešće izvršitelj u obvezi financiranja projekta potrebno je utanačiti obvezu financiranja te prava i posljedice refinanciranja tijekom trajanja ugovora. Ovdje je važno definirati i mehanizam, postupanje u slučaju isplate granta (kapitalne pomoći) te s tom uplatom povezano umanjenje naknade za raspoloživost. Ugovor završava popisom priloga, a najčešći su standardi raspoloživosti, matrica alokacije rizika, projekcija troškova životnog ciklusa, dokaz o vlasništvu i slično.

3. Standardi raspoloživosti

Za operacionalizaciju usluge raspoloživosti ključna je uspostava povjerenja i transparentnosti u odnosima naručitelj – izvršitelj, te je u tom kontekstu neophodna uspostava platforme koja će omogućiti verifikaciju elemenata ugovora i dogovorenih indikatora raspoloživosti. Raspoloživost u solarnoj industriji odnosi se na tehničku sposobnost solarnih sistema da proizvode energiju u određenom razdoblju.

3.1. Što su standardi?

Standardi raspoloživosti osnovna su mjera pouzdanosti i efikasnosti solarnih sistema. Na ovom mjestu treba uočiti i specifičnosti održivih izvora energije, a to je da osim raspoloživosti samih sustava za proizvodnju energije imamo i izazov raspoloživosti „energenta“. U tradicionalnim sustavima za proizvodnu energije (termoelektrane, agregati i sl.) možemo pretpostaviti da će ukoliko je gorivo osigurano i dostupno sustav osigurati kontinuiranu proizvodnju energije u skladu sa instaliranom snagom postrojenja. Drugim riječima prekid proizvodnje nastaje uglavnom zbog kvarova ili zamjene goriva[2] . U slučaju održivih izvora energije (OIE – sunce i vjetar) radi se, u naravi, o statističkoj dostupnosti energenta[3]. Primjer dostupnosti OIE energenata prikazan je na slici 1, gdje je jasno vidljiva sezonalnost dobavljivosti, kako na godišnjoj tako i na dnevnoj razini. Prema tome za raspoloživost je ključno posjedovati vrlo precizne informacije o izvorima energenata i uspostavi korelacije između dostupnosti energenta i proizvedene energije postrojenja.

Slika 1: Dostupnost OIE energenata

Druga kritična komponenta potrebna za utvrđivanje raspoloživosti jest dostupnost i pouzdanost energetske mreže na koju je postrojenje spojeno. Funkcioniranje fotonaponskog postrojenja mora biti usklađeno sa parametrima energetske mreže koje definira HOPS (za velika postrojenja) ili ODS (za manja postrojenja). Parametri mreže određeni su maksimalnim naponima, stabilnošću frekvencije i slično te, ako postrojenje ili mreža nisu usklađeni, sigurnosni sustavi isključuju postrojenje dok se parametri ponovo ne dovedu u regularne okvire. To može biti značajan izazov, a vidljiv je u tablici 2 u kojoj je prikazana izgubljena proizvodnja na jednom fotonaponskom postrojenju na Hrvatskom primorju. U ovom slučaju uzrok ispada postrojenja je bio previsok napon mreže na pojedinim fazama (napon viši o 253 V) što je uzrokovalo automatsko isključenje postrojenja.

Tablica 2: Izgubljena proizvodnja u FN postrojenju uslijed previsokog napona mreže

Treća ključna komponenta raspoloživosti postrojenja jest kvaliteta samog sustava koji se sastoji od velikog broja komponenti[4] – svaka sa svojom razinom pouzdanosti.

Shema 1: Prikaz komponenti sustava fotonaponskog postrojenja

Kvaliteta postrojenja započinje projektiranjem koje uključuje odabir kvalitetnih komponenata, optimalno postavljanje solarnih panela, te osiguravanje pravilnog hlađenja i zaštite od nepovoljnih vremenskih uvjeta. Solarni paneli, inverteri i drugi dijelovi solarnih sustava moraju zadovoljavati određene standarde kvalitete kako bi se osigurala dugotrajna i pouzdana operacija. Jedan od pokazatelja kvalitete mogu biti certifikati izdani od relevantnih industrijskih udruženja ili međunarodnih organizacija.

Sustavi za nadzor i upravljanje igraju značajnu ulogu u osiguravanju optimalnog rada solarnih postrojenja. Automatizacija i sustavi daljinskog praćenja omogućuju brzu identifikaciju problema i daljinsko upravljanje sustavom. Praćenje performansi solarnih sustava pomaže identificirati i rješavati probleme koji mogu utjecati na raspoloživost. Standardi za praćenje obično uključuju mjerenje i analizu proizvodnje energije te praćenje učinkovitosti opreme. Konačno, redovito održavanje može imati velikog utjecaja na dugotrajan i učinkovit rad solarnih sistema. Standardi održavanja obično uključuju redovito čišćenje solarnih panela, inspekcije i testiranja opreme, te zamjenu dijelova koji su dostigli kraj životnog vijeka. Važno je napomenuti da se standardi mogu razlikovati ovisno o regiji, tehnologiji i vrsti solarnog sustava, a upravljanje raspoloživošću često zahtijeva integrirani pristup koji uključuje tehničke, operativne i upravljačke strategije.

3.2. Zašto su standardi najvažniji dio ugovora?

Povezivanje standarda sa ugovornim obavezama isporučitelja usluga ključno je kako bi se osiguralo da isporučitelj usluge raspoloživosti ispunjava određene standarde kvalitete, sigurnosti ili bilo koje druge relevantne standarde navedene u ugovoru. Prvi korak je jasno definiranje standarda koji će se primjenjivati na isporučenu uslugu. To mogu biti standardi industrije, zakonski propisi, međunarodni standardi ili interni standardi koje organizacija primjenjuje. Treba utvrditi koje specifične zahtjeve standardi postavljaju i kako će se ti zahtjevi integrirati u pružanje usluga. Na primjer, možda postoji standard koji određuje potrebne indikatore ili obaveze izvještavanja nadležnih kontrolnih tijela, neke organizacije imaju interne standarde o sigurnosti,  za redovito održavanje opreme ili za obuku osoblja. Posebno su važni standardi sigurnosti ako su naručitelji javne ustanove (vrtići, škole, bolnice) sa posebnim zahtjevima. Ključna je otvorena komunikacija između naručitelja i isporučitelja usluga o standardima i njihovoj primjeni, odnosno da oba ugovorna partnera razumiju očekivanja i obveze.

Operativna provedba standarda obično se uspostavlja putem platforme za nadzor raspoloživosti koja omogućuje ocjenjivanje i praćenje. Ako standardi podliježu promjenama ili ažuriranjima, potrebno je  osigurati fleksibilnost ugovora i platforme koji će omogućiti prilagodbu novim verzijama standarda. Proces monitoringa može uključivati i redovite revizije, izvješća o performansama ili druge metode evaluacije. Dobra je praksa odmah utvrditi i posljedice ugovorne neusklađenosti s postavljenim standardima. Ovo može uključivati kaznene mjere (penale), postupke za ispravak problema ili, u ekstremnim slučajevima, raskid ugovora.

3.3. Potreba uspostavljanja jasnog i transparentnog sustava mjerenja

Povjerenje partnera osigurava transparentnost mjerenja pouzdanosti što uključuje analizu i praćenje performansi sustava ili procesa kako bi se utvrdilo koliko često i u kojoj mjeri ispunjava svoje funkcije bez zastoja ili kvarova.

Prvi korak pri odabiru i dizajnu sustava je svakako definiranje i usuglašavanje očekivanja između naručitelja i isporučitelja. Pri tome je važno da se razumiju tehnološki i financijski učinci standardizacije na konačnu cijenu[5].  Očekivanja se materijaliziraju u obliku ključnih pokazatelja performansi (KPI-je) koji omogućavaju mjerenje pouzdanost, poput vremena zastoja ili vremena između održavanja. Za pravilno i realistično određivanje KPI treba identificirati kritične točke u sustavu ili ključne komponente koje imaju najveći utjecaj na pouzdanost, te scenarije kvarova ili problema koji bi mogli utjecati na pouzdanost sustava.

Naredni korak je odabir odgovarajuće metode mjerenja za svaku identificiranu kritičnu točku ili komponentu, te što točno pratimo (vrijeme rada postrojenja prije sljedećeg kvara, analizu uzroka kvarova, praćenje održavanja, i slično.). Prikupljanje podataka u svrhu mjerenja isporučenih standarda svakako bi trebalo biti automatizirano gdje god je to moguće kako bi se minimizirale ljudske pogreške i osigurala dosljednost podataka.

Automatizirana platforma za praćenje raspoloživosti omogućuje redovnu analizu prikupljenih podataka i identificiranje obrazaca, trendove ili potencijalne zastoje raspoloživosti sustava. To se provodi putem izvještaja o pouzdanosti koji pružaju pregled ključnih KPI-ja i pokazatelja performansi, te uspoređuju stvarne rezultate s postavljenim (ugovorenim) ciljevima pouzdanosti. Ako postoje odstupanja, obično se istražuju razlozi i razvijaju strategije za poboljšanje. Mjerenje pouzdanosti često zahtijeva integrirani pristup koji uključuje tehničke, operativne i upravljačke aspekte. Redovito praćenje i prilagodba mjernih metoda ključni su za održavanje visoke pouzdanosti sustava ili procesa.

3.4. Platforma za utvrđivanje raspoloživosti fotonaponskog postrojenja

Mjerenje pouzdanosti fotonaponskog postrojenja uključuje upotrebu različitih komponenata i uređaja kako bi se pravilno pratila i ocijenila performansa sustava. Kako je već u uvodu poglavlja naglašeno platforma mora osigurati mjerenje cijelog niza internih i eksternih parametara a za što se koriste i specifični senzori i mjerna oprema. Komponente za praćenje kvalitete proizvodnje energije te kvalitete mreže prate proizvodnju električne energije, učinkovitost sustava i druge ključne pokazatelje. Primjerice, inverteri pretvaraju istosmjernu struju (DC) koja se proizvodi solarnim panelima u izmjeničnu struju (AC) koja se koristi u kućanstvima ili se priključuje na električnu mrežu. Praćenje rada invertera pomaže u identifikaciji problema s konverzijom energije. Kontroleri napona i sustavi praćenja snage osiguravaju optimalnu radnu točku solarnih panela, što pomaže u povećanju učinkovitosti sustava. Mjerači i senzori struje prate protok električne energije kroz sustav, pomažući u identifikaciji odstupanja ili problema s električnom energijom (naponom ili frekvencijom).

Integracija ovih komponenata omogućuje sustavno praćenje i analizu performansi fotonaponskih postrojenja, pomažući u održavanju pouzdane operacije i identifikaciji potencijalnih problema na vrijeme. Danas je obavezno praćenje i upravljanje fotonaponskim postrojenjem putem daljinskog pristupa, čime se olakšava dijagnostika i intervencije u slučaju problema. Blok shema sustava koji se koristi za praćenje dogovorenih parametara postrojenja koje je predmet ovog članka prikazan je na Shemi 2:

Shema 2: Struktura i međuodnosi komponenti sustava za praćenje raspoloživosti

Na kraju treba naglasiti značaj algoritama za analizu podataka koji se koriste za interpretaciju podataka prikupljenih iz različitih senzora i uređaja te za identifikaciju uzoraka ili anomalija koje mogu ukazivati na neraspoloživost postrojenja.

4. Primjena kriterija troškova životnog vijeka (LCC)

Odredbom članka 287. i 288. Zakona o javnoj nabavi javnim naručiteljima je data mogućnost da prihvatljivost ponude gospodarskih subjekata ocijene na temelju informacije o troškovima u životnom vijeku. Radi se o korisnim informacijama iz razloga što troškovi javnog investicijskog projekta nisu određeni samo njenom kapitalnom vrijednošću već i različitim troškovima u dugom razdoblju uporabe. Kada naručitelj nabavlja radove, tada on održava građevinu ili postrojenje te plaća troškove održavanja. Kada građevinu ili postrojenje nabavlja kao uslugu raspoloživosti tada ne održava građevinu ili postrojenje nego plaća naknadu za raspoloživost u koju je uključena nabavna vrijednost, održavanje, financiranje i drugi troškovi ovisno o ugovoru i alokaciji rizika.

Iz prirode kriterija troškova životnog vijeka proizlazi da njega nije logično primjenjivati u slučajevima nabave radova osim u informativne svrhe iz razloga što rizike i obveze iz iskazanih troškova u uporabi ne preuzima ponuditelj već naručitelj. Stoga je logično da će se ovaj kriterij koristiti uglavnom prilikom primjene modela nabave raspoloživosti u kojem slučaju ponuditelj preuzima obveze i rizike za iskazane troškove. Ukoliko stvarni troškovi budu manji od projiciranih, ponuditelj će ostvariti profit, a ukoliko budu veći od projiciranih ponuditelj će ostvariti gubitak ili manji profit od onog kojeg je planirao prilikom podnošenja ponude. Ovaj mehanizam je ujedno i osnova značenja ekonomskog vlasništva koje je na strani izvršitelja u ugovoru o nabavi usluge raspoloživosti.

Kriterij troškova životnog vijeka najčešće je sastavni dio ekonomski najpovoljnije ponude. U dokumentaciji o nabavi naručitelj obvezuje zainteresirane gospodarske subjekte da u za tu svrhu određenoj tablici iskažu vrijednosti troškova i rizika koje preuzimaju i za koje će u ugovornom razdoblju, između ostalih, naplaćivati naknadu za raspoloživost. Tako iskazani troškovi svest će se na sadašnju vrijednost sukladno jedinstvenoj diskontnoj stopi koju naručitelj objavljuje u dokumentaciji o nabavi. Na primjeru troškova životnog vijeka iz tablice 3, njihova sadašnja vrijednost uz diskontnu stopu od 5% godišnje iznosi 269,213 eura i ta će se vrijednost ocijeniti.

5. Sufinanciranje i učinak kapitalne pomoći u slučaju nabave usluge raspoloživosti

Postupak sufinanciranja ili dodjele kapitalne pomoći u postupcima nabave radova javnim je naručiteljima uglavnom jasan. Postupak se svodi, najčešće, na predfinanciranje radova te isplatu kapitalne pomoći po završetku radova. Svota predfinanciranja često se koristi za namirenje preostale glavnice iznosa predfinanciranja.

No, u slučaju ugovaranja raspoloživosti postupak je nešto drugačiji. Moguće su dvije varijante. U prvoj varijanti javni naručitelj objavljuje svotu kapitalne pomoći te način i vrijeme isplate slijedom čega ponuditelji svoju ponudu naknade za raspoloživost nude uključujući u kalkulacije isplatu kapitalne pomoći. Druga varijanta provodit će se u slučajevima kada naručitelji ne znaju svotu kapitalne pomoći u trenutku objave javne nabave, ali računaju na veliku vjerojatnost dodjele kapitalne pomoći. Postupak drugog načina sastoji se od slijedećih procesa: (i) projekcija ukupnih troškova u ugovornom razdoblju (ponuda odabranog ponuditelja), (ii) izračun financijske stope povrata projekta FRR(C) na temelju ponuđene naknade za raspoloživost i troškova u ugovornom razdoblju, (iii) izračun povećane stope povrata projekta FRR(C) nakon simulacije isplate kapitalne pomoći, (iv) izračun smanjene naknade u razdoblju nakon isplate kapitalne pomoći. Ovi koraci ilustrirat će se izračunima:

(i) Odabrani ponuditelj predao je projekciju svojih troškova u ugovornom razdoblju

U postupku javne nabave gospodarski subjekti prilaži tablicu s projekcijom očekivanih troškova izgradnje i održavanja. Podatci iz ove tablice predstavljaju osnovu za primjenu kriterija troškova životnog ciklusa kao jednog od kriterija ekonomski najpovoljnije ponude:

Tablica 3: Projekcija troškova u ugovornom razdoblju

(ii) Izračun financijske stope povrata FRR(C) ponude

Naručitelj će u tablicu s projekcijom troškova koja je sastavni dio ugovora, uključiti projekciju ugovorenih naknada iz čega slijedi izračun financijske stope povrata projekta FRR(C) ponude:

Tablica 4: Izračun FRR(C) ponude

Odabrani ponuditelj ponudio je mjesečnu naknadu za raspoloživost u svoti od 4,655 eura. Kada se ta naknada (prihodi ponuditelja) uključi u projekciju proizlazi da je financijska stopa povrata projekta FRR(C) 7.22% godišnje.

(iii) Izračun učinka isplate kapitalne pomoći (povećanje financijske stope povrata projekta)

Isplata kapitalne pomoći, uz projicirane operativne troškove i ugovorenu naknadu za raspoloživost predstavlja dodatne, ekstra prihode za izvršitelja. To znači da će se njegova financijska stopa povrata projekta povećati. U slučaju iz primjera i uz kapitalnu pomoć od 100,000 eura isplaćenu u siječnju 3. godine, FRR(C) povećat će se sa nominalne vrijednosti od 7.22% na 29.96% godišnje kako je prikazano u tablici 5:

Tablica 5: Povećanje FRR(C) uslijed isplate kapitalne pomoći

U principu, kapitalna se pomoć dodjeljuje naručitelju kako bi se postigla financijska održivost projekta ili priuštivost u provedbi javnog investicijskog projekta. Stoga kapitalna pomoć treba djelovati neutralno na izvršitelja. Sve koristi od kapitalne pomoći alocirane su na naručitelja i taj princip je potrebno održati i kod ugovaranja usluge raspoloživosti.

(iv) Izračun smanjene naknade za razdoblje nakon isplate kapitalne pomoći

Nakon isplate kapitalne pomoći potrebno je utvrditi novu (smanjenu) vrijednost naknade za raspoloživost. Pritom će se koristiti kriterij izjednačavanja FRR(C) izvršitelja na vrijednost prije isplate granta, a u slučaju iz primjera ta je vrijednost 7.22% godišnje. Dakle, naknada za raspoloživost u razdoblju od isplate kapitalne pomoći do kraja važenja ugovora treba imati onu vrijednost s kojom će izvršitelj postići stopu povrata projekta od 7.22%:

Tablica 6: Izračun nove naknade za raspoloživost zbog isplate kapitalne pomoći

U razdoblju od veljače 3. godine do kraja ugovora mjesečna naknada za raspoloživost smanjit će se sa 4,655 eura mjesečno na 2,534 eura mjesečno. S novom naknadom za raspoloživost i isplaćenom kapitalnom pomoći izvršitelj će do kraja ugovora ostvariti financijsku stopu povrata projekta FRR(C) od 7.22% godišnje.

6. Knjiženje transakcije na računima naručitelja i izvršitelja

Jedna od specifičnosti transakcije koja je predmetom ovog teksta je razdvajanje tzv. pravnog i ekonomskog vlasništva. Pravni vlasnik je onaj koji je upisan u isprave o vlasništvu dok je ekonomski vlasnik projekta onaj koji imovinu eksploatira te stječe koristi i snosi rizike poslovanja. Nameće se pitanje kako evidentirati ovakve transakcije u poslovnim knjigama ugovornih strana. Izvor za evidenciju nalazi se u ESA 2010, točka 20.287 i 20.288[6]. Ukoliko se transakcijom razdvaja vlasništvo na pravno i ekonomsko tada će se u poslovnim knjigama ugovornih strana postupno uspostavljati (evidentirati) imovina i obveze s ciljem da na kraju ugovora javni naručitelj postane i pravni i ekonomski vlasnik. Preporuke iz ESA 2010 prilagođene su hrvatskom propisima iz područja proračuna i proračunskog računovodstva. Knjiženja u poslovnim knjigama ugovornih strana moguća su na način kako je prikazano na shemama 3 i 4. Za ilustraciju, pretpostavlja se da kapitalna vrijednost imovine iznosi 1,000 eura, godišnja naknada za raspoloživost 130 eura, godišnja amortizacija 100 eura te tržišna vrijednost postrojenja na kraju ugovora 600 eura.

Shema 3: Knjiženje transakcije u poslovnim knjigama izvršitelja

Izvršitelj je u obvezi pribaviti potrebne izvore financiranja u svrhu namirenja kapitalne vrijednosti projekta (1). Tijekom eksploatacije projekta (razdoblje uporabe) izvršitelj sukcesivno isporučuje račun naručitelju za isporučenu uslugu raspoloživosti postrojenja (2). Izvršitelj obračunava amortizaciju ulaganja na tuđoj imovini (3) te iz naplaćenog računa zatvara potraživanja (4).

Shema 4: Knjiženje transakcije u poslovnim knjigama naručitelja

Naručitelj, budući da je pravni vlasnik postrojenja, evidentira postrojenje vanbilančno po kapitalnoj vrijednosti[7] (1). Tijekom trajanja ugovora svake će godine vanbilančne stavke umanjivati za 1/10 nabavne vrijednosti postrojenja (1a1, 1a2,…1a10). Iz tekućeg (operativnog) proračuna sukcesivno, kako zaprimi periodično račun za dobivenu uslugu raspoloživosti, evidentira na rashodima i obvezama (2). Isplatom računa zatvara obveze (3). Po dospijeću ugovora po tržišnoj (procijenjenoj) vrijednosti evidentirat će postrojenje na računima nefinancijske imovine i društvenog kapitala (4).

7. Zaključna razmatranja

Nabava usluge raspoloživosti postrojenja, uređaja ili opreme javnim naručiteljima mogao bi biti prihvatljiv model nabave iz razloga što postoji velika vjerojatnost postizanja veće vrijednosti za novac, nabava se ne mora evidentirati u javnom dugu, uglavnom nema inicijalnih plaćanja te u ugovornom razdoblju je administrativni nadzor i evidencija značajno pojednostavljena. Tome treba dodati i korist za one naručitelje koji ne raspolažu administrativnim kapacitetom potrebnim za nabavu složenijih postrojenja, uređaja ili opreme.

U ovom su se tekstu prezentirale mogućnosti primjene kriterija troškova životnog ciklusa (LCC), postupak sufinanciranja ugovora kapitalnom pomoći te postupak knjiženja transakcije u poslovnim knjigama naručitelja i izvršitelja.

Autori:

• Prof.dr.sc. Davor Vašiček, Sveučilište u Rijeci, Ekonomski fakultet. davor.vasicek@uniri.hr.
• dr.sc. Damir Juričić, Sveučilište u Rijeci, Centar za podršku pametnim i održivim gradovima. damir.juricic@uniri.hr.
• mr.sc. Damir Medved, Sveučilište u Rijeci, Centar za podršku pametnim i održivim gradovima.damir.medved@uniri.hr.

---

[1] Eng. Life Cycle Costs.

[2] Zanimljiv primjer je nuklearna elektrana Krško koja ima cikluse zamjene goriva svakih 18 mjeseci – većinu vremena radi praktično nazivnom snagom

[3] Izvor: https://www.nature.com/articles/s41467-021-26355-z

[4]Izvor: https://www.researchgate.net/publication/331968857_Reliability_Availability_and_Maintainability_Analysis_for_Grid-Connected_Solar_Photovoltaic_Systems_Accepted_for_publication_in_energies_Mar_22_2019 (11.11.2023.)

[5] Na primjer, ako se želi postići više od 99,99% raspoloživosti sustava tijekom godine to može uvjetovati ugradnju dodatnih redundantnih sustava te višekratno povećanje cijene postrojena (je li takva funkcionalnost doista potrebna?)

[6] https://ec.europa.eu/eurostat/documents/3859598/5925693/KS-02-13-269-EN.PDF/44cd9d01-bc64-40e5-bd40-d17df0c69334 (8.11.2023.)

[7] U postupku javne nabave svaki ponuditelj iskazuje kapitalnu vrijednost postrojenja u tablici projekcije troškova životnog vijeka.

---

Prikazi: 49

Iako su propisi kojima se omogućuje osnivanje i poslovanje energetskih zajednica stupili na snagu još prije 16, odnosno 10 mjeseci, u Republici Hrvatskoj još ni jedna energetska zajednica po tim propisima nije osnovana unatoč velikom interesu građana i nevladinih organizacija koje ih snažno promoviraju. Razlog je, očito, u propisima koji niti odražavaju duh referentne Direktive EU niti na odgovarajući način formatiraju moderno tržište tzv. građanske energije. Postojeći propisi nisu usklađeni s obilježjima moderne ponude i potražnje za obnovljivom energijom. Osobito treba istaknuti da su postojećim spomenutim propisima građani Republike Hrvatske u svojevrsnom podređenom položaju u odnosu na građane ostalih država članica u pogledu mogućnosti i potencijala korištenja i dijeljenja obnovljive energije u okviru energetskih zajednica. Cilj ovog članka je ukazati na kompleksnost poslovanja energetskih zajednica te potaknuti nadležna ministarstva na programiranje specifičnog kombiniranog financijskog instrumenta EU upravo za energetske zadruge.

UVOD

Energetske zajednice građana su poslovne formacije u koje se građani udružuju kako bi eksploatirali koristi od vlastito proizvedene obnovljive energije umanjene za troškove poslovanja. Iako je pojam ”energetske zajednice” općenit, realna zajednica poprimit će jedan od mogućih pravnih formi: zadruga, udruga, zaklada i slično. S obzirom na cjelinu poslovnih aktivnosti koje se očekuju u životnom vijeku jedne energetske zajednice čiji je okvir određen Zakonom o tržištu električne energije, najvjerojatnija pravna forma bit će zadruga, tj. energetska zajednica osnovat će se i poslovat po propisima kojima se uređuje osnivanje i poslovanje zadruga. Nažalost, za sada se u Republici Hrvatskoj neće moći osnovati kao trgovačko društvo iako je Direktivom (EU) 2019/944 i takva pravna forma moguća.

Iako je smisao i svrha udruživanja građana, javnih tijela, poduzetnika dijeljenje vlastito proizvedene energija, moguće je u realnom životu očekivati poslovne aktivnosti u rasponu od isključivo dijeljenja proizvedene energije (što podrazumijeva da su članovi zadruge već proveli aktivnosti uspostavljanja sustava za proizvodnju i/ili skladištenje energije) do udruživanja zbog ulaganja u postrojenja za proizvodnju obnovljive energije, dijeljenja u upravljanja potrošnjom (članovi energetske zajednice ulažu u postrojenja posredstvom formirane pravne osobe te potom proizvedenu energiju dijele i upravljaju potrošnjom). Dakle, struktura i obuhvat poslovnih aktivnosti može biti prilično kompleksna pa se pred buduće članove energetske zajednice postavlja pitanje o njenom optimalnom ustroju, ekonomičnosti, upravljanju i financiranju.

Transponiranjem spomenute direktive Europske unije u domaće zakonodavstvo Republika Hrvatska prihvatila je ideju energetskih zajednica kao društveno opravdanom i poželjnom instrumentu energetske tranzicije. Ako je to točno, tada bi i javne politike trebale biti artikulirane na način da se raspoloživim resursima olakša i potiče osnivanje i poslovanje takvih poslovnih formacija. Štoviše, energetske zajednice mogle boi biti i efikasan instrument i mjera iz okvira ubrzavanja uvođenja energije iz obnovljivih izvora kako je to i predviđeno nedavno donijetom Uredbom (EU) 2022/2577. ubrzavanja Jedan od resursa mogao bi biti i Višegodišnji financijski okvir 2021.-2027. osobito u dijelu koji se odnosi na financijske instrumente Europske unije i to kombinirane financijske instrumente s bespovratnom komponentom za poticanje pripreme i osnivanja energetskih zajednica te povratnom dužničkom komponentom za djelomično namirenje kapitalne vrijednosti projekta.

ENERGETSKE ZAJEDNICE U EUROPSKOJ UNIJI

Proteklih godina EU je povećavala svoje klimatske i energetske ambicije, a nedavno se obvezala na smanjenje za 55% neto emisija stakleničkih plinova do 2030. godine. Ključni mehanizam za provedbu tih ciljeva je energetska tranzicija ka obnovljivim izvorima energije. Usvajanjem Direktive o obnovljivoj energiji (RED I) 2009. godine, EU je postavila opći cilj od 20% udjela energije iz obnovljivih izvora u konačnoj potrošnji energije do 2020. godine. Ona je značajno revidirana 2018. (RED II), postavljajući novi cilj EU-a od najmanje 32% udjela obnovljivih izvora energije u konačnoj potrošnji energije do 2030. godine. RED III ima za cilj stvoriti posve integrirano energetsko tržište, čime se također stvara prostor za inovacije kako na elektroenergetskoj mreži tako i na tržištu. Kako bi se postigao ovaj cilj, potrebna su značajna ulaganja u decentralizirane energetske izvore, poput fotonaponskih postrojenja ili vjetroelektrana, skladištenja energije, električnih vozila ili toplinskih pumpi te sve vrste pametnih energetskih rješenja koja su namijenjena nadzoru i upravljanju potrošnjom energije u kućanstvima s ciljem učinkovitog korištenja europske elektroenergetske infrastrukture. No, osim ulaganja u fizičku infrastrukturu, jednakovrijedno je pronalaženje novih organizacijskih, proizvodnih i ekonomskih oblika u kontekstu šire decentralizacije i demokratizacije procesa potrošnje i proizvodnje energije.

Energetske zajednice jedan od takvih novih inovativnih organizacijskih formi, a u većini EU organizacijama koje nisu primarno usmjerene komercijalnom poslovanju. Iako se bave gospodarskim aktivnostima, njihova primarna svrha je pružanje društvenih, ekonomskih i ekoloških koristi zajednici, a ne stvaranje profita. Zakonodavni okvir EU-a poznaje dvije vrste takvih struktura: energetske zajednice građana (CEC) i zajednice obnovljive energije (REC). Obje zajednice mogu okupljati građane, lokalne vlasti ili mala trgovačka društva, ali samo REC mogu okupljati mala i srednje velika poduzeća (SME). Dok CEC može proizvoditi i koristiti kombinaciju obnovljivih i neobnovljivih izvora energije, REC je posvećen isključivo obnovljivim izvorima. Štoviše, REC često imaju i lokalni kontekst: zajednice bi trebale biti organizirane u neposrednoj blizini projekata obnovljivih izvora energije koje posjeduju ili razvijaju. Kao vrsta inicijative koju pokreće zajednica, CEC i REC igraju ključnu ulogu u društvenim inovacijama jer odražavaju temeljnu promjenu u ponašanju potrošača. Tradicionalno pasivni potrošač postaje suvlasnik objekata obnovljivih izvora energije i promiče socijalno pravedni model energetske tzv. prosumeracije (proizvodnje i potrošnje energije). Kroz kontekst lokalnog dijeljenja energije, na primjer, vlasnici fotonaponskih postrojenja dijele svoju proizvedenu energiju s članovima zajednice koji si takva postrojenja ne mogu priuštiti ili ne posjeduju adekvatne površine za instalaciju. Energetske zajednice omogućuju širi i demokratskiji pristup obnovljivim tehnologijama i za članove zajednice koji nemaju vlastitih sredstava za ulaganje u OIE (ugrožene socijalne skupine, umirovljenici i sl.). Očekuje se da će se približno 264 milijuna europskih građana do 2050. godine pridružiti tržištu energije kao proizvođači vlastite energije (prosumeri), proizvodeći do 45% obnovljive električne energije. No, postoje i brojni problemi, primarno sa transpozicijom EU regulative za CEC i REC što stvara velike razlike u mogućnostima provedbe projekata građanske energije i stvaranja energetskih zajednice. Primjer je dan na slici 1 s ilustracijom razmjera problema.

Slika 1: Razmjer transpozicije EU regulative

Izvor: https://www.rescoop.eu/ – transpozicija EU regulative u nacionalno zakonodavstvo.

EU predlaže da se do 2025. godine osigura uspostavljanje najmanje jedne zajednice obnovljivih izvora energije u svakoj općini s populacijom većom od 10,000 ljudi. Također će podržati države članice u provedbi okvira zajedničke vlastite potrošnje i energetske zajednice. Fond za pravednu tranziciju (JTF), koji je alat EU-a za financiranje regija koje ovise o fosilnim gorivima i industrijama s visokim emisijama stakleničkih plinova bi trebao djelovati komplementarno reviziji RED-a iz 2021. godine, financijski podržavajući energetske zajednice diljem Europe.

Ovo nije samo financijski izazov, već i organizacijski. Zahtijeva aktivno sudjelovanje krajnjih korisnika i građana. Energetske zajednice mogu dati ogroman doprinos u tom pogledu. Kao što je navedeno u nedavnom EU izvješću o stanju energetske unije, najmanje 2 milijuna ljudi u Uniji već je uključeno u više od 7,700 energetskih zajednica, a angažman je u porastu. Energetske zajednice u EU su doprinijele sa 7% nacionalno instaliranih kapaciteta obnovljivih izvora energije – procijenjenih na 6.3 GW.

Broj zajednica je vrlo promjenjiv, no u konačnici broj zajednica i nije toliko važan već broj aktivnih članova. Razlike su značajne, primjerice najveća Belgijska zajednica Ecopower ima više od 65,000 aktivnih članova, sa ogromnom proizvodnom, upravljačkom i financijskom snagom pri čemu aktivno participiraju na tržištima energije, dok su njemačke zajednice tipično manje i broje stotinjak članova, ali su povezane sa agregatorima koji formiraju virtualne elektrane i preuzimaju kompleksne funkcije upravljanja i trgovine. Dobar primjer je Next Kraftwerke iz Njemačke koji okuplja petnaest tisuća proizvođača i malih zajednica, a trenutno raspolaže kapacitetom od preko 11,000 MW i aktivno trguje sa više od 15 TWh energije.

Tablica 1: Broj aktivnih energetskih zajednica u Europi

Država	Broj aktivnih energetskih zajednica (2020)
Njemačka	1750
Danska	700
Nizozemska	500
Ujedinjeno kraljevstvo	431
Švedska	200
Francuska	70
Belgija	34
Poljska	34
Španjolska	33
Italija	12

Izvor: https://energy-communities-repository.ec.europa.eu/support/toolbox/energy-communities-overview-energy-and-social-innovation_en (17.1.2023.)

Za bolje razumijevanje problema energetskih zajednica u EU pogodno je uvesti i matrični pogled koji prepoznaje 4 organizacijska arhetipa koji sudjeluju u procesima proizvodnje i trgovine energijom te 4 dimenzije koje utječu na realizaciju svakog od tih arhetipova. Tablica 2 prikazuje njihov međuodnos i sada su jasnije vidljivi međusobni utjecaji. Svaka dimenzija ima utjecaj na arhetipove, ali neki utjecaji su značajniji, primjerice društvena dimenzija najizraženija je kod zadruge, a najmanje prisutna kod agregatora jer djeluju na različitim osnovama.

Tablica 2: Dimenzije i arhetipovi energetskih zajednica

Tijekom 2019. godine provedeno je od strane Europske komisije anketiranje među državama članicama EU koje su glavne koristi od uspostave energetskih zajednica. Najvažnije vrijednosti koje su identificirale države članice odnose se na obnovljivi aspekt projekta energetske zajednice:

• Poticanje lokalne ekonomije i ulaganje u obnovljive izvore energije;
• Smanjenje računa za krajnje potrošače;
• Zajamčena proizvodnja i potrošnja zelene energije u lokalnim zajednicama;
• Jednostavan pristup obnovljivoj energiji za sve skupine potrošača , a ne samo za privilegirane;
• Korištenje lokalnih resursa za izgradnju postrojenja i proizvodnju energije;
• Pristup novim izvorima kapitala kroz izravni angažman pojedinaca;
• Upravljanje i optimizacija lokalne energije;
• Peer-to-peer trgovanje;
• Samogeneriranje i samopotrošnja za širi sloj korisnika;
• Promjena postojećih paradigmi, uvoženje novih principa poput odgovora na potražnju – Demand/Response;
• Razvoj novi usluga, poput punjenja električnih vozila;
• Vlasništvo i demokratizacija prirodnih i proizvodnih resursa;
• Pristup novim izvorima kapitala kroz izravni angažman pojedinaca;
• Drugačiji pristup razvoju distribucijske mreže (distribuirani).

Može se zaključiti da u EU još uvijek postoje značajne tehničke, društvene, regulatorne i ekonomske razlike i u brojnim državama članicama su procesi promjena prespori (Hrvatska je dobar primjer). No, proces energetske tranzicije i širenje energetskih zajednica je nezaustavljiv.

OSNIVANJE I POSLOVANJE ENERGETSKIH ZADRUGA

Iako je na temelju postojećih propisa moguće osnovati energetsku zajednicu, npr. energetsku zadrugu po propisima kojima se uređuje osnivanje i poslovanje zadruga, njihov rad, tj. poslovanje neće biti moguće. Razlog je, najvjerojatnije, banalan, a tiče se operativne sposobnosti operatera hrvatskog energetskog sustava da prepozna i procesira dijeljenje energije proizvedene u energetskoj zadruzi. K tome, postojeće ograničenje broja članova energetske zadruge na one priključene na istu transformatorsku stanicu takvo poslovanje svodi na razinu besmislene neučinkovitosti. Ta neučinkovitost proizlazi iz nesrazmjera troškova dijeljenja trenutnih viškova proizvedene energije i njene jednakoznačne dostupnosti i učinaka podijeljene energije. S tim u svezi je i ograničenje poslovanja energetske zadruge sukladno pravilima neprofitnih organizacija. To ograničenje u poslovanje jedne energetske zadruge unosi značajne nesigurnosti iz razloga što propisi kojima se uređuje poslovanje zadruga dozvoljavaju ostvarivanje viška prihoda nad rashodima. Taj višak prihoda nad rashodima energetska zajednica može ostvariti, na primjer, po osnovi prodaje agregirane energije na tržištu. Takva mogućnost dozvoljena je odredbom članka 26.11. Zakona o tržištu električne energije, dakle, zakonito je kada energetska zadruga proda, putem agregatora, proizvedenu energiju na tržištu. Po toj osnovi ostvarit će prihode. Također, dijeljenje energije za punjenje električnih vozila u vlasništvu članova zadruge najvjerojatnije će se referirati na određenu cijenu pa će se i taj dio energije evidentirati kao prihod energetske zadruge. Isti učinak na prihode imat će i proizvedena energija podijeljena s članovima energetske zadruge koji ne sudjeluju s proizvodnjom ili skladištenjem, pasivnim članovima zadruge. Dijeljenje energije s takvim članovima najvjerojatnije neće bi bez dodijeljene vrijednosti, cijene. Vrijednost te energije evidentirat će se kao prihodi. Uz sve to, energetska zadruga koja investira na imovini svojih članova namirujući kapitalne troškove iz tuđih dužničkih izvora financiranja najvjerojatnije će, u razdoblju otplate dužničkih izvora, od svojih članova naplaćivati određene naknade u svrhu namirenja dospjelih obveza po osnovi dugoročnih dužničkih izvora financiranja. Pitanje na koje treba odgovoriti je povezano s računovodstvenim i poreznim tretmanom takvih transakcija.

S druge strane poslovanje energetske zadruge nije poslovanje bez troškova. Radi se o troškovima poput kapitalnog ulaganja, troškova održavanja postrojenja i zamjene istrošenih dijelova, troškova upravljanja, kamata i slično. Dakle radi se o relativno kompleksnom poslovnom sustavu kojeg će teško biti održavati u okolnostima izjednačenih prihoda i rashoda.

Što, u naravi, znači osnovati i upravljati energetskom zadrugom? O kojim se procesima tu radi?

Radi se o procesima koje je moguće strukturirati prema slijedećim cjelinama:

Priprema energetske zadruge

• Komunikacija sa zainteresiranim građanima, poduzećima, javnim tijelima;
• Organizacija i provedba radionice u svrhu informiranja budućih članova zadruge o predstojećim aktivnostima, ciljevima zadruge, šte se želi postići osnivanjem zadruge, osnovnim djelatnostima kojima će se baviti, načinu uređenja međusobnih odnosa, troškovima osnivanja i drugo;
• Zaključci radionice, follow-up i informiranje o osnivanju energetske zadruge.

Osnivanje energetske zadruge

• Organizacija osnivačke skupštine;
• Izrada dnevnog reda;
• Izrada pravila zadruge;
• Vođenje skupštine i zapisnika;
• Eventualno uspostavljanje nadzornog odbora;
• Formiranje dokumentacije za ovjeru javnog bilježnika;
• Organizacija uplate članskog uloga;
• Prijava zadruge u registar Trgovačkog suda;
• Prijava zadruge u registar poslovnih subjekata Državnog zavoda za statistiku;
• Prijava zadruge u Evidenciju zadruga i zadružnih saveza Hrvatskog saveza zadruga;
• Otvaranje poslovnog računa energetske zadruge;
• Izrada mrežne (internetske) stranice energetske zadruge.

Uspostavljanje energetske infrastrukture

• Testiranje i mjerenje postojeće instalacije;
• Strukturiranje postrojenja;
• Povezivanje postrojenja.

Poslovanje energetske zajednice

• Evidencija dijeljenja energije;
• Periodično izvještavanje o proizvedenoj i dijeljenoj energiji.

Navedene su samo osnovni procesi. Svaki od njih podrazumijeva dodatne aktivnosti. Operativno poslovanje može podrazumijevati i procese poput: organizacije projektiranja, izrade ugovora između investitora i izvođača, pribavu ponuda izvođača radova, organizaciju financiranja, organizaciju dobave i montaže postrojenja, nadzor radova/montaže postrojenja, testiranje postrojenja, organizaciju ishođenja odobrenja za rad postrojenja, vođenje računovodstva energetske zadruge, organizaciju procesa prilikom isključivanja postojećih i uključivanja novih članova, izradu periodičnih financijskih izvješća, projektiranje IoT mreže senzora za nadzor potrošnje energije, upravljanje IoT mrežom senzora za nadzor potrošnje energije, organizaciju i provedbu periodičnih sjednica skupštine i nadzornog odbora, organizaciju agregiranja u svrhu prodaje viška energije, organizaciju preventivnog i reaktivnog održavanja postrojenja, spajanje energetskih zadruga i slično.

Ne ulazeći posebno u organizaciju i poslovanje energetskih zajednica u koje su se udružili subjekti s već ugrađenim postrojenjima za proizvodnju i/ili skladištenje proizvedene energije, energetske zajednice čijem operativnom poslovanju prethode investicijske aktivnosti mogle bi se organizirati i financirati na način kako je prikazano na shemi 1:

Shema 1: Osnivanje, financiranje i poslovanje energetske zadruge

Izvor: Autori.

Energetsku zadrugu (1) osniva najmanje sedam osnivača (2). Svrha osnivanja zadruge je individualna proizvodnja obnovljive energije (5), njeno dijeljenje među članovima zadruge te, eventualno, skladištenje viškova energije i punjenje električnih automobila. Neovisno od osnivača, energetskoj zadruzi  mogu se pridružiti i članovi (6) koji neće ulagati u postrojenja već kupovati/preuzimati viškove proizvedene energije po manjoj cijeni od one iz mreže, a većoj od proizvođačke cijene iz fotonaponskih/baterijskih postrojenja. Ulaganje u energetska postrojenja energetske zadruge može se financirati iz komercijalnih izvora (3) te financijskih instrumenata EU (4). S obzirom na kompleksnu strukturu osnivanja i upravljanja energetske zadruge, zadruga može koristiti usluge specijaliziranih stručnjaka za osnivanje i poslovno upravljanje energetskih zadruga (7).

OBILJEŽJA FINANCIJSKIH INSTRUMENATA EU ZA ENERGETSKE ZAJEDNICE

Osim bespovratnih potpora, iz Višegodišnjeg financijskog okvira 2021. – 2027. na raspolaganju će biti i financijski instrumenti (povratni instrumenti) u formi dužničkih, jamstvenih i vlasničkih (equity) izvora. Najvažnije obilježje financijskih instrumenata u VFO 21.-27. je mogućnost kombiniranja bespovratnih potpora (grantova) s povratnim (dužničkim, jamstvenim i vlasničkim) instrumentima. Općenito, procedura pribave financijskih instrumenata je značajnije jednostavnija od procedure pribave bespovratnih potpora.

Financijski instrumenti su proizvodi Europskih fondova s uvjetima povoljnijim od komercijalnih supstituta. Svrha financijskih instrumenata je efikasan razvoj kohezijske politike. Kod ekonomski prihvatljivih projekata financijski instrumenti pomažu provedbi te se uvijek vraćaju davatelju. Ono što je posebno važno je imperativ da se financijski projekti koriste kod projekata koji generiraju prihode ili uštede u što postrojenja za proizvodnju obnovljive energije svakako spadaju. Budući da projekti proizvodnje obnovljive energije generiraju uštede kao razliku između jedinične cijene električne energije iz mreže i postrojenja te smanjenje emisije stakleničkih plinova, djelomično financiranje projekata zasnovanih na energetskim zajednicama s cijenom manjom od tržišnih cijena izvora financiranja moglo bi biti ekonomski racionalno i društveno prihvatljivo.

Iako je, općenito, svrha financijskih instrumenata omogućiti da se projekti unaprijede komercijalnim sadržajima povećavajući vjerojatnost dugoročne održivosti, svrha financijskih instrumenata za energetske zajednice mogla bi biti postizanje društvene koristi zbog manjih troškova energije, veće priuštivosti, smanjenje rizika od štetnih posljedica klimatskih promjena, rasterećenja elektroenergetskog prijenosnog i distribucijskog sustava, povećanja BDP-a te doprinos većem blagostanju građana.

Osnovna obilježja financijskih instrumenata iz VFO 21.-27. su slijedeća:

• Ne smiju se koristiti za refinanciranje postojećih ugovora, već za potporu svim vrstama novih ulaganja u skladu s temeljnim ciljevima politike;
• Potpora krajnjim primateljima za ulaganja u materijalnu i nematerijalnu imovinu te radni kapital za koje se očekuje da će biti financijski održivi i za koja nije dostupno dostatno financiranje iz tržišnih izvora;
• Samo za ulaganja koja na datum odluke o ulaganju nisu fizički dovršena ili u cijelosti provedena;
• Mogu se kombinirati s bespovratnim sredstvima u operaciji jedinstvenog FI i u okviru jedinstvenog ugovora. U tom se slučaju primjenjuju pravila za FI;
• Bespovratna sredstva ne koriste se za nadoknadu potpore primljene iz financijskih instrumenata;
• PDV je prihvatljiv trošak za FI, a u kombinaciji s bespovratnim sredstvima primjenjuju se pravila za bespovratna sredstva;
• Financijske instrumente dodjeljuje upravljačko tijelo (npr. MRRFEU) ili može povjeriti EIB-u ili HBOR-u;
• Vrijednost bespovratnih sredstava u istoj operaciji ne smije biti veći od vrijednosti financijskog instrumenta.

Za razliku od dosadašnjih tzv. nekombiniranih financijskih instrumenata, sadašnji kombinirani mogu biti: grant u kombinaciji s dužničkim instrumentom, grant u kombinaciji s garantnim instrumentom, rabatni dužnički financijski instrument (performance-based grant), grant za tehničku pomoć u kombinaciji s financijskim instrumentom te slične kombinacije. Da bi financijski instrumenti bili dostupni korisnicima, ministarstvo nadležno za gospodarstvo identificirati potrebu, a ministarstvo nadležno za EU fondove programirati. Ukoliko se prihvati društvena opravdanost i potreba financijskih instrumenata za brže uspostavljanje i razvoj energetskih zajednica, stvorit će se temeljne pretpostavke za programiranje.

S obzirom na trenutni zakonski okvir, relativno mali instalirani kapacitet fotonaponskih elektrana i još manji baterija, primjerenu razliku između cijena električne energije iz mreže i fotonaponskih postrojenja s tendencijom rasta te razlike te ograničenje energetske zajednice na istu transformatorsku stanicu moguće je očekivati relativno veliki broj novoosnovanih energetskih zajednica u slijedećih pet godina. No, tu postoji i primjetan rizik da se takve, relativno neekonomične male zajednice, možda i neće osnivati pa se ovakav zakonski okvir može smatrati uspostavljenim kako bi se usporila proizvodnja i dijeljenje građanske energije. Budući da ovakav propis nije u skladu s EU politikama u ovom području, za očekivati je i promjenu propisa u ovom dijelu. U slučaju promjene propisa kojima bi se osnivanje energetskih zajednica umjesto na istu transformatorsku stanicu proširilo na više njih, naselje ili regiju, broj novoosnovanih energetskih zajednica moga bi biti veći od 200 u slijedećih 5 godina prosječnog kapaciteta instalirane snage od više od 100 MW ukupno godišnje proizvedene energije od približno 100 GWh energije. Dakle, moglo bi se raditi o značajnom broju građana uključenom u proizvodnju vlastite energije, osjetnom smanjenju troškova za energiju, smanjenja emisije stakleničkih plinova za približno 10 000 TCO2 te adekvatnog rasterećenja elektroenergetskog sustava. Da bi se opisano grubo procijenjeno tržište moglo i ostvariti bit će potrebo približno 130 milijuna € ukupnih izvora financiranja. Ukupni izvori financiranja mogli bi se sastojati od vlastiti vlasničkih i dužničkih te tuđih dužničkih izvora. Dio tuđih dužničkih izvora mogli bi biti upravo financijski instrumenti EU. Uključivanje financijskih instrumenata EU moglo bi povećati sklonost uključivanja ostalih izvora financiranja zbog smanjenog ukupnog rizika ulaganja. Tu se otvara i pitanje obilježja financijskih instrumenata EU u pogledu ročnosti te strukture kombiniranog instrumenta koji se sastoji od bespovratnog granta i zajma. Moguća obilježja prikazana su u tablici 2:

Tablica 2: Moguća obilježja kombiniranog financijskog instrumenta EU za energetske zadruge

Izvor: Autori.

Prema mišljenju autora, a na temelju analize brojnih projekata ulaganja u krovne i zemaljske fotonaponske elektrane, udio bespovratnog granta mogao bi biti do 15% (za namirenje troškova osnivanja zadruge, izradu projekata i slično) te zajma najmanje 85%. kako bi se osigurala likvidnost poslovanja projekta (energetske zadruge), tj. stanje u okviru kojega se iz ostvarenih ušteda u cijelosti namiruju dospjele obveze prema tužim dužničkim izvorima financiranja (komercijalni kredit i financijski instrument EU) razdoblje otplate trebalo bi biti ne manje od 10 godina. Udio kombiniranih financijskih instrumenata EU u ukupnim izvorima financiranja mogao bi biti najmanje 50%.

ZAKLJUČAK I PREPORUKE

Trenutni zakonodavni okvir sigurno nije poticajan za osnivanje i poslovanje energetskih zajednica neovisno o njihovim pravnim oblicima. Ograničenje na jednu transformatorsku stanicu nepremostiva je prepreka za razvoj energetskih zajednica. Kada bi se ovo ograničenje uklonilo, stvorile bi se pretpostavke osnivanja značajnijeg broja energetskih zadruga u cijeloj zemlji. S obzirom na značajne potrebe za ulaganjem u energetska postrojenja energetskih zadruga, uključivanje kombiniranih financijskih instrumenata EU u strukturu ukupnih izvora financiranja osjetno bi ubrzalo razvoj ovog novog tržišta, a takve mogućnosti postoje u VFO 21.-27.

S obzirom na složeno poslovanje energetskih zadruga, očekuje se i razvoj tržišta specijaliziranih usluga u području osnivanja i upravljanja poslovanjem energetskih zadruga.

---

Prikazi: 45