Kategorije
Nekategorizirano

Projekt DISCOVER u Kastvu

7. svibnja 2024. u prostorijama KASPI inkubataora u Kastvu održan je prvi u nizu sastanaka u Gradu Kastvu. Grad Kastav je jedan od dionika projekta DISCOVER koji se provodi u nekoliko pilot regija, a Udruga Bez granica ga provodi u Hrvatskoj. Kroz projekt ćemo Gradu Kastvu – jedinici lokalne samouprave, ali i građanima, poduzetnicima i ostalim zainteresiranima pružiti potrebna znanja i informacije o temi energetskih projekata u zajednici (Community Energy Projects – CEPs).

Osnovne informacije o projektu dala je voditeljica Davorka Medved. Damir Juričić govorio je o financijskim aspektima udruživanja u energetske zajednice. Damir Medved predstavio je tehničke preduvjete za održivost zajednica, kao i tehnološke mogućnosti dostupne opreme. Prisutni su postavili niz pitanja o temi.

Predstavljanje projekta DISCOVER

Uvodni sastanak obilovao je informacijama pa je dogovoreno da se organizira nastavak u kojem bi se uključili i drugi zainteresirani iz Grada Kastva.

Views: 1

Kategorije
Objave Predavanja

Energetske zajednice: Preuzmi proizvodnju energije u svoje ruke!

Sadržaj:

  • Saznajte više o energetskim zajednicama, prednostima i inspirirajte se najboljim praksama!
  • Doznat ćete zašto i kako preuzeti proizvodnju energije u svoje ruke.
  • Kako smanjiti troškove potrošnje energije i povećati energetsku neovisnost. 
  • Koje su prednosti udruživanja u energetske zajednice i kako realizirati projekte? 
  • Koji su izazovi? 
  • Kako energetske zajednice pomažu u smanjenju energetskog siromaštva?

Predstavit ćemo uspješne primjere iz prakse u RH!

Panelisti:

  • mr. sc. Damir Medved, UNIRI, direktor projekta EDIH Adria (Sveučilište u Rijeci)
  • dr. sc. Damir Juričić, Innerga d.o.o., Udruga Energetska zajednica Sjevernog Jadrana – Energetska neovisnost kroz inicijative građanske energije u PGŽ-u

Moderatorica:
Nikolina Oršulić, Forbes Hrvatska

Pitanja panelistima možete uputiti i unaprijed putem ovog linka: https://lnkd.in/ePHU4mws

Webinar je besplatan za sudjelovanje. Webinar se snima.

Registrirajte se besplatno ovdje: https://lnkd.in/ec_tGEde

www.woom.zone

Views: 18

Kategorije
Predavanja

POZIV NA OKRUGLI STOL“Građanska (obnovljiva) energija”

Udruga Žmergo, Filozofski fakultet u Rijeci, Energetska zajednica Sjevrnog Jadrana i udruga Bez granica pozivaju sve zainteresirane za temu obnovljivih izvora energije na okrugli stol na kojem će pozvani relevantni stručnjaci govoriti o trendovima, aktualnostima te potencijalima obnovljivih izvora energije, ulozi jedinica lokalne samouprave, dostupnosti iste građanima, a s posebnim naglaskom na energetsko siromaštvo i kako ga možemo eliminirati (ili smanjiti).


Nalazimo se na energetskoj raskrsnici. Proaktivni pristup pri osiguravanju energetske neovisnosti važniji je nego ikada. Okrugli stol izuzetna je prilika čuti stručnjake s iskustvom u tom području koji će predstaviti mnoga istraživanja i prilike koje se pružaju i pokretanjem javno-građanskih projekata, kao što je lokalna inicijativa građanske energije koju danas vodi Energetsko-klimatski ured Grada Križevaca, prvi takav u Hrvatskoj. Suradnja gradova i općina s udrugama i građanima izuzetno je bitna i moguća, kako bi čim uspješnije proveli tranziciju na dobrobit lokalne zajednice.

Gosti govornici

  • mr.sc. Anamari Majdandžić, DOOR – Prezentacija Centara za borbu protiv energetskog siromaštva i primjer suradnje s dobrom praksom iz Križevaca, kao i rješenja za energetsku neovisnost u EU i Hrvatskoj
  • mr.sc. Hrvoje Keko, Grid One d.o.o., Udruga My Energy Community – Usluge u domeni naprednih mreža i energetske tranzicije te modernizaciji i optimizaciji energetske infrastrukture, povezivanju istraživačkih organizacija, energetskih startupova i lokalnih zajednica.
  • dr.sc. Damir Juričić, Innerga d.o.o., Udruga Energetska zajednica Sjevernog Jadrana – Energetska neovisnost kroz inicijative građanske energije u PGŽ-u, inovativni modeli organizacije i financiranja energetskih zajednica te utjecaj Zakona o tržištu električne energije na realizaciju građanskih inicijativa

Moderator:

  • mr.sc. Damir Medved, direktor projekta EDIH Adria (Sveučilište u Rijeci), Udruga Bez granica
  • Uvodno predavanje – energetsko siromaštvo u EU i HR

Poziv za sudjelovanje je otvoren za sve zainteresirane građane bez prethodne najave, a za prisutne će biti organizirano i osvježenje.

Aktivnost organiziraju Udruga Žmergo i Filozofski fakultet u Rijeci u okviru projekta Community-based action for a green transition (CO-GREEN) koji se provodi uz financijsku potporu Europske unije u okviru programa Citizens, Equality, Rights and Values (CERV).

Views: 47

Kategorije
Stručni tekstovi

Uloga energetskih zajednica u smanjenju energetskog siromaštva građana

Sažetak

Procjenjuje se da je približno 11 % stanovništva Europske unije, odnosno 54 milijuna Europljana, pogođeno je energetskim siromaštvom ili je izloženo riziku energetskog siromaštva. Radi se o pojavi koja ne pogađa samo ugrožene građane već i sve ostale posredno uslijed povećanja negativnih eksternalija. Stoga brojni dokumenti na razini Europske unije pozivaju javne administracije diljem Europe na smisleni i sustavni angažman kako bi se brojni građani zaštitili od rastućeg trenda energetskog siromaštva.

U ovome tekstu autori predlažu mehanizam udruživanja ugroženih građana s javnim tijelima u okviru energetskih zajednica građana, a na primjeru grada Rijeke prikazuju okvirne vrijednosti takve javne politike.

1. UVOD

Proteklih godina svjedočili smo mnoštvu globalnih zdravstveni, ekonomskih i naposlijetku energetskih kriza, te premda se može činiti da su građani EU bili manje pogođeni od ostatka svijeta, Eurostat pokazuje da to nije tako. Značajan dio stanovništva nalazi se u direktnoj ugrozi od energetskog siromaštva. Energetsko siromaštvo je situacija u kojoj pojedinci ili domaćinstva nemaju pristup dovoljnim količinama energetskih resursa, poput električne energije ili topline koje su im potrebne za zadovoljavanje osnovnih potreba[1]. Energetsko siromaštvo može biti uzrokovano ekonomskim razlozima (loša ekonomska situacija u državi, nezaposlenost i sl.), proizlaziti iz neadekvatnih stambenih uvjeta, visokih troškova za energente ili nedostatka kvalitetne energetske infrastrukture u naselju ili cijeloj državi. Treba uočiti i problem nedostatka edukacije šire populacije o temama povezanim s novim izvorima energije ili o efikasnom korištenju energije što ih često onemogućava da poboljšaju svoju trenutnu situaciju.

Energetsko siromaštvo može imati ozbiljne socijalne i posljedice po zdravlje, kvalitetu života i opću dobrobit ljudi. Osobe koje se suočavaju s energetskim siromaštvom mogu imati problema sa zagrijavanjem doma tijekom hladnih mjeseci što može dovesti do zdravstvenih problema, posebno među najranjivijim grupama stanovništva, kao što su djeca i stariji.

Mnoge države i nevladine organizacije prepoznaju važnost rješavanja problema energetskog siromaštva kako bi poboljšali kvalitetu života građana i postigli održivi razvoj. To uključuje pružanje financijske pomoći, unapređivanje energetske efikasnosti stambenih objekata, razvoj pristupačnih energetskih izvora i realizacija programa edukacije o energetskoj efikasnosti. U tom kontekstu posebno su važne energetske zajednice građana koje uz proizvodnju omogućavaju i razmjenu energije, a pomoć ugroženima je često prisutna kao jedan od važnih ciljeva njihovog rada.

EU komisija je prepoznala značaj energetskih zajednica te ih posebno i obrađuje kroz nekoliko članaka nedavno donesenih preporuka za suzbijanje energetskog siromaštva[2]. Ove preporuke predstavljaju snažan poticaj za razrješavanje niza prepreka koje su posve neshvatljivo ugrađene u hrvatsku interpretaciju i transpoziciju RED II direktiva čime je razvoj energetskih zajednica u Republici Hrvatskoj posve onemogućen.

Konkretno iz preporuka EU KOMISIJE 2023/2407 (od 20. listopada 2023.) o energetskom siromaštvu možemo istaknuti sljedeće konstatacije koje podcrtavaju ulogu energetskih zajednica ali lokalne uprave (gradova i naselja)[3]:

(35) Energija iz obnovljivih izvora povoljnija je za potrošače ako joj mogu izravno pristupiti. Programima kolektivne vlastite potrošnje može se prevladati ograničeni kapacitet kućanstava pogođenih energetskim siromaštvom da pristupe energiji iz obnovljivih izvora i postanu aktivni kao potrošači dok proizvode električnu energiju (takozvani „prosumeri”). Prosumer koji sudjeluje u kolektivnim programima vlastite potrošnje donosi veću nefinancijsku korist, kao što su povećanje autonomije, nove vještine i socijalna uključivost pojedinca, te povjerenje i međupovezanost za zajednicu.

iz preporuka EU KOMISIJE 2023/2407

(36) Sustavi kolektivne vlastite potrošnje uključuju energetske zajednice i sustave dijeljenja energije. Komisija podupire aktualnu učinkovitu provedbu zakonodavstva Unije o energetskim zajednicama u državama članicama i predlaže posebne odredbe o dijeljenju energije. Općine[4] imaju važnu ulogu u tome da programi kolektivne vlastite potrošnje postanu otvoreni i dostupni kućanstvima pogođenima energetskim siromaštvom, posebno u slučajevima u kojima bi ulazak na tržište inače podrazumijevao financijske zahtjeve, te u složenim administrativnim postupcima i troškovima.

iz preporuka EU KOMISIJE 2023/2407

Može se konstatirati da je EU komisija u spomenutim preporukama vrlo jasno dala smjer rješavanja energetskog siromaštva i potporu energetskim zajednicama, no nažalost prema dosadašnjim iskustvima, proteći će mnogo vremena prije nego se to pretoči u hrvatsku operativu.

2. ENERGETSKO SIROMAŠTVO U DRŽAVAMA EUROPSKE UNIJE

Energetsko siromaštvo predstavlja izazov u mnogim državama članicama Europske unije[5] (EU). Iako se razine energetskog siromaštva mogu razlikovati između zemalja, postoje zajednički faktori i inicijative koje se primjenjuju na nivou EU kako bi se borilo protiv ovog problema. Paradoksalno veći problemi sa grijanjem nastaju u južnoj Europi, no recentna[6] istraživanja ukazuju da je ključni problem nedostatak adekvatne izolacije objekata i činjenice da je cijena energenata gotovo identična u cijeloj EU, no priuštivost odnosno financijska snaga domaćinstava na sjeveru u jugu EU je bitno različita.

Slika 1: Postotak EU domaćinstava koje na mogu zagrijati objekt stanovanja

Izvor: EPAH 2022.

Općenito, dvije su dimenzije kritične kod analize problema energetskog siromaštva i najviše utječu na status ugroženosti – vlasništvo nad nekretninama  i tip energenta koji se koristi za grijanje što je ujedno i najveći pojedinačni izdatak. Naime, uvidom u dostupne EU statističke podatke[7] (tablica 1) uočljiva je ugroženost gotovo trećine stanovnika EU, pri čemu su najugroženiji korisnici socijalnih stanovanja, vlasnici objekata, a najmanje podstanari. Rezultat je zanimljiv i zbog činjenice da jasno ukazuje na trošak koji vlasnici imaju za održavanje svojih objekata (održavanje se zanemaruje zbog nedostatka sredstava) i eventualno povećanje energetske učinkovitosti objekata u njihovom vlasništvu, stoga ako nema investiranja u poboljšanja, troškovi za grijanje se povećavaju i time ulaze u zonu rizika. Analize koje bi uzele u obzir tip objekta – primjerice obiteljske kuće nasuprot višestambenim objektima nisu nažalost dostupne, no može se pretpostavljati da su troškovi energetske obnove po m2 bitno veći za samostojeće objekte nego za objekte u nizu ili višekatnice. 

Tablica 1: Neadekvatno grijanje i nemogućnost plaćanja računa (2018.)

Izvor: EPAH 2022.

Druga kritična komponenta je tehnologija i tip energenta koji se koristi za grijanje. Iz tablice je vidljiv tip energenta koji je najčešći u nekoliko odabranih država i pokazuje velike razlike koji su uvjetovanje ne toliko stupnjem tehnološkog razvoja, već i nekim društvenim ili povijesnim razlozima (primjer Grčke koja je izrazito ovisna o fosilnim gorivima, Bugarske gdje dominira električna energija primarno zbog  nekoliko nuklearnih elektrana izgrađenih za vrijeme socijalizma ili pak Hrvatske gdje je izrazito korištenje biomase (drva, peleta, briketa) jednostavno zbog široke rasprostranjenosti i lokalne dostupnosti takvih energenata). To se odmah može korelirati s prethodnom tablicom gdje postaje jasnije zašto su prosječno Grci (iako s većim BDP po glavi stanovnika) ugroženiji od Hrvata ili Portugalaca. Tip energenta određuje i mogućnost njegove supstitucije, ako je energent električna energija. onda se može relativno jednostavno zamijeniti s energijom proizvedenom iz održivih izvora energije (fotonaponskih elektrana ili vjetroelektrana) a u kombinaciji s energetskim zajednicama moguće je osigurati i relativno jednostavnu distribuciju viškova. No valja primijetiti da supstitucija energenata ili tehnologija za grijanje mora biti provedena zajedno s energetskom obnovom objekta, u protivnom se planirane uštede neće moći ostvariti a rekonstruirano grijanje neće moći zadovoljiti potrebe korisnika (dobar primjer je zamjena grijanja sa klasičnim radijatorima i kotlom na lož ulje s nisko temperaturnim podnim grijanjem i dizalicama topline).    

Tablica 2: Energenti korišteni za grijanje u odabranim zemljama

Izvor: EPAH 2022.

Brzi prelazak na zelene energente neće biti moguć bez potpore države, a mora se provoditi u fazama kako bi se smanjile štetne nuspojave za ranjive potrošače energije i izbjegla situacija da energetska tranzicija povećava energetsko siromaštvo. Drugim riječima, ranjivim potrošačima energije potrebna je potpora kako bi nadoknadili veće troškove energije. No te potpore dodatno opterećuju proračune i  kreiraju dodatna deficite što po drugoj strani umanjuje prostor za povećanje socijalnih izdataka.

Tijekom 2009. godine u okviru europskog projekta koji je istraživao poveznicu između siromaštva i energetske učinkovitosti, procijenjeno je da između 50 i 125 milijuna ljudi u EU živi u riziku od energetskog siromaštva (EFP). Energetsko siromaštvo direktno utječe na zdravlje oko 34 milijuna ljudi i velik je problem u cijeloj Europskoj uniji. No, iako se zdravlje često koristi kao opravdanje za rješavanje EFP-a, definicije, mjerenja EFP-a i odgovarajuće zdravstvene posljedice često su različiti i nejasno definirani. Učinak EFP-a na zdravlje vjerojatno je složen i ima mnogo potencijalnih kovarijanti koje utječu na zdravstvene ishode, što otežava mjerenje i razdvajanje, a time i verifikaciju korelacija.

Unatoč prilično jasnom utjecaju na zdravlje građana, čini se da EFP često više obrađuje u energetskim, financijskim i gospodarskim disciplinama, nego u javnom zdravstvu. Povećanje broja smrti tijekom zimskog razdoblja u EU[8] je indikativno iako utjecaj globalne pandemije Covid-19 nije zanemariv. U konačnici rješenje problema nalazi se u balansu između brzine energetske tranzicije, pravilnom rasporedu tereta tranzicije na sve dionike i posebna briga o ugroženim skupinama kako bi se izbjegle nepotrebne dodatne smrti stanovnika EU.  

Slika 2: Povećanje broja smrti zbog hladnoće u EU

Izvor: EPAH 2022.

U Republici Hrvatskoj energetsko siromaštvo nije jasno definirano, niti su do sada utvrđeni opći kriteriji ili metodologije za utvrđivanje energetskog siromaštva. No zanimljivo je uvođenje energetskog siromaštva kao pojma u Zakonu o energetskoj učinkovitosti, bez da je igdje opisano kako se utvrđuje, kako se mjeri, te kako ga izbjeći ili riješiti. Nema jasno definiranih kriterija koji bi obuhvatili šire kategorije energetske ranjivosti kućanstava od postojećih (i uskih) kriterija za pomoć ugroženim kućanstvima u podmirenju troškova električne energije. Definicijom energetski ugroženog kućanstva u Uredbi o kriterijima za stjecanje statusa ugroženih kupaca energije iz umreženih sustava ne uzimaju se u obzir svi aspekti ranjivosti, a status ranjivog kupca energije ne bi se trebao primjenjivati samo na električnu energiju, već i na druge oblike energije (npr. toplinu).

Nadalje, nije jasno koje ministarstvo bi trebalo biti nadležno za tu problematiku (Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike ili Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja), pa onda nema ni konkretnijih zaduženja na definiranju i provedbi mjera. Posljedično, Hrvatska trenutno nema uspostavljen sustav praćenja energetskog siromaštva, zbog čega nema jasnog uvida u stvarno stanje energetski ugroženih kućanstava, nego se prema ustaljenoj praksi sredstva ”helikopterski” dijele, stvarajući dugoročnu štetu svim sudionicima energetske tranzicije. Dostupni su jedino anketni podaci prikazani na grafikonu 1. koji zorno prikazuju ugroženost hrvatskih domaćinstava.

Grafikon 1: Nemogućnost plaćanja računa za energiju u proteklih 12 mjeseci

Izvor: EPAH 2022.

U Republici Hrvatskoj se, slično kao i u cijeloj Europskoj uniji, gotovo 50 % konačne potrošnje energije koristi za grijanje i hlađenje, od čega 80 % u zgradama. U slučaju Hrvatske vidljivo je da su emisije stakleničkih plinova uzrokovane grijanjem bitno veće nego u primjerice Norveškoj primarno zbog razlike u izolaciji zgrada (grafikon 2). Dugoročna strategija mobilizacije ulaganja u obnovu Nacionalnog fonda zgrada Republike Hrvatske do 2050 daje neka potencijalna rješenja kako unaprijediti energetske ovojnice objekata. U skladu s iznesenim prijedlozima, očekuje se donošenje tri ključna programa energetske obnove za razdoblje od 2021. do 2030. godine za stambene zgrade, obiteljske kuće i javne zgrade.

Grafikon 2: Emisije stakleničkih plinova uzrokovanih grijanjem i hlađenjem po glavi stanovnika

Izvor: EPAH 2022.

Prema podacima iz Strategije, hrvatski nacionalni fond stambenih zgrada sastoji se od 762.397 objekata (višestambenih i obiteljskih kuća), dok se nestambeni građevinski fond sastoji od 124.924 zgrade (poslovne i javne). Energetska učinkovitost i karakteristike zgrada, kao i njihova potrošnja energije, uvelike su određeni razdobljem izgradnje, ali i raširenim problemom neadekvatnog održavanja objekata. U Republici Hrvatskoj preko 90 % stambenog fonda je u privatnom vlasništvu[9] (kuće 73 % a stanovi 27 %), drugim riječima kompletan teret energetske tranzicije nalazi se na leđima financijski dobrano iscrpljenih građana. U tom kontekstu povoljna je dostupnost novih tehnoloških rješenja po prihvatljivim cijenama (primjerice fotonaponska elektrana u kombinaciji s dizalicom topline košta manje nego manji obiteljski auto), te ako bi se razriješilo sufinanciranje obnove energetskih ovojnica objekata u kombinaciji s dijeljenjem viškova energije putem energetskih zajednica racionalno je očekivati da bi se mogli umanjiti rizici energetskog siromaštva u Republici Hrvatskoj.

2. ENERGETSKE ZAJEDNICE U REPUBLICI HRVATSKOJ

Energetske zajednice su neprofitne poslovne formacije osnovane u svrhu dijeljenja i skladištenja unutar zajednice proizvedene obnovljive energije. Inicijativa postojanju energetskih zajednica građana proizašla je iz Direktive (EU) 2019/944, a poslovanje u Republici Hrvatskoj uređeno je propisima iz područja energetike te propisima kojima se uređuje poslovanje neprofitnih organizacija. Svrha energetskih zajednica građana ponajviše proizlazi iz klimatskih trendova kako bi se proizvodnjom obnovljive energije ”na malo” doprinijelo smanjenju emisije stakleničkih plinova, smanjila cijena električne energije te postigla dugoročno stabilna cijena. Naravno, postoje i posredne koristi povezane sa svrhom, a one se ponajviše odnose na rasterećenje nacionalnog elektro-energetskog sustava i smanjenje potreba za uvozom električne energije. Predmet energetskih zajednica proizlazi iz njenih propisima dozvoljenih djelatnosti: proizvodnja obnovljive energije, skladištenje proizvedene energije, aktivnosti energetske učinkovitosti, opskrbom energije, upravljanje potrošnjom energije, agregiranje i slično.

Energetske zajednice građana mogu imati različite poslovne modele koji ponajviše ovise o modelu nabave postrojenja i uređaja koji služe za obavljanje djelatnosti. Koji će poslovni model energetska zajednica odabrati ovisit će, između ostalog, o stanju na dan njenog osnivanja. Tako, na primjer, energetske zajednice građana čiji članovi već posjeduju postrojenja za proizvodnju i/ili skladištenje energije usmjerit će se prema poslovnom modelu u okviru kojega sama energetska zajednica pruža usluge svojim članovima u području dijeljenja i evidencije dijeljene energije te usluge upravljanja potrošnjom. S druge strane, energetske zajednice čiji članovi tek planiraju uložiti u postrojenja mogle bi odabrati poslovni model u okviru kojega pravna osoba energetske zajednice ulaže u postrojenja na imovini njenih članova. Treća mogućnost poslovnog modela može biti kombinacija navedenih s ambicijom da se postrojenja razvijaju na raspoloživim javnim površinama. Ovakav poslovni model preferirat će članovi koji imaju raspoložive površine u vlasništvu, ali nemaju tehničke mogućnosti za ulaganjem, na primjer zbog zaštite urbanih cjelina ili konstrukcijskih ograničenja.

Ovdje je posebno interesantno skrenuti pozornost na poslovni model, odnosno, mogućnost da jedna grupa članova zajednice koristi kapacitete površina u vlasništvu (krovovi, okućnice) drugih članova. Naime radi se o tome da u okviru ovog poslovnog modela pojedini članovi zajednice ulažu u postrojenja čiji su proizvodni kapaciteti veći od njihovih potreba sve kako bi višak proizvedene energije podijelili s članovima zajednice koji nemaju tehničkih mogućnosti ulaganja u proizvodne kapacitete, ali su spremni platiti taj dio proizvedene energije. Dakle, ovdje se dijeljenoj energiji dodjeljuje novčana vrijednost kao kompenzacija za korištenje tuđih kapaciteta u svrhu prevladavanja tehničkih ograničenja člana zajednice koji plaća dijeljenu energiju.

Na tragu ovog zadnjeg poslovnog modela otvara se cijeli niz opcija i mogućnosti na tržištu energije proizvedenih u okviru energetskih zajednica građana. Jedna od tih mogućnosti je i veliki potencijal energetskih zajednica u doprinosu smanjenja energetskog siromaštva potrebitih građana.

Jedan od ciljeva javnih politika kojima se uređuju aktivnosti usmjerene na smanjenje energetskog siromaštva građana je povećanje dostupnosti jeftinije energije onim građanima čiji dohodak nije dostatan za namirenje troškova ukupno potrebne energije u godini dana. Zbog nedostatnog dohotka građani se odriču dijela ukupno potrebne energije što može biti uzrokom narušavanja zdravlja, a posljedično i rastu javnih troškova liječenja. Kako bi se prevladalo ograničenje dohotka javna tijela najčešće tim građanima subvencioniraju dio dohotka. Međutim, takva mjera često je vremenski ograničenja pa nestalnost subvencije doprinosi dodatnoj neizvjesnosti primatelja subvencije. Prevladavanje ove neizvjesnosti uz istovremeno postizanje ciljeva održive veće dostupnosti jeftinije energije moguće je mehanizmom udruživanja javnih tijela (s jedne strane) i potrebitih građana (s druge) u energetske zajednice u okviru kojih javna tijela na svojoj imovini proizvode obnovljivu energiju koju stavljaju na raspolaganje potrebitim građanima po smanjenoj cijeni ili besplatno. Takvo rješenje nosi i pretpostavke dugoročno provedivih javnih politika zbog same prirode fotonaponskih postrojenja. Moguća struktura organizacije i nabave prikazana je na shemi X:

Shema 1: Organizacija i financiranje energetskih zajednica u svrhu smanjenja energetskog siromaštva

Izvor: Autori.

Javna tijela (općine, gradovi) (3) ulažu u postrojenja za proizvodnju obnovljive energije namijenjene dijeljenju unutar energetske zajednice građana. Postrojenja (2) mogu nabaviti (1) kao radove ili kao uslugu raspoloživosti (PVaaA[10]). U oba slučaja nabave proizvedena obnovljiva energija je u vlasništvu javnog tijela pa ju je slobodno dijeliti (4) s građanima (6) posredstvom sustava za dijeljenje energije (5) unutar energetske zajednice. Novčani iznos dijeljene energije određuje javno tijelo.  Ovisno o materijalno-socijalnom stanju građana (članova energetske zajednice) može biti od 0 €/kWh pa do njene proizvođačke cijene (približno 4-6 €c/kWh). Naravno, ovdje treba pridodati i cijenu korištenja distributivnog i prijenosnog sustava.

Provedbom javnih politika vezanih uz doprinos smanjenju energetskog siromaštva na predloženi način mogli bi se postići sljedeći ciljevi od javnog i privatnog interesa:

  • Povećanje zdravlja građana zbog povećanja priuštivosti potrebne godišnje količine energije;
  • Smanjenje troškova liječenja;
  • Povećanje broja radnih sati;
  • Smanjenje emisije stakleničkih plinova zbog proizvodnje obnovljive energije;
  • Jačanje povjerenja u mogućnost življenja solidarnosti.

Dakle radi se o opipljivim ciljevima koji mogu doprinijeti boljem odnosu između cijene i kvalitete javnih usluga, ali i jačanju povjerenja u javne institucije.

3. MOGUĆNOSTI PROVEDBE JAVNE POLITIKE DOPRINOSA SMANJENJU ENERGETSKOG SIROMAŠTVA GRAĐANA

Javnu politiku doprinosa smanjenju energetskog siromaštva građana moguće je provesti ugradnjom fotonaponskih postrojenja za proizvodnju priuštive električne energije za građane koji si ne mogu priuštiti dovoljnu količine električne energije za njihove godišnje potrebe, odnosno, za građane koji su u riziku potencijalne nemogućnosti priuštiti si potrebnu količinu električne energije za godišnje potrebe. Politiku bi bilo moguće provesti na sljedeće načine:

  1. Ugradnjom fotonaponskih postrojenja na krovove građana u potrebi;
  2. Ugradnjom fotonaponskih postrojenja na krovove javnih građevina i/ili javnih površina u vlasništvu javnih tijela;
  3. Kombinacijom ugradnje fotonaponskih postrojenja na krovove javnih tijela, javne površine te krovove građana u potrebi.

Prvi način podrazumijeva aktivnosti grada ili općine vezane za ulaganje u ugradnju fotonaponskih postrojenja na tuđoj imovini (krovove privatnih zgrada). Ova mogućnost provest će se sklapanjem ugovora o najmu krova u okviru kojega će grad ili općina unajmiti krov privatne zgrade te ugraditi postrojenje za proizvodnju obnovljive energije. Sukladno propisima kojima se uređuje tržište električne energije proizvedena energije po određenom će se ključu dijeliti među stanarima višestambene zgrade preferirajući stanare u potrebi. Prednost ove mogućnosti je status proizvodnje energije za vlastite potrebe u kojem slučaju se davatelj energije (grad ili općina) ne treba s korisnikom energije (građani u potrebi) povezivati u energetsku zajednicu. Nedostatak bi mogao biti složena procedura ugovaranja postupka postavljanja postrojenja, organizacija dijeljenja energije u formi skupine krajnjih kupaca koji zajednički nastupaju te kompleksan postupak nadzora i upravljanja procesom.

Drugi način temelji se na pretpostavci da grad ili općina ugrađuje fotonaponska postrojenja na krovovima građevina u njihovom vlasništvu. To mogu biti opće javne zgrade, javne zgrade koje nisu u kakvoj javnoj funkciji ili uporabi (napušteni kompleksi), javna parkirališta na otvorenim površinama i slično. Uvjet za dijeljenje proizvedene energije građanima u riziku od energetskog siromaštva je njihovo povezivanje u energetsku zajednicu građana. Radi se o mogućnosti uređenoj propisima kojima se uređuje tržište električne energije. Iako trenutno postoje otvorena pitanja u provedbi energetskih zajednica, očekuje se da će se na njih adekvatno odgovoriti u predstojećem razdoblju. Prednosti ovog načina, uz pretpostavku prakse funkcionalne uspostave energetske zajednice, je relativno jednostavna procedura provedbe zahvata ugradnje postrojenja kao i dijeljenja energije. Građani u potrebi pojavljuju se kao neka vrsta pasivnih članova energetske zajednice u ulozi kupaca ili korisnika obnovljive energije. Nedostatci su, vjeruje se, privremeni, a uglavnom se odnose na trenutno nejasne zahtjeve koje zakonodavac postavlja pred članove energetskih zajednica.

Treći način je kompleksniji i odnosi se na kombinaciju prethodna dva. Radi se o ugradnji fotonaponskih postrojenja na krovove građevina u javnom vlasništvu, javnim površinama te na krovove privatnih zgrada u kojima stanuju građani u potrebi. Procesi uspostave funkcionalnog sustava u okviru ove mogućnosti su kompleksni, a prednosti su uglavnom vezane za mogućnost korištenja većih kapaciteta proizvedene obnovljive energije. Nedostatci uglavnom proizlaze iz multipliciranja kompleksnosti procedura i rizika upravljanja koji iz tako kompleksnih procedura proizlaze.

4. MOGUĆNOSTI NABAVE FOTONAPONSKIH POSTROJENJA ZA ENERGETSKE ZAJEDNICE GRAĐANA

Uz pretpostavku svijesti i spremnosti zajednice doprinijeti smanjenju rizika energetskog siromaštva dijela sugrađana, javni naručitelji (isporučitelji jeftinije ili besplatne obnovljive energije građanima u potrebi), u postupku odlučivanja o artikuliranju, usvajanju, pripremi i provedbi javnih politika smanjenja rizika od energetskog siromaštva građana suočit će se s pitanje o mogućnostima nabave postrojenja za proizvodnju obnovljive energije. Naravno, uvijek postoji mogućnost tradicionalne nabave radova no, u zadnje vrijeme razvija se i praksa nabave takvih postrojenja kao usluge raspoloživosti.

U okviru nabave radova, naručitelj (grad, općina) sklapa ugovor o nabavi radova na temelju kojega je izvođač radova obvezan nabaviti i ugraditi postrojenje. Cijenu izvedenih radova naručitelj će platiti iz vlastitih proračunskih izvora ili iz tuđih dužničkih izvora u okviru kapitalnog proračuna. Održavanje i upravljanje postrojenjem bit će obveza naručitelja.

Za razliku od nabave radova, nabava usluge raspoloživosti fotonaponskog postrojenja provodi se posredstvom ugovora o nabavi raspoloživosti[11] (PVaaA). Izvršitelj usluge raspoloživosti ne sudjeluje u projektu isključivo u etapi ugradnje već i u dužem razdoblju uporabe postrojenja. Izvršitelj je odgovoran za funkcionalnost (raspoloživost) postrojenja kako bi naručitelj koristio energiju proizvedenu radom postrojenja. Za isporučenu uslugu raspoloživosti naručitelj plaća, ako je postrojenje raspoloživo, naknadu za raspoloživost. Plaćanja naknade za raspoloživost evidentiraju se u operativnom proračunu naručitelja.

U pogledu sufinanciranja iz EU izvora (kapitalna pomoć ili grant, dužnički financijski instrumenti) navedeni modeli nabave imaju jednak status s tom razlikom što će kapitalna pomoć u slučaju nabave radova umanjiti nabavnu cijenu postrojenja, a u slučaju nabave usluge raspoloživosti naknadu za raspoloživost.

5. PROCJENA ULAGANJA U ENERGETSKE ZAJEDNICE GRAĐANA U SVRHU SMANJENJA ENERGETSKOG SIROMAŠTVA NA PRIMJERU GRADA RIJEKE

U svrhu ilustracije volumena ulaganja u energetske zajednice građana čija je svrha smanjenje energetskog siromaštva ili zaštita od rizika povećanja energetskog siromaštva građana, autori su priredili okvirnu analizu strukture i volumena potrebnih ulaganja u gradu Rijeci na temelju javno dostupnih podataka te procjena autora. Skreće se pozornost da je ova analiza okvirna te da je za potrebe ustanovljavanja javne politike i njene provedbe potrebno prirediti dopune.

Struktura pretpostavki i njihovih procijenjenih vrijednosti prikazana je u tablici 3.

Tablica 3: Struktura pretpostavki za procjenu volumena ulaganja u gradu Rijeci

Izvor: Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske (https://podaci.dzs.hr/2023/hr/58287), Hrvatska elektroprivreda.

Legenda: Min (najmanja procijenjena vrijednost), ML (najvjerojatnija vrijednost), Max (najveća procijenjena vrijednost), E (očekivana vrijednost).

S obzirom na javno dostupne podatke o broju stanovnika u gradu Rijeci te podatcima o građanima izloženim riziku energetskog siromaštva, procjenjuje se da bi u gradu Rijeci moglo biti između 7 i 8 tisuća građana izloženih riziku energetskog siromaštva, odnosno, građana koji si ne mogu ili jedva mogu priuštiti dovoljnu količinu energije u godini dana. Da bi se ti građani održivo zaštitili od rizika energetskog siromaštva procjenjuje se da bi ulaganje u postrojenja bila u rasponu od 15.5 do 17.6 milijuna eura. Sve građane Rijeke provedba ove javne politike solidarnosti moglo bi koštati između 700 tisuća i milijun eura godišnje. Naravno, provedba politike zaštite građana od rizika energetskog siromaštva trebala bi započeti pilot projektom s uzorkom od, na primjer, 500 građana. Kapitalna vrijednost takvog pilot projekta mogla bi se kretati u rasponu od 1 do 1.5 milijuna eura, odnosno prosječni godišnji proračunski rashod mogao bi biti u rasponu od 50 do 80 tisuća eura. Javna površina potrebna za provedbu pilot projekta (javne zemaljske površine ili krovovi javnih građevina) procjenjuje se u rasponu od 1800 do 2100 m2.

5. ZAKLJUČNA RAZMATRANJA

Mehanizam energetskih zajednica građana mogao bi biti učinkovit instrument javnih politika usmjerenih na smanjenje rizika energetskog siromaštva građana. Različite mogućnosti modela nabave postrojenja za proizvodnju obnovljive energije omogućuju javnim naručiteljima brzu provedbu ove javne politike bez angažiranja inicijalnih proračunskih izvora financiranja. Na primjeru grada Rijeke razvidno je da bi i pilot projekt, koji bi obuhvatio petstotinjak građana koji su najizloženiji riziku energetskog siromaštva, sve građane Rijeke stajao zanemarivo u odnosu na koristi koje bi ugroženi građani imali od provedbe takve javne politike. Ostaje vjerovati da će i lokalni javni menadžment prihvatiti ovu ili sličnu inicijativu.


[1] https://energy.ec.europa.eu/topics/markets-and-consumers/energy-consumer-rights/energy-poverty_en (15.12.2023.)

[2] https://energy.ec.europa.eu/news/commission-publishes-recommendations-tackle-energy-poverty-across-eu-2023-10-23_en (18.12.2023.)

[3] https://eur-lex.europa.eu/legal-content/HR/TXT/HTML/?uri=OJ:L_202302407 (18.12.2023.)

[4] Ovdje uočavamo neadekvatan prijevod originalnog  engleskog teksta preporuka – bitno primjereniji prijevod bio bi jedinice lokalne samouprave koje se sastoje od gradova i općina

[5] https://ec.europa.eu/eurostat/web/products-eurostat-news/-/DDN-20200120-1 (15.12.2023.)

[6] https://www.euronews.com/green/2022/12/09/europes-energy-crisis-in-data-which-countries-have-the-best-and-worst-insulated-homes (17.12.2023.)

[7] National indicators – European Commission (europa.eu) (17.12.2023.)

[8] EPAH_Energy Poverty National Indicators Report_0.pdf (europa.eu) (15.12.2023.)

[9] https://ec.europa.eu/eurostat/cache/digpub/housing/bloc-1a.html#:~:text=Houses%20are%20most%20common%20in,and%20Malta%20(both%2057%20%25) (15.12.2023.)

[10] PVaaA – PhotoVoltaic as an Availability – javni naručitelj nabavlja raspoloživost postrojenja. Isporučitelj na imovini naručitelj ugrađuje postrojenje i drži ga raspoloživim u ugovornom razdoblju. Za uslugu raspoloživosti naručitelj plaća naknadu za raspoloživost. Više o tome u Juričić, D.; Medved, D. (2023) Nabava usluge raspoloživosti postrojenja, uređaja i opreme, Tim4Pin br. 12.

[11] PhotoVoltaic as an Availability. Više o ovom modelu u: Juričić, D.; Medved, D. (2023) Nabava usluge raspoloživosti postrojenja, uređaja i opreme, Tim 4 Pin, broj 12.


dr.sc. Damir Juričić – piše o ekonomiji i financijama
mr. sc. Damir Medved – piše tehnologiji i zajednicama

Views: 43

Kategorije
Stručni tekstovi

Nabava usluge raspoloživosti postrojenja, uređaja i opreme

Sažetak

Nedavno je u Hrvatskoj sklopljen ugovor o nabavi fotonaponskog postrojenja kao usluge raspoloživosti. Radi se o ugovoru u okviru kojega izvršitelj isporučuje raspoloživost postrojenja sukladno standardima raspoloživosti koje je odredio naručitelj. Izvršitelj je u obvezi nabaviti postrojenje, ugraditi, testirati, nabavu i ugradnju financirati te održavati određeni broj godina (uglavnom do 10 godina). U postupku nabave izvršitelja korišten je kriterij troškova životnog vijeka (LCC[1]) određen člankom 287. i 288. Zakona o javnoj nabavi. Budući da se u Hrvatskoj još nije razvila praksa primjene ugovora o nabavi raspoloživosti postrojenja, uređaja, strojeva i opreme kao niti primjena kriterija troškova životnog vijeka, u okviru ovog teksta razmatraju se osnovna obilježja samog ugovora, standarda raspoloživosti, sufinanciranja i učinaka kapitalnih pomoći na iznos naknade te knjiženja transakcije na računima naručitelja i izvršitelja.

1. Uvod

Javni naručitelji javne investicijske projekte (građevinske i negrađevinske – postrojenja, opremu, uređaje i slično) mogu nabavljati na različite načine. Svaki način ima različite učinke na transparentnost, postojanost kvalitete u životnom vijeku, cijenu, financijsku održivost, raspoloživost javne usluge koja se projektom isporučuje građanima i slično. Način nabave (ili model nabave javnih investicijskih projekata) koji javni naručitelji najčešće primjenjuju je tradicionalna nabava radova. U okviru ovog modela nabave javni naručitelj sklapa ugovor o nabavi radova s izvođačem radova te isporučene radove plaća iz vlastitih (proračunskih) izvora ili iz tuđih uglavnom dužničkih izvora financiranja. Važno obilježje ovog modela nabave je da javni naručitelj održava građevinu ili postrojenje u njenom životnom vijeku preuzimajući pretežiti dio ukupnih rizika građevine ili postrojenja u njenom životnom vijeku.

Drugi model koji u razvijenom svijetu javni naručitelji sve češće primjenjuju je nabava usluge raspoloživosti građevine ili postrojenja. Razlika ovog modela nabave javnih investicijskih projekata je što javni naručitelj ne nabavlja samo radove već s njima povezano i održavanja. Dakle, kod modela nabave usluge raspoloživosti radovi i održavanje se nerazdvojivo povezani. Pod raspoloživošću se razumije obveza izvršitelja usluge raspoloživosti da građevinu ili postrojenje drži u raspoloživom (funkcionalnom) stanju u ugovornom razdoblju koji je za građevine najčešće u rasponu od 20 do 30 godina, a za postrojenja od 5 do 15 godina. Javni naručitelj ne plaća izvedene radove već periodično, tijekom ugovornog razdoblja, isporučene usluge raspoloživosti ukoliko je, u obračunskom razdoblju (mjesec, kvartal, polugodište ili godina), građevina ili postrojenje bila raspoloživa. U tom smislu, izvršitelj usluge raspoloživosti, uz izgradnju i održavanje, najčešće preuzima i obveze financiranja izgradnje javnog projekta.

Jedan od razloga sve češće primjene modela nabave usluge raspoloživosti je specijalizacija i efikasnija organizacija isporuke javnih usluga. Naime, javni naručitelji su specijalizirani za isporuku javnih usluga (na primjer, obrazovanje, liječenje, osvjetljavanje javnih površina, korištenje obnovljive energije, sigurnost, obrana i slično). Njihov osnovni posao nije upravljati građevinama ili postrojenjima (na primjer, škole, bolnice, javna rasvjeta, postrojenja za proizvodnju obnovljive energije, policijske i vatrogasne postrojbe, vojne građevine). Stoga brigu o građevinama i postrojenjima ustupaju specijaliziranim subjektima iz privatnog sektora koje, posredstvom ugovora o nabavi raspoloživosti građevine ili postrojenja, angažiraju na izgradnji, održavanju, financiranju, a nerijetko i upravljanju. Plaćat će isključivo korištenje građevina i postrojenja i to isključivo ukoliko su im raspoložive za isporuku njihovih javnih usluga zbog kojih postoje.

Nedavno je po prvi puta u Republici Hrvatskoj sklopljen ugovor o nabavi usluge raspoloživosti fotonaponskog postrojenja. Radi se o ugovoru između jedne općine i privatnog poduzetnika temeljem kojega je poduzetnik obvezan izraditi projektnu dokumentaciju postrojenja, ishoditi dozvole, dobaviti i ugraditi postrojenje na krovu u vlasništvu općine, nabavu i ugradnju financirati te održavati postrojenje primjereni broj godina na način da proizvodi obnovljivu energiju kontinuirano. Ukoliko je postrojenje raspoloživo (funkcionalno) na način kako je to određeno ugovorenim standardima, općina će platiti naknadu za raspoloživost za protekli mjesec.

Svaki model nabave javnih investicijskih projekata ima prednosti i nedostatke, a zadatak je javnog menadžmenta utvrditi jesu li prednosti veći od nedostataka i u takvom procesu usporedbe odabrati onaj s kojim se može očekivati najveća vjerojatnost postizanja vrijednosti za novac. U tablici 1 prezentirane su prednosti i nedostatci modela nabave javnih projekata kao usluge raspoloživosti:

Tablica 1: Prednosti i nedostatci modela nabave usluge raspoloživosti

Izvor: Autori.

Velika pogodnost primjene modela nabave usluge raspoloživosti je postizanje poslovnog stanja naručitelja u kojem je aktivnost administracije usmjerena na isporuku javne usluge, a ne na samu građevinu ili postrojenje kao preduvjeta za isporuku javne usluge. Kada sklopi ugovor o usluzi raspoloživosti, javna administracija ne troši vrijeme i kapacitete za kontinuirano održavanje građevina i postrojenja već isključivo na kvalitetu isporučene javne usluge i komunikaciju s korisnicima usluge koje se građevinom ili postrojenjem isporučuje građanima. Građevinom ili postrojenjem bavi se poduzetnik kojemu je to i osnovni posao. Posljedica takvog poslovnog stanja (poslovnog modela) je transfer pretežitog dijela rizika javnog projekta na poduzetnika uz naknadu premije za prenesene rizike (naknada za raspoloživost) kojom se očekuje postizanje veće vrijednosti javnih usluga za plaćeni novac. Uz to, ukoliko je ugovorom određeno da provedbu projekta (kapitalnu vrijednost) financira poduzetnik, tada se javni naručitelj ne zadužuje ili ne plaća kapitalnu vrijednost iz proračuna na početku provedbe projekta već sukcesivno u ugovornom razdoblju, iz operativnog proračuna, u ugovornom razdoblju. Podatci o kapitalnoj vrijednost projekta i operativnim troškovima, budući da su utvrđeni u postupku javne nabave, predstavljaju tržišne vrijednosti i kao takvi imaju veliku vrijednost u pripremu budućih sličnih javnih projekata. Baze podataka s tržišnim vrijednostima doprinijet će smanjenju rizika prekoračenja budžeta budućih projekata, prekoračenja razdoblje provedbe te povećanja vjerojatnosti postizanja planiranih učinaka. Budući da je u pripremu, provedbu i uporabu uključen subjekt s većim iskustvom, naručitelji s nedostatnim administrativnim kapacitetom bit će u mogućnosti provesti složenije javne projekte. No, u skoroj perspektivi bit će od velikog značaja činjenica da je sva proizvedena energije od općine što će joj omogućiti udruživanje u energetske zajednice te slobodno dijeljenje proizvedene energije s drugim javnim tijelima, građanima i poduzećima.

No, s obzirom da je ugovor o nabavi raspoloživosti dugoročan, njegova priprema bit će složenija. Također, budući da izvršitelj preuzima pretežiti dio rizika projekta, njegova priprema ponude zahtijevat će angažman kompetentnog tima koji ima svoju financijsku vrijednost. U postupku pripreme svi subjekti suočavaju se s više novih termina poput: matrice alokacije, identifikacije i kvantifikacije rizika, standarda usluge raspoloživosti, troškova životnog vijeka ili ukupnih životnih troškova, mehanizma plaćanja i slično. To ne znači da se ovi termini i analize ne bi trebali koristiti i u postupcima nabave radova. Štoviše, trebalo bi, ali javni naručitelji ih ne koriste. Za pripremu ovakvih ugovora potrebni su stručnjaci koji posjeduju znanja i vještine dostatne za provedbu cjelovitog postupka pripreme.

2. Obilježja ugovora o nabavi raspoloživosti

Ugovorom o nabavi raspoloživosti, konkretno raspoloživosti fotonaponskog postrojenja, uređuju se odnosi naručitelja (općine) i izvršitelja (poduzetnika). Područja koja su najčešće obuhvaćena ugovorom su: definicije pojmova; uvodne napomene; definicija postrojenja; definicija raspoloživosti postrojenja; prava i obveze ugovornih strana; naknada za raspoloživost; obračun, plaćanje i usklađivanje naknade za raspoloživost; trajanje i izmjene ugovora; postupci financiranja, refinanciranja i sufinanciranja; prestanak ugovora; završne odredbe; prilozi i slično.

U okviru uvodnih napomena utvrđuje se vlasništvo nekretnine na kojoj se ugrađuje postrojenje, broj obračunskog mjernog mjesta, podatci o provedenom postupku javne nabave, snaga postrojenja, pravo korištenja obnovljive proizvedene energije i slično. U ugovoru je potrebno jasno definirati pojam postrojenja. Radi se o obvezama izrade glavnog projekta, ishođenju elektro-energetske suglasnosti, nabavu dijelova postrojenja i ugradnje na krovu, održavanju, periodičkim pregledima, ishođenju odobrenja za trajni rad, testiranju i slično. Posebno važan dio ugovora je precizno definiranje značenja pojma raspoloživosti, tj. opisa stanja postrojenja koje može biti raspoloživo, djelomično raspoloživo te neraspoloživo. U slučaju stanja raspoloživosti naručitelj plaća naknadu za raspoloživost u cijelosti. U slučaju stanja djelomične raspoloživosti plaćat će se umanjena naknada dok će se u slučaju neraspoloživosti obustaviti plaćanje naknade do vraćanja postrojenja u stanje raspoloživosti. Ugovorom trebaju biti predviđeni rizici koje preuzimaju ugovorne strane, a najčešće se opisuju u tzv. matrici alokacije rizika.

Definirana naknada, s obzirom na dugoročni karakter ugovora, najčešće se usklađuje za inflaciju. Usklađivanje za inflaciju provodi se periodično sukladno odabranom indeksu, a najčešće se koristi harmonizirani indeks potrošačkih cijena koji objavljuje Državni zavod za statistiku. Osobito važan dio ugovora je onaj koji se odnosi na raskid, tzv. raskidne klauzule. U okviru raskidnih klauzula utvrđuju se razlozi kod kojima ugovorne strane mogu raskinuti ugovor povezan s posljedicama raskida ugovora ovisno o razlozima. Budući da je najčešće izvršitelj u obvezi financiranja projekta potrebno je utanačiti obvezu financiranja te prava i posljedice refinanciranja tijekom trajanja ugovora. Ovdje je važno definirati i mehanizam, postupanje u slučaju isplate granta (kapitalne pomoći) te s tom uplatom povezano umanjenje naknade za raspoloživost. Ugovor završava popisom priloga, a najčešći su standardi raspoloživosti, matrica alokacije rizika, projekcija troškova životnog ciklusa, dokaz o vlasništvu i slično.

3. Standardi raspoloživosti

Za operacionalizaciju usluge raspoloživosti ključna je uspostava povjerenja i transparentnosti u odnosima naručitelj – izvršitelj, te je u tom kontekstu neophodna uspostava platforme koja će omogućiti verifikaciju elemenata ugovora i dogovorenih indikatora raspoloživosti. Raspoloživost u solarnoj industriji odnosi se na tehničku sposobnost solarnih sistema da proizvode energiju u određenom razdoblju.

3.1. Što su standardi?

Standardi raspoloživosti osnovna su mjera pouzdanosti i efikasnosti solarnih sistema. Na ovom mjestu treba uočiti i specifičnosti održivih izvora energije, a to je da osim raspoloživosti samih sustava za proizvodnju energije imamo i izazov raspoloživosti „energenta“. U tradicionalnim sustavima za proizvodnu energije (termoelektrane, agregati i sl.) možemo pretpostaviti da će ukoliko je gorivo osigurano i dostupno sustav osigurati kontinuiranu proizvodnju energije u skladu sa instaliranom snagom postrojenja. Drugim riječima prekid proizvodnje nastaje uglavnom zbog kvarova ili zamjene goriva[2] . U slučaju održivih izvora energije (OIE – sunce i vjetar) radi se, u naravi, o statističkoj dostupnosti energenta[3]. Primjer dostupnosti OIE energenata prikazan je na slici 1, gdje je jasno vidljiva sezonalnost dobavljivosti, kako na godišnjoj tako i na dnevnoj razini. Prema tome za raspoloživost je ključno posjedovati vrlo precizne informacije o izvorima energenata i uspostavi korelacije između dostupnosti energenta i proizvedene energije postrojenja.

Slika 1: Dostupnost OIE energenata

Izvor: Nature.

Druga kritična komponenta potrebna za utvrđivanje raspoloživosti jest dostupnost i pouzdanost energetske mreže na koju je postrojenje spojeno. Funkcioniranje fotonaponskog postrojenja mora biti usklađeno sa parametrima energetske mreže koje definira HOPS (za velika postrojenja) ili ODS (za manja postrojenja). Parametri mreže određeni su maksimalnim naponima, stabilnošću frekvencije i slično te, ako postrojenje ili mreža nisu usklađeni, sigurnosni sustavi isključuju postrojenje dok se parametri ponovo ne dovedu u regularne okvire. To može biti značajan izazov, a vidljiv je u tablici 2 u kojoj je prikazana izgubljena proizvodnja na jednom fotonaponskom postrojenju na Hrvatskom primorju. U ovom slučaju uzrok ispada postrojenja je bio previsok napon mreže na pojedinim fazama (napon viši o 253 V) što je uzrokovalo automatsko isključenje postrojenja.

Tablica 2: Izgubljena proizvodnja u FN postrojenju uslijed previsokog napona mreže

Izvor: Autori.

Treća ključna komponenta raspoloživosti postrojenja jest kvaliteta samog sustava koji se sastoji od velikog broja komponenti[4] – svaka sa svojom razinom pouzdanosti.

Shema 1: Prikaz komponenti sustava fotonaponskog postrojenja

Izvor: Autori.

Kvaliteta postrojenja započinje projektiranjem koje uključuje odabir kvalitetnih komponenata, optimalno postavljanje solarnih panela, te osiguravanje pravilnog hlađenja i zaštite od nepovoljnih vremenskih uvjeta. Solarni paneli, inverteri i drugi dijelovi solarnih sustava moraju zadovoljavati određene standarde kvalitete kako bi se osigurala dugotrajna i pouzdana operacija. Jedan od pokazatelja kvalitete mogu biti certifikati izdani od relevantnih industrijskih udruženja ili međunarodnih organizacija.

Sustavi za nadzor i upravljanje igraju značajnu ulogu u osiguravanju optimalnog rada solarnih postrojenja. Automatizacija i sustavi daljinskog praćenja omogućuju brzu identifikaciju problema i daljinsko upravljanje sustavom. Praćenje performansi solarnih sustava pomaže identificirati i rješavati probleme koji mogu utjecati na raspoloživost. Standardi za praćenje obično uključuju mjerenje i analizu proizvodnje energije te praćenje učinkovitosti opreme. Konačno, redovito održavanje može imati velikog utjecaja na dugotrajan i učinkovit rad solarnih sistema. Standardi održavanja obično uključuju redovito čišćenje solarnih panela, inspekcije i testiranja opreme, te zamjenu dijelova koji su dostigli kraj životnog vijeka. Važno je napomenuti da se standardi mogu razlikovati ovisno o regiji, tehnologiji i vrsti solarnog sustava, a upravljanje raspoloživošću često zahtijeva integrirani pristup koji uključuje tehničke, operativne i upravljačke strategije.

3.2. Zašto su standardi najvažniji dio ugovora?

Povezivanje standarda sa ugovornim obavezama isporučitelja usluga ključno je kako bi se osiguralo da isporučitelj usluge raspoloživosti ispunjava određene standarde kvalitete, sigurnosti ili bilo koje druge relevantne standarde navedene u ugovoru. Prvi korak je jasno definiranje standarda koji će se primjenjivati na isporučenu uslugu. To mogu biti standardi industrije, zakonski propisi, međunarodni standardi ili interni standardi koje organizacija primjenjuje. Treba utvrditi koje specifične zahtjeve standardi postavljaju i kako će se ti zahtjevi integrirati u pružanje usluga. Na primjer, možda postoji standard koji određuje potrebne indikatore ili obaveze izvještavanja nadležnih kontrolnih tijela, neke organizacije imaju interne standarde o sigurnosti,  za redovito održavanje opreme ili za obuku osoblja. Posebno su važni standardi sigurnosti ako su naručitelji javne ustanove (vrtići, škole, bolnice) sa posebnim zahtjevima. Ključna je otvorena komunikacija između naručitelja i isporučitelja usluga o standardima i njihovoj primjeni, odnosno da oba ugovorna partnera razumiju očekivanja i obveze.

Operativna provedba standarda obično se uspostavlja putem platforme za nadzor raspoloživosti koja omogućuje ocjenjivanje i praćenje. Ako standardi podliježu promjenama ili ažuriranjima, potrebno je  osigurati fleksibilnost ugovora i platforme koji će omogućiti prilagodbu novim verzijama standarda. Proces monitoringa može uključivati i redovite revizije, izvješća o performansama ili druge metode evaluacije. Dobra je praksa odmah utvrditi i posljedice ugovorne neusklađenosti s postavljenim standardima. Ovo može uključivati kaznene mjere (penale), postupke za ispravak problema ili, u ekstremnim slučajevima, raskid ugovora.

3.3. Potreba uspostavljanja jasnog i transparentnog sustava mjerenja

Povjerenje partnera osigurava transparentnost mjerenja pouzdanosti što uključuje analizu i praćenje performansi sustava ili procesa kako bi se utvrdilo koliko često i u kojoj mjeri ispunjava svoje funkcije bez zastoja ili kvarova.

Prvi korak pri odabiru i dizajnu sustava je svakako definiranje i usuglašavanje očekivanja između naručitelja i isporučitelja. Pri tome je važno da se razumiju tehnološki i financijski učinci standardizacije na konačnu cijenu[5].  Očekivanja se materijaliziraju u obliku ključnih pokazatelja performansi (KPI-je) koji omogućavaju mjerenje pouzdanost, poput vremena zastoja ili vremena između održavanja. Za pravilno i realistično određivanje KPI treba identificirati kritične točke u sustavu ili ključne komponente koje imaju najveći utjecaj na pouzdanost, te scenarije kvarova ili problema koji bi mogli utjecati na pouzdanost sustava.

Naredni korak je odabir odgovarajuće metode mjerenja za svaku identificiranu kritičnu točku ili komponentu, te što točno pratimo (vrijeme rada postrojenja prije sljedećeg kvara, analizu uzroka kvarova, praćenje održavanja, i slično.). Prikupljanje podataka u svrhu mjerenja isporučenih standarda svakako bi trebalo biti automatizirano gdje god je to moguće kako bi se minimizirale ljudske pogreške i osigurala dosljednost podataka.

Automatizirana platforma za praćenje raspoloživosti omogućuje redovnu analizu prikupljenih podataka i identificiranje obrazaca, trendove ili potencijalne zastoje raspoloživosti sustava. To se provodi putem izvještaja o pouzdanosti koji pružaju pregled ključnih KPI-ja i pokazatelja performansi, te uspoređuju stvarne rezultate s postavljenim (ugovorenim) ciljevima pouzdanosti. Ako postoje odstupanja, obično se istražuju razlozi i razvijaju strategije za poboljšanje. Mjerenje pouzdanosti često zahtijeva integrirani pristup koji uključuje tehničke, operativne i upravljačke aspekte. Redovito praćenje i prilagodba mjernih metoda ključni su za održavanje visoke pouzdanosti sustava ili procesa.

3.4. Platforma za utvrđivanje raspoloživosti fotonaponskog postrojenja

Mjerenje pouzdanosti fotonaponskog postrojenja uključuje upotrebu različitih komponenata i uređaja kako bi se pravilno pratila i ocijenila performansa sustava. Kako je već u uvodu poglavlja naglašeno platforma mora osigurati mjerenje cijelog niza internih i eksternih parametara a za što se koriste i specifični senzori i mjerna oprema. Komponente za praćenje kvalitete proizvodnje energije te kvalitete mreže prate proizvodnju električne energije, učinkovitost sustava i druge ključne pokazatelje. Primjerice, inverteri pretvaraju istosmjernu struju (DC) koja se proizvodi solarnim panelima u izmjeničnu struju (AC) koja se koristi u kućanstvima ili se priključuje na električnu mrežu. Praćenje rada invertera pomaže u identifikaciji problema s konverzijom energije. Kontroleri napona i sustavi praćenja snage osiguravaju optimalnu radnu točku solarnih panela, što pomaže u povećanju učinkovitosti sustava. Mjerači i senzori struje prate protok električne energije kroz sustav, pomažući u identifikaciji odstupanja ili problema s električnom energijom (naponom ili frekvencijom).

Integracija ovih komponenata omogućuje sustavno praćenje i analizu performansi fotonaponskih postrojenja, pomažući u održavanju pouzdane operacije i identifikaciji potencijalnih problema na vrijeme. Danas je obavezno praćenje i upravljanje fotonaponskim postrojenjem putem daljinskog pristupa, čime se olakšava dijagnostika i intervencije u slučaju problema. Blok shema sustava koji se koristi za praćenje dogovorenih parametara postrojenja koje je predmet ovog članka prikazan je na Shemi 2:

Shema 2: Struktura i međuodnosi komponenti sustava za praćenje raspoloživosti

Izvor: Autori.

Na kraju treba naglasiti značaj algoritama za analizu podataka koji se koriste za interpretaciju podataka prikupljenih iz različitih senzora i uređaja te za identifikaciju uzoraka ili anomalija koje mogu ukazivati na neraspoloživost postrojenja.

4. Primjena kriterija troškova životnog vijeka (LCC)

Odredbom članka 287. i 288. Zakona o javnoj nabavi javnim naručiteljima je data mogućnost da prihvatljivost ponude gospodarskih subjekata ocijene na temelju informacije o troškovima u životnom vijeku. Radi se o korisnim informacijama iz razloga što troškovi javnog investicijskog projekta nisu određeni samo njenom kapitalnom vrijednošću već i različitim troškovima u dugom razdoblju uporabe. Kada naručitelj nabavlja radove, tada on održava građevinu ili postrojenje te plaća troškove održavanja. Kada građevinu ili postrojenje nabavlja kao uslugu raspoloživosti tada ne održava građevinu ili postrojenje nego plaća naknadu za raspoloživost u koju je uključena nabavna vrijednost, održavanje, financiranje i drugi troškovi ovisno o ugovoru i alokaciji rizika.

Iz prirode kriterija troškova životnog vijeka proizlazi da njega nije logično primjenjivati u slučajevima nabave radova osim u informativne svrhe iz razloga što rizike i obveze iz iskazanih troškova u uporabi ne preuzima ponuditelj već naručitelj. Stoga je logično da će se ovaj kriterij koristiti uglavnom prilikom primjene modela nabave raspoloživosti u kojem slučaju ponuditelj preuzima obveze i rizike za iskazane troškove. Ukoliko stvarni troškovi budu manji od projiciranih, ponuditelj će ostvariti profit, a ukoliko budu veći od projiciranih ponuditelj će ostvariti gubitak ili manji profit od onog kojeg je planirao prilikom podnošenja ponude. Ovaj mehanizam je ujedno i osnova značenja ekonomskog vlasništva koje je na strani izvršitelja u ugovoru o nabavi usluge raspoloživosti.

Kriterij troškova životnog vijeka najčešće je sastavni dio ekonomski najpovoljnije ponude. U dokumentaciji o nabavi naručitelj obvezuje zainteresirane gospodarske subjekte da u za tu svrhu određenoj tablici iskažu vrijednosti troškova i rizika koje preuzimaju i za koje će u ugovornom razdoblju, između ostalih, naplaćivati naknadu za raspoloživost. Tako iskazani troškovi svest će se na sadašnju vrijednost sukladno jedinstvenoj diskontnoj stopi koju naručitelj objavljuje u dokumentaciji o nabavi. Na primjeru troškova životnog vijeka iz tablice 3, njihova sadašnja vrijednost uz diskontnu stopu od 5% godišnje iznosi 269,213 eura i ta će se vrijednost ocijeniti.

5. Sufinanciranje i učinak kapitalne pomoći u slučaju nabave usluge raspoloživosti

Postupak sufinanciranja ili dodjele kapitalne pomoći u postupcima nabave radova javnim je naručiteljima uglavnom jasan. Postupak se svodi, najčešće, na predfinanciranje radova te isplatu kapitalne pomoći po završetku radova. Svota predfinanciranja često se koristi za namirenje preostale glavnice iznosa predfinanciranja.

No, u slučaju ugovaranja raspoloživosti postupak je nešto drugačiji. Moguće su dvije varijante. U prvoj varijanti javni naručitelj objavljuje svotu kapitalne pomoći te način i vrijeme isplate slijedom čega ponuditelji svoju ponudu naknade za raspoloživost nude uključujući u kalkulacije isplatu kapitalne pomoći. Druga varijanta provodit će se u slučajevima kada naručitelji ne znaju svotu kapitalne pomoći u trenutku objave javne nabave, ali računaju na veliku vjerojatnost dodjele kapitalne pomoći. Postupak drugog načina sastoji se od slijedećih procesa: (i) projekcija ukupnih troškova u ugovornom razdoblju (ponuda odabranog ponuditelja), (ii) izračun financijske stope povrata projekta FRR(C) na temelju ponuđene naknade za raspoloživost i troškova u ugovornom razdoblju, (iii) izračun povećane stope povrata projekta FRR(C) nakon simulacije isplate kapitalne pomoći, (iv) izračun smanjene naknade u razdoblju nakon isplate kapitalne pomoći. Ovi koraci ilustrirat će se izračunima:

(i) Odabrani ponuditelj predao je projekciju svojih troškova u ugovornom razdoblju

U postupku javne nabave gospodarski subjekti prilaži tablicu s projekcijom očekivanih troškova izgradnje i održavanja. Podatci iz ove tablice predstavljaju osnovu za primjenu kriterija troškova životnog ciklusa kao jednog od kriterija ekonomski najpovoljnije ponude:

Tablica 3: Projekcija troškova u ugovornom razdoblju

Izvor: Simulacija autora.

(ii) Izračun financijske stope povrata FRR(C) ponude

Naručitelj će u tablicu s projekcijom troškova koja je sastavni dio ugovora, uključiti projekciju ugovorenih naknada iz čega slijedi izračun financijske stope povrata projekta FRR(C) ponude:

Tablica 4: Izračun FRR(C) ponude

Izvor: Simulacija autora.

Odabrani ponuditelj ponudio je mjesečnu naknadu za raspoloživost u svoti od 4,655 eura. Kada se ta naknada (prihodi ponuditelja) uključi u projekciju proizlazi da je financijska stopa povrata projekta FRR(C) 7.22% godišnje.

(iii) Izračun učinka isplate kapitalne pomoći (povećanje financijske stope povrata projekta)

Isplata kapitalne pomoći, uz projicirane operativne troškove i ugovorenu naknadu za raspoloživost predstavlja dodatne, ekstra prihode za izvršitelja. To znači da će se njegova financijska stopa povrata projekta povećati. U slučaju iz primjera i uz kapitalnu pomoć od 100,000 eura isplaćenu u siječnju 3. godine, FRR(C) povećat će se sa nominalne vrijednosti od 7.22% na 29.96% godišnje kako je prikazano u tablici 5:

Tablica 5: Povećanje FRR(C) uslijed isplate kapitalne pomoći

Izvor: Simulacija autora.

U principu, kapitalna se pomoć dodjeljuje naručitelju kako bi se postigla financijska održivost projekta ili priuštivost u provedbi javnog investicijskog projekta. Stoga kapitalna pomoć treba djelovati neutralno na izvršitelja. Sve koristi od kapitalne pomoći alocirane su na naručitelja i taj princip je potrebno održati i kod ugovaranja usluge raspoloživosti.

(iv) Izračun smanjene naknade za razdoblje nakon isplate kapitalne pomoći

Nakon isplate kapitalne pomoći potrebno je utvrditi novu (smanjenu) vrijednost naknade za raspoloživost. Pritom će se koristiti kriterij izjednačavanja FRR(C) izvršitelja na vrijednost prije isplate granta, a u slučaju iz primjera ta je vrijednost 7.22% godišnje. Dakle, naknada za raspoloživost u razdoblju od isplate kapitalne pomoći do kraja važenja ugovora treba imati onu vrijednost s kojom će izvršitelj postići stopu povrata projekta od 7.22%:

Tablica 6: Izračun nove naknade za raspoloživost zbog isplate kapitalne pomoći

Izvor: Simulacija autora.

U razdoblju od veljače 3. godine do kraja ugovora mjesečna naknada za raspoloživost smanjit će se sa 4,655 eura mjesečno na 2,534 eura mjesečno. S novom naknadom za raspoloživost i isplaćenom kapitalnom pomoći izvršitelj će do kraja ugovora ostvariti financijsku stopu povrata projekta FRR(C) od 7.22% godišnje.

6. Knjiženje transakcije na računima naručitelja i izvršitelja

Jedna od specifičnosti transakcije koja je predmetom ovog teksta je razdvajanje tzv. pravnog i ekonomskog vlasništva. Pravni vlasnik je onaj koji je upisan u isprave o vlasništvu dok je ekonomski vlasnik projekta onaj koji imovinu eksploatira te stječe koristi i snosi rizike poslovanja. Nameće se pitanje kako evidentirati ovakve transakcije u poslovnim knjigama ugovornih strana. Izvor za evidenciju nalazi se u ESA 2010, točka 20.287 i 20.288[6]. Ukoliko se transakcijom razdvaja vlasništvo na pravno i ekonomsko tada će se u poslovnim knjigama ugovornih strana postupno uspostavljati (evidentirati) imovina i obveze s ciljem da na kraju ugovora javni naručitelj postane i pravni i ekonomski vlasnik. Preporuke iz ESA 2010 prilagođene su hrvatskom propisima iz područja proračuna i proračunskog računovodstva. Knjiženja u poslovnim knjigama ugovornih strana moguća su na način kako je prikazano na shemama 3 i 4. Za ilustraciju, pretpostavlja se da kapitalna vrijednost imovine iznosi 1,000 eura, godišnja naknada za raspoloživost 130 eura, godišnja amortizacija 100 eura te tržišna vrijednost postrojenja na kraju ugovora 600 eura.

Shema 3: Knjiženje transakcije u poslovnim knjigama izvršitelja

Izvor: Autori.

Izvršitelj je u obvezi pribaviti potrebne izvore financiranja u svrhu namirenja kapitalne vrijednosti projekta (1). Tijekom eksploatacije projekta (razdoblje uporabe) izvršitelj sukcesivno isporučuje račun naručitelju za isporučenu uslugu raspoloživosti postrojenja (2). Izvršitelj obračunava amortizaciju ulaganja na tuđoj imovini (3) te iz naplaćenog računa zatvara potraživanja (4).

Shema 4: Knjiženje transakcije u poslovnim knjigama naručitelja

Izvor: Autori.

Naručitelj, budući da je pravni vlasnik postrojenja, evidentira postrojenje vanbilančno po kapitalnoj vrijednosti[7] (1). Tijekom trajanja ugovora svake će godine vanbilančne stavke umanjivati za 1/10 nabavne vrijednosti postrojenja (1a1, 1a2,…1a10). Iz tekućeg (operativnog) proračuna sukcesivno, kako zaprimi periodično račun za dobivenu uslugu raspoloživosti, evidentira na rashodima i obvezama (2). Isplatom računa zatvara obveze (3). Po dospijeću ugovora po tržišnoj (procijenjenoj) vrijednosti evidentirat će postrojenje na računima nefinancijske imovine i društvenog kapitala (4).

7. Zaključna razmatranja

Nabava usluge raspoloživosti postrojenja, uređaja ili opreme javnim naručiteljima mogao bi biti prihvatljiv model nabave iz razloga što postoji velika vjerojatnost postizanja veće vrijednosti za novac, nabava se ne mora evidentirati u javnom dugu, uglavnom nema inicijalnih plaćanja te u ugovornom razdoblju je administrativni nadzor i evidencija značajno pojednostavljena. Tome treba dodati i korist za one naručitelje koji ne raspolažu administrativnim kapacitetom potrebnim za nabavu složenijih postrojenja, uređaja ili opreme.

U ovom su se tekstu prezentirale mogućnosti primjene kriterija troškova životnog ciklusa (LCC), postupak sufinanciranja ugovora kapitalnom pomoći te postupak knjiženja transakcije u poslovnim knjigama naručitelja i izvršitelja.

Autori:

  • Prof.dr.sc. Davor Vašiček, Sveučilište u Rijeci, Ekonomski fakultet. davor.vasicek@uniri.hr.
  • dr.sc. Damir Juričić, Sveučilište u Rijeci, Centar za podršku pametnim i održivim gradovima. damir.juricic@uniri.hr.
  • mr.sc. Damir Medved, Sveučilište u Rijeci, Centar za podršku pametnim i održivim gradovima.damir.medved@uniri.hr.

[1] Eng. Life Cycle Costs.

[2] Zanimljiv primjer je nuklearna elektrana Krško koja ima cikluse zamjene goriva svakih 18 mjeseci – većinu vremena radi praktično nazivnom snagom

[3] Izvor: https://www.nature.com/articles/s41467-021-26355-z

[4]Izvor: https://www.researchgate.net/publication/331968857_Reliability_Availability_and_Maintainability_Analysis_for_Grid-Connected_Solar_Photovoltaic_Systems_Accepted_for_publication_in_energies_Mar_22_2019 (11.11.2023.)

[5] Na primjer, ako se želi postići više od 99,99% raspoloživosti sustava tijekom godine to može uvjetovati ugradnju dodatnih redundantnih sustava te višekratno povećanje cijene postrojena (je li takva funkcionalnost doista potrebna?)

[6] https://ec.europa.eu/eurostat/documents/3859598/5925693/KS-02-13-269-EN.PDF/44cd9d01-bc64-40e5-bd40-d17df0c69334 (8.11.2023.)

[7] U postupku javne nabave svaki ponuditelj iskazuje kapitalnu vrijednost postrojenja u tablici projekcije troškova životnog vijeka.


dr.sc. Damir Juričić – piše o ekonomiji i financijama
mr. sc. Damir Medved – piše tehnologiji i zajednicama

Views: 14

Kategorije
Stručni tekstovi

U susret dvogodišnjici propuštenih prilika u demokratizaciji energetskog sektora i dijeljenja građanske energije

Dok u nekim državama članicama građani, poduzeća, ustanove i jedinice lokalne samouprave dijele gigavate, u Hrvatskoj se još nisu podijelili niti milivati. U državama članicama postoje energetske zajednice koje broje desetke tisuća članova, ulažu u obnovljive izvore energije, različitim tehnologijama proizvodnje i dijeljenja energije disperziraju rizike vezane uz dostupnost i priuštivost energije potrebne za život. U jednu riječ, građani u razvijenim državama članicama odgovorno i promišljeno poduzimaju investicijske i upravljačke aktivnosti kako bi bolje živjeli. Njihove države im stvaraju okvir da u tome i uspiju. U našoj zemlji država, ”brinući” se o njenim ”dragim” građanima do sada još nije uspjela stvoriti takav okvir što građane Hrvatske, pomalo, dovodi u podređeni položaj, štoviše, javnim politikama doprinosi eroziji energetske supstancije, doprinosi nedostupnosti građanske energije te doprinosi povećanju rizika energetskog siromaštva. Masovno subvencionirana cijena energije za građane sigurno nije efikasan instrument.

Uvod

Direktiva (EU) 2019/944 Europskog parlamenta i Vijeća datira od 5. lipnja 2019. transponirana je u hrvatski zakonodavni sustav stupanjem na snagu Zakona o tržištu električne energije (ZTEE) dana 22. listopada 2021. godine, tj. 29 mjeseci (2 godine i 5 mjeseci) nakon stupanja na snagu Direktive. Od stupanja na snagu ZTEE prošlo je dodatnih 21 mjesec (1 godina i 9 mjeseci), dakle ukupno 4 godine i 2 mjeseca od stupanja na snagu direktive, a da se u Republici Hrvatskoj nije osnovala niti jedna energetska zajednica, nije podijelio niti milivat građanske energije te nije integrirao niti jedan složeniji sustav građanske proizvodnje[1] i dijeljenja obnovljive energije. Razlog, barem onaj vidljiv u javnosti, je tradicionalan: loši propisi koji ne da omogućuju i olakšavaju osnivanje i poslovanje energetskih zajednica građana, već ih iz nerazumljivih razloga sputava, koči, onemogućava u osnivanju i radu. Ukoliko je građanima većine država članica omogućeno udruživanje i poslovanje unutar energetskih zajednica, a hrvatskim građanima nije, tada se može tvrditi da su hrvatski građani u podređenom položaju. Koji su motivi za to ne treba ulaziti jer su oni uvijek nekomunicirani u javnosti pa je osoba neuključena u insajderske informacije izložena riziku špekulacije. Zato autori vjeruju da su razlozi tehničke prirode poput nemogućnosti priključenja energetske zajednice na hrvatski energetski sustav ili nemogućnosti evidentiranja dijeljene energije od strane institucije nadležne za takve aktivnosti te se nadaju da bi Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja (MINGOR) mogao pozvati različite stručnjake iz ovog područja kako bi svi zajedno, uvažavajući mogućnosti i tehničko-administrativna ograničenja, novim i smislenim propisima doprinijeli uspostavljanju i razvoju tržišta građanske energije u Republici Hrvatskoj.

Prepreke i izazovi

Bez obzira koji je opravdan ili neopravdan razlog da u Hrvatskoj ne postoji još niti jedna funkcionalna energetska zajednica činjenica je, također, da građani snose troškove zbog propuštenih prilika. To, naravno, neće predstavljati čuđenje u zemlji ogromnog potencijala i mogućnosti, ali valja, u interesu cijele zajednice, još jednom skrenuti pozornost samo na neke, autorima značajnije prepreke čije bi prevladavanje moglo značajnije ubrzati nastajanje, razvoj i rast tržišta energetskih zajednica u Hrvatskoj.

Niska, politički određena, cijena električne energije

Komentator niske cijene električne energije iz mreže za građane uvijek je izložen riziku da će njegov komentar, i promišljanje da je tako niska ujedno i neodrživa, biti gotovo šikaniran od većine građana koji profitiraju zbog njene vrijednosti u odnosu na njihovu kupovnu moć. Ovdje se ne uključuju građani kojima i tako niska cijena energije nije priuštiva. No, prodaja električne energije po politički određenoj cijeni ispod njene minimalno održive vrijednosti ima najmanje dva negativna obilježja. Prvo negativno obilježje odnosi se na nemogućnost namirenja ukupnih životnih troškova za isporučitelja električne energije[2]. Taj deficit u poslovanju isporučitelja koji nastaje uslijed nesrazmjera strukture imovine i izvora financiranja, najvjerojatnije će se namiriti dokapitalizacijom, zaduživanjem ili direktnim transferima iz proračuna, dakle, svi građani će biti izvor za namirenje deficita, ti isti građani koji troše električnu energiju po neodrživoj cijeni. Drugo obilježje je vezano za potencijal investicija u sustave za proizvodnju obnovljive energije. Investicija građana u proizvodnju i dijeljenje građanske energije. Naime, niska (neodrživa i politički određena) cijena električne energije iz mreže ne stimulira[3] građane da sami pronađu rješenje dostupnosti i priuštivosti električne energije. Racionalno ponašanje bit će ono koje preferira ”ne poduzimati ništa” i koristiti benefite niske cijene iz mreže. Dakle, preferirati da se ”država brine za građane” i servira dugoročno najvjerojatnije neodrživa rješenja. Nažalost, posljedice te ”brige države za građane” platit će sami ti građani jer su dopustili da se ”država brine za njh” i propustili učiniti ono što je doista najbolje na njih – ulagati u dugoročno održiva rješenja, a vlastito proizvedena energije svakako je dio skupa tih mogućnosti.

Obveza osnivanja pravne osobe za građane priključene na istu transformatorsku stanicu

Vlada Republike Hrvatske tijekom ljeta usvojila je izmjene ZTEE, između ostalog, u dijelu koji se odnosi na lokaciju njenog člana. Do tih izmjena članovi energetske zajednice mogli su biti samo lokalni subjekti koji su priključeni na istu transformatorsku stanicu. Tako je naše Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja (MINGOR) razumjelo naprijed spomenutu direktivu. Takva je odredba bila u suprotnosti s logikom i smislom osnivanja energetskih zajednica. No, ta se odredba izmijenila (nakon gotovo 2 godine od stupanja na snagu ZTEE) i sada članovi energetske zajednice mogu biti locirani bilo gdje na području Republike Hrvatske. To sada ima smisla. No ostaje pitanje one dimenzije državnog poticanja i olakšavanja poslovnih aktivnosti energetskih zajednica. Naime, doista nije jasno iz kojih tehničkih ili administrativnih razloga MINGOR ne bi dopustio da se građani, priključeni na istu transformatorsku stanicu, mogu udružiti bez obveze osnivanja pravne osobe – energetske zajednice. Takvi slučajevi postoje u Europi[4], zašto ne bi i kod nas? Poput načina udruživanja građana u istoj višestambenoj zgradi. Taj prijedlog MINGOR, u postupku e-Savjetovanja, odbacuje. Zakon ekonomije obujma usmjerava energetske zajednice da budu što veće kako bi jedinični trošak upravljanja zajednicom bio što manji. No, u praksi će postojati brojni slučajevi u kojima će biti logično povezivanje subjekata priključenih na istu transformatorsku stanicu. Zašto se u takvim slučajevima subjekte ne oslobodi obveze osnivanja pravne osobe?

Pitanje naknade za korištenje distribucijske i prijenosne mreže

Iako je dijeljenje energije među članovima energetske zajednice virtualno, tj. obračunsko te nema stvarnog kretanja elektrona od jednog do drugog člana zajednice koje može uzrokovati trošenje postojeće mreže, razumno je prihvatiti da se cijena dijeljene energije optereti razumnim dijelom troškova ulaganja i održavanja distributivne i prijenosne mreže. Navodno, nadležne institucije moraju te cijene korištenja mreže tek izračunati i odrediti njenu pravednu vrijednost. Pritom bi bilo doista poticajno kada bi naknade za korištenje prijenosne i distribucijske mreže za dijeljenje energije unutar energetske zajednice bile generalno smanjene u odnosu na uobičajene naknade te naknade za korištenje mreže među članovima zajednice priključene na istu transformatorsku stanicu manje od naknada za dijeljenje energije unutar zajednice među članovima priključenim na udaljene transformatorske stanice. Mišljenje je autora da se mogućnost osnivanja energetskih zajednica ne bi trebala razumjeti kao prilika za nove prihode društva koje upravlja distribucijskom i prijenosnom mrežom tereteći procese dijeljenja energije po istoj osnovi kojom se terete usluge prijenosa i distribucije korisnika koji nemaju neki od vlastitih izvora obnovljive energije i/ili sustava za skladištenje obnovljive energije i koje nisu članovi energetskih zajednica. Tarife za korištenje prijenosne i distribucijske mreže trebale bi biti poticajne, u najmanju ruku nešto manje u odnosu na postojeće naknade za mrežu. Primjerice, najmanje tarife mogle bi biti za korištenje mreže među članovima energetske zajednice priključenih na istu transformatorsku stanicu. U odnosu na ove tarife, nešto više bi mogle biti za članove koji dijele energiju na administrativnom području grada ili županije, a treća razina tarifa za članove koji dijele energiju na području Republike Hrvatske. U pogledu troškova dijeljenja osobito je važna odredba članka 26.16 ZTEE u okviru koje je propisano da operater distribucijskog sustava pruža usluge obračuna dijeljenja energije. Operater distribucijskog sustava doista ne bi trebao naplaćivati usluge obračuna dijeljenja iz razloga što te obračune operateru dostavlja energetska zajednica za svakog člana pojedinačno.

Ključ dijeljenja energije među članovima

U odredbi članka 26.19. stoji da energetska zajednica treba operateru distribucijskog sustava dostaviti ključ dijeljenja energije među članovima zajednice. U praksi će to značiti da će energetska zajednica dogovoriti ključ dijeljenja među svojim članovima, taj ključ negdje propisati te će po tom, unaprijed određenom ključu operater distribucijskog sustava uključivati u mjesečni račun. Dakle, propis podrazumijeva fiksni odnos (ključ) dijeljenja energije. Podrazumijeva da će članovi zajednice, npr. njih više stotina, svakodnevno, svaki tjedan, svaki mjesec dijeliti energiju na isti način. Da će svakog trenutka biti poznat onaj član s viškom energije koju dijeli s uvijek istim članovima s manjkom energije. No, u naravi se događaju drukčiji procesi. Članovi zajednice, činjenica, imaju sličnu dinamiku proizvodnje energije (članovi s istim proizvodnim postrojenjima), ali mogu imati izrazito različite dinamike utroška energije. Tokovi onih članova koji ustupaju svoje viškove i onih koji potražuju energiju iznad njihove trenutne potrošnje mijenjaju se iz sekunde u sekundu. Danas postoje različita programska rješenja koja omogućuju upravljanje i izvještavanje upravo ovih realnih dinamika dijeljenja energije.

Pravni oblik energetske zajednice

U Izvješću o provedenom savjetovanju sa zainteresiranom javnošću o Prijedlogu zakona o izmjenama Zakona o tržištu električne energije s Konačnim prijedlogom zakona (PZ 516) jedan od prijedloga bio je usmjeren na pravnu osobnost energetske zajednice. Predloženo je da se uz tekst koji se odnosi na djelovanje na temelju propisa kojim se uređuje financijsko poslovanje i računovodstvo neprofitnih organizacija[5] doda i mogućnost pravnog obliza zadruga koje se osnivaju i posluju temeljem Zakona o zadrugama[6]. Predlagatelj izmjena zakona odbija komentar s prijedlogom iz razloga što:

”Energetska zajednica na principu zadruge ne ispunjava uvjete koji se zahtijevaju a prvenstveno jer zadruga kao način organiziranja predstavlja zadrugare odnosno fizičke članove, nije moguće uključiti lokalne zajednice i druge što treba omogućiti. Kako koncept energetske zajednice treba biti organiziran na način da doprinese široj dobrobiti zajednice a ne da bude usmjeren isključivo na profitu odnosno dobiti . Stoga smatramo da nije moguća kod energetske zajednice koristiti koncepciju zadruge koja može biti organizirana na principu tvrtke a koliko nam je poznato tvrtka funkcionira isključivo na principu zarade a ovdje bi ta korist bila naravno usmjerena samo na članove zadruge. Cilj energetske zajednice je zamišljen za ostvarivanje šire društvene koristi te je važno da osim građana u njoj sudjeluje i neki drugi organizacijski oblici odnosno neka lokalna zajednica ili čak i regionalna zajednica. Time se sigurno postiže i osigurava da će društvene, ekološke i sociološke dobrobiti biti iznad dobrobiti samih zadrugara. Ponovno napominjemo da je cilj zadruge dobrobit za zadrugare odnosno njihova dobit. Obzirom na činjenicu da cilj energetske zajednice nije samo dobrobit zadrugara nego i poboljšanje života odnosno kvalitetniji uvjeti za sve građane a ne samo zadrugare. Upravo promicanje na način da se ne potiče samo obnovljive izvore što je ponekad glavni cilj zajednice obnovljivih izvora energije ovdje kod energetske zajednice je vrlo važan naglasak i na socijalnoj komponenti te poticanje udruživanja ranjivih i ugroženih skupina ljudi lošijeg socijalnog ili zdravstvenog stanja što bi bilo onemogućeno kod zadruge jer tamo treba biti u fokusu jedino ekonomska dobrobit za zadrugare.”

MINGOR

Ovo obrazloženje odbijanja prijedloga osim što nije u skladu s Direktivom (EU) 2019/944 koja je na snazi od 5. lipnja 2019. godine, a koja o točki 44. preambule ističe

”Države članice trebale bi moći osigurati da energetske zajednice građana budu subjekt bilo kojeg oblika, na primjer udruga, zadruga, partnerstvo, neprofitnu organizaciju ili malo ili srednje poduzeće, sve dok takav subjekt može, djelujući u svoje ime, izvršavati prava i podlijegati obvezama”,

MINGOR

u nekim dijelovima je i netočno. Ne ulazeći u širu elaboraciju, istaknut će se nekoliko važnih odrednica:

(i) Pravni oblik trebao bi biti irelevantan. Energetska zajednica posluje u skladu s propisima, ali u svom poslovanju snosi i određene troškove (primjerice naknade za prijenosnu i distribucijsku mrežu, poslovna evidencija, nabava i održavanje programa za obračun dijeljenja, usluge upravljanja pravnom osobom zajednice, možda plaće zaposlenih ukoliko se radi o zajednici s većim brojem članova, troškovi nabave energetskih uređaja, troškovi preventivnog i reaktivnog održavanja postrojenja, premije osiguranja i slično). Ovi se troškovi trebaju namiriti iz određenih izvora.

(ii) Direktiva skreće pozornost da se ne bi trebao nacionalnim propisima ograničiti pravni oblik zajednice (”Države članice trebale bi moći osigurati da energetske zajednice građana budu subjekt bilo kojeg oblika, na primjer udruga, zadruga, partnerstvo, neprofitnu organizaciju ili malo ili srednje poduzeće”), a naš nadležni javni menadžment izričito negira okvir Komisije. Zašto je to tako, može se samo naslućivati, ali svakako je šteta što se hrvatskim građanima umanjuje prostor poslovnog djelovanja u odnosu na ostaje građane EU.

(iii) Javno tijelo nadležno za ZTEE obrazlaže svoje odbijanje prijedloga da i zadruga može biti pravni oblik energetske zajednice obrazloženjem da

”… jer zadruga kao način organiziranja predstavlja zadrugare odnosno fizičke članove, nije moguće uključiti lokalne zajednice i druge što treba omogućiti …”

MINGOR

. Ovo doista ne odgovara praksi zadruga u Republici Hrvatskoj zato što postoje zadruge čiji su članovi javna tijela. Najposlije isplata viška prihoda nad rashodima svojim članovima u ni jednom propisu nije obvezatna. Zadruga ne mora isplatiti višak prihoda nad rashodima svojim članovima ukoliko se pravilima zadruge tako definira.

(iv) Zadruga (a i trgovačko društvo) kao pravni oblik energetske zajednice odbija se i iz razloga što

… ovdje kod energetske zajednice je vrlo važan naglasak i na socijalnoj komponenti te poticanje udruživanja ranjivih i ugroženih skupina ljudi lošijeg socijalnog ili zdravstvenog stanja što bi bilo onemogućeno kod zadruge jer tamo treba biti u fokusu jedino ekonomska dobrobit za zadrugare.”

MINGOR

Ova tvrdnja niti je točna niti životna, a najmanje održiva. Naime, socijalne aktivnosti imaju svoju cijenu. Ona se može namiriti donacijama, subvencijama javnih tijela, povećanim članarinama članova zajednice, ali i viškom ostvarenih prihoda od prodaje nekih zakonom dozvoljenih aktivnosti nad rashodima.

Prilike koje proizlaze iz demokratizacije energetskog sektora, a koje propuštamo

Proteklih dvadesetak godina obilježavaju brze tehnološke promjene – od brzog razvoja interneta, nastanka i eksplozije socijalnih mreža i ozbiljnim društvenim, socijalnim i političkim distorzijama, globalizacija sa svim pozitivnim i negativnim učincima, pojave i razvoja umjetne inteligencija do procesa energetske tranzicije ka održivim izvorima energije. Iako nedovoljno zastupljeno u javnom prostoru, upravo demokratizacija procesa proizvodnje i potrošnje energije predstavlja, vjerojatno, najveću tehnološku revoluciju u proteklim desetljećima. Generalno postoje dva ključna pokretača ljudskog razvoja – hrana i energija. U tom kontekstu procesi unaprjeđenja njihove proizvodnje označavaju prekretnice i značajne civilizacijske iskorake. Zelenu revoluciju i dugoročno rješavanje problema proizvodnje hrane omogućila je promjena koncepta proizvodnje, odnosno industrijalizacija prehrambenog kompleksa (od uvođenja umjetnih gnojiva, strojeva za obradu tla, te danas automatizacija proizvodnog lanca od polja do stola).  Istovjetni procesi odvijali su se i u energetskom sektoru, od otkrića parnog stroja,  generatora, prijenosnih sustava i u konačnici mnoštva uređaja za krajnje korisnike osigurali su razinu standarda koji danas imamo.

No, u oba slučaja važna je otpornost (eng. resilience) odnosno pitanje u kojoj mjeri smo samodovoljni i kako funkcioniramo u kontekstu velikih distorzija i potencijalnih nestašica. I dok je to u kontekstu hrane relativno jednostavno – svatko može kod kuće imati vrt i u njemu uzgojiti nešto hrane, u kontekstu energije to do nedavno nije bilo moguće. Razvoj elektroenergetskih sustava je cijelo stoljeće bio izrazito centraliziran, upravo zbog potrebe industrijalizacije i velike potrošnje energije u velikim tehnološkim postrojenjima poput čeličana ili proizvodnih pogona, građeni su i veliki elektroenergetski objekti snaga više stotina pa i tisuća megawata (MW). Zauzdana je tako snaga rijeka sa hidroelektranama, na ugljenokopima su izgrađene velike termoelektrane, uvedena je i nuklearna energija, a prijenos je osiguran kompleksnim sustavima baziranim na dalekovodima i mrežama transformatorskih stanica. Takav sustav je dugo vremena osiguravao pouzdane izvore energije, no klimatske promjene i s njima povezana ekološka cijena usmjeravaju današnju pozornost na nužne značajne promjene.  

Budući da problem stvara i potragu za rješenjem šezdesetih i sedamdesetih godina, nakon globalne naftne krize, pokrenula su se istraživanja o potencijalima tzv. ”alternativnih izvora energije”. Trasiran je razvoj tehnologija koje danas široko koristimo. Solarni paneli, baterije, pohrana energije općenito, sustavi za nadzor i upravljanje, pa i dijeljenje energije nije izum 21. stoljeća, već je dio stabilnog procesa tehnološke inovacije koja je brža ili sporija u ovisnosti o veličini krize na području energije. To je, na koncu, utjecalo na demokratizaciju procesa proizvodnje električne energija, koja po prvi puta omogućava građanima da u vlastitom domu iz vlastitih proizvodnih sustava osigura električnu energiju za vlastite potrebe i potrebe svojih susjeda osiguravajući na taj način dodatne koristi u vidu prihoda ili ušteda. Takve mogućnosti sigurno doprinose oživotvorenju ideje otpornosti, priuštivosti i održivosti.

Proizvodnja iz održivih izvora energije

U promatranom kontekstu demokratizacije energetskih tokova vjerojatno je najznačajniji pojedinačni doprinos ostvaren kroz razvoj solarnih elektrana za individualno korištenje. Održivi izvori energije karakterizirani su procesom konverzije izvora energije poput sunca, vjetra, geotermalnih izvora, u električnu energiju bez dodatnog zagađenja okoliša. Pod pojmom jednostavne konverzije razumije se jednostavnost strukture sustava u njegova lokacija na mjestu potrošnje. Proizvodnja energije iz fosilnih goriva je bitno složenija, a lanci vrijednosti su drastično duži (naftna polja, crpljenje, transport sirove nafte, prerada u rafineriji, transport do krajnjih korisnika, konverzija putem ICE[7] generatora/motora i slično). Ta dužina lanaca smanjuje pouzdanost dobave energije, jer moguće distorzije su brojne (ekonomske, politička, tehnološke, ekološke) na što upućuje niz energetskih kriza od sedamdesetih godina do danas. Upravo je ekološka dimenzija bila dodatni poticaj ubrzanju razvoja alternativnih izvora energije s ciljem smanjenja negativnih posljedice kompleksnih energetskih lanaca. No, valja istaknuti da od navedenih obnovljivih izvora jedino sunčana energija ima potencijal demokratizaciju iz razloga što su geotermalna i energija vjetra isplativije na većem volumenu ulaganja.

Slika 1. Komponente lanca dobave električne energije (Izvor: Autori)

Razvoj solarnih panela bio je doista eksplozivan u proteklih dvadesetak godina, a u biti osim procesa podizanja efikasnosti samih solarnih ćelija (koji ima svoje fizikalne limite) ključno je smanjenja nabavne vrijednosti panela i opreme (inverteri, pametna brojila) na razinu dostupnosti i priuštivosti građanima. Danas je nabavna cijena standardne sunčane elektrane za kućnu upotrebu približno 1200 €/kW. Postavljanje elektrane je u biti relativno jednostavan montažerski posao i može biti dovršen u nekoliko dana. No, često se postavljaju pitanja oko buduće dostupnosti rijetkih sirovina za njihovu proizvodnju.  Minerali i rijetki materijali u proizvodnju panela koriste se u relativno malom postotku. Također, unatoč svom nazivu, navedeni materijali zapravo i nisu tako rijetki. Njihova je dostupnost manje je ekonomsko-tehničke prirode, a više geo-političke. Drugo pitanje koje se često otvara je problematika recikliranja solarnih panela i opasnost da ćemo se za dvadesetak godina naći u svijetu zatrpanom dotrajalim solarnim panelima. No i na tom području je postignut značajan napredak uz činjenicu da je životni vijek panela dug (20-30 godina) uz postupno smanjenje proizvodnosti.

Nadzor i upravljanje

Sljedeći segment razvoja ovog tržišta odnosi se na pretvarače (invertere) odnosno uređaje koji konvertiraju istosmjernu energiju proizvedenu od strane solarnih panela u izmjeničnu kakvu obično koristimo u svakodnevnom životu. Moderni inverteri su vrlo efikasni (između 95% i 98%) stoga su i gubici pretvorbe praktično zanemarivi. No, drugo važno svojstvo današnjih pretvarača je mogućnost autonomnog rada i daljinskog nadzora postrojenja (sve moderne pretvarače moguće je nadzirati putem mobilnih uređaja i osiguravaju dostupnost puten standardiziranih sučelja poput modbusa) što daje mogućnost njihovog punog povezivanja u elektroenergetsku mrežu. Tako povezane solarne elektrane (često i u kombinaciji sa baterijama) omogućavaju procese virtualizacije i povezivanje velikog broja malih elektrana putem agregacijskih platformi u organizacije (zajednice održivih izvora energije) koje mogu ozbiljno participirati kako na tržištima električne energija tako i u kontekstu stabilizacije energetskog sustava. Drugim riječima, upravo su moderni pretvarači ključna komponenta demokratizacije energetskih tokova jer osim navedene virtualizacije omogućuju i informiranje vlasnika elektrane u realnom vremenu o proizvodnji i potrošnji energije, a time osiguravaju i postupne promjene uobičajenih paradigmi u energetskom sektoru. Naime dosadašnja paradigma temeljila se na principu da je proizvodnja uvijek slijedila potrošnju (kada bi se uključilo neko trošilo energetski operater je uvijek morao osigurati dobavu energije, neki generator je morao proizvesti više energije). No, prelazak na održive izvore energije, koji su većim dijelom po svojoj prirodi promjenjivi, stvara potrebu za promjenom ponašanja (energija se troši onda kad je dostupna, odnosno da potrošnja slijedi proizvodnju). Na prvi pogled djeluje komplicirano, ali u naravi se svodi da električno vozilo punimo, grijemo vodu, rublje i suđe peremo kada solarna elektrana proizvodi energiju i slično. Naravno, u tom kontekstu pokazuje se da je solarnu elektranu potrebno uvijek kombinirati na implementacijom rješenja za pametne kuća/zgrada koja osiguravanju nadzor, metriku i upravljanje sa trošilima u objektima gdje se troši energija. I, naravno, automatizaciju potpomognutu umjetnom inteligencijom koja optimizira energetske tokove u objektu u skladu sa raspoloživim izvorima i cijenama.

Pohrana energije

Promjenjivost održivih izvora energije može se dobrim dijelom kompenzirati sa platformama za pohranu energije. Iako većini baterija prva pada na pamet, zapravo se većina sadašnjih energetskih rezervi nalazi u nekoj formi gravitacijske energije – zalihama vode u jezeru na vrhu neke planine, koja se prema potrebi može pretvoriti u kinetičku energiju za pokretanje turbine i generatora koji će proizvesti električnu energiju. Također postoji uvriježeno mišljenje da su sve potencijalne lokacije za takva postrojenja već iscrpljene, no to zapravo nije posve točko kako pokazuje analiza Australskog nacionalnog sveučilišta u Canberri[8]. Naime, spomenuta analiza identificirala je globalno 616.818 potencijalnih, ekonomski prihvatljivih lokacija za realizaciju gravitacijskih spremnika energije s kombiniranim potencijalom skladištenja od 23,1 milijuna GWh. Zanimljivo je da se na području Evrope najviše potencijalnih lokacija nalazi na području Alpa i susjedne Bosne i Hercegovine (Slika 2.). Naravno nisu sve lokacije prihvatljive zbog ekoloških, planskih ili strateških razloga, ali ovo istraživanje poziva na ponovno promišljanje kakvim potencijalima zapravo raspolažemo.

Slika 2. Potencijalne lokacije za nove gravitacijske spremnike energije u okruženju RH. (Izvor: https://re100.eng.anu.edu.au/global/)

U posljednjih nekoliko godina izuzetnu pozornost privukli su i gravitacijski sustavi za pohranu energije u formi betonskih blokova koji se slažu u obliku tornjeva kada su na raspolaganju viškovi energije, a kada je manjak blokovi se spuštaju pri čemu se proizvodi električna energije (Slika 3). Radi se o vrlo starim idejama koje u vremenima krize dobivaju nove originalne interpretacije što je i suština svakog inovacijskog procesa.

Slika 3: Gravitacijsko spremište energije (Izvor: https://www.energyvault.com/)

Električna vozila (EV) i njihove baterije velikog kapaciteta mogu koristiti za skladištenje električne energije i njezinu isporuku natrag u mrežu u vršnim razdobljima putem V2G[9] sučelja (Slika 4). Te se mogućnosti[10] oslanjaju na standarde i tržišne aranžmane koji omogućuju dinamično određivanje cijena energije i sposobnost vlasnika da imaju koristi od takvih aranžmana i s obzirom da ovakav tip korištenja baterije povećava broj ciklusa punjenja i pražnjenja čime se objektivno skraćuje vijek trajanja baterije na vozilu.

Slika 4: EV kao potpora stabilizaciji mreže (Izvor: Utilization of Electric Vehicles for Vehicle-to-Grid Services: Progress and Perspectives)

EV baterije mogu se koristiti i nakon kraja životnog vijeka vozila (EoL[11]). Kada preostali kapacitet baterije padne na između 70-80% izvornog kapaciteta, baterije općenito postaju neprikladne za upotrebu u električnim vozilima. Međutim, te baterije još uvijek mogu imati godine korisnog vijeka trajanja u manje zahtjevnim stacionarnim aplikacijama za pohranu energije i predstavljaju značajnu vrijednost za mrežu, ali i vlasnika kroz dodatne prihode[12].

Ovdje valja posebno naglasiti da razvoj baterija i broj timova koji istražuju alternativne kemijske procese koji bi omogućili eliminaciju štetnih ili rijetkih metala iz baterija raste gotovo eksponencijalno. Pri čemu nije glavni problem istraživanje (trenutno se radi na više od 30 raznih kemijskih varijanti)  već pitanje produktifikacije laboratorijskih rješenja i posebno skaliranje proizvodnje baterija na globalnoj razini. U tom kontekstu revolucionarni iskoraci slijede već u zadnjem kvartalu ove godine kada postaju komercijalno dostupne baterije dvostruko veće gustoće energije nego današnje što će imati dalekosežne posljedice na mobilnost (EV vozila sa dometom od preko 1000 km će postati dostupna).

Zaključna razmatranja

Propuštanje prilika za građane koje proizlaze iz procesa demokratizacije energetskog sektora u Republici Hrvatskoj ući će uskoro u svoju petu godinu. To propuštanje ima svoju cijenu. Radi se o uštedama koje građani nisu ostvarili, a mogli su da su im propisi to omogućili. Posebno je važno što već godinama nema nikakvih tehnoloških prepreka, upravo suprotno, većina opreme za proizvodnju energije iz održivih izvora postala je dostupna prosječnom domaćinstvu, a posve su razvijeni i napredni sustavi za virtualizaciju takvih proizvodnih kapaciteta i njihov zajednički nastup na tržištu.  Netom predložene izmjene ZTEE nisu riješile tu prepreku stoga predstoji daljnja javna diskusija o uspostavljanju najboljeg okvira za osnivanje i poslovanje energetskih zajednica u Republici Hrvatskoj.

Autori se nadaju da će tijelo nadležno za ZTEE okupiti stručnjake iz ovog područja i u nekoliko radionica konstruktivno raspravljati te, u konačnici, donijeti najbolja rješenja. 


[1] Na primjer kombinacija fotonaponskih postrojenja na krovovima, baterija, punionica za električna vozila, dizalica topline i, eventualno, mini vertikalnih vjetroelektrana.

[2] Službeni financijski izvještaji HEP-a za 2022. poslovnu godinu najbolji su argument za ovu tvrdnju.

[3] Opravdanost ulaganja u vlastite obnovljive izvore energije (krovne fotonaponske elektrane, baterije i slično) mjeri se usporedbom vrijednosti ulaganja uvećanih za operativne troškove te razlikom cijene energije iz mreže i one proizvedene u vlastitoj elektrani.

[4] https://www.nature.com/articles/s41597-022-01902-5 A Europe-wide inventory of citizen-led energy action with data from 29 countries and over 10000 initiatives

[5] Misli se na Zakon o financijskom poslovanju i računovodstvu neprofitnih organizacija (NN 121/14, 114/22,

na snazi od 01.01.2023.).

[6] Zakon o zadrugama (NN 34/11, 125/13, 76/14, 114/18, 98/19 na snazi od 01.01.2020.).

[7] ICE – Internal Combustion Engine

[8] https://doi.org/10.1016/j.joule.2020.11.015 Global Atlas of Closed-Loop Pumped Hydro Energy Storage

[9] V2G – Vehicle to Grid.

[10] https://www.mdpi.com/1996-1073/15/2/589#B7-energies-15-00589 Utilization of Electric Vehicles for Vehicle-to-Grid Services: Progress and Perspectives

[11] EoL – End of Life.

[12] https://www.nature.com/articles/s41467-022-35393-0 Electric vehicle batteries alone could satisfy short-term grid storage demand by as early as 2030


Damir Juričić – piše o ekonomiji i financijama
Damir Medved – piše tehnologiji i zajednicama

Views: 34

Kategorije
Objave Predavanja Radionice

Opatija, predavanje o energetskoj tranziciji

30. ožujka 2023. održali smo predavanje o energetskoj tranziciji u Opatiji.

Views: 13

Kategorije
Stručni tekstovi

Kombinirani financijski instrumenti EU za energetske zajednice  

Iako su propisi kojima se omogućuje osnivanje i poslovanje energetskih zajednica stupili na snagu još prije 16, odnosno 10 mjeseci, u Republici Hrvatskoj još ni jedna energetska zajednica po tim propisima nije osnovana unatoč velikom interesu građana i nevladinih organizacija koje ih snažno promoviraju. Razlog je, očito, u propisima koji niti odražavaju duh referentne Direktive EU niti na odgovarajući način formatiraju moderno tržište tzv. građanske energije. Postojeći propisi nisu usklađeni s obilježjima moderne ponude i potražnje za obnovljivom energijom. Osobito treba istaknuti da su postojećim spomenutim propisima građani Republike Hrvatske u svojevrsnom podređenom položaju u odnosu na građane ostalih država članica u pogledu mogućnosti i potencijala korištenja i dijeljenja obnovljive energije u okviru energetskih zajednica. Cilj ovog članka je ukazati na kompleksnost poslovanja energetskih zajednica te potaknuti nadležna ministarstva na programiranje specifičnog kombiniranog financijskog instrumenta EU upravo za energetske zadruge.

UVOD

Energetske zajednice građana su poslovne formacije u koje se građani udružuju kako bi eksploatirali koristi od vlastito proizvedene obnovljive energije umanjene za troškove poslovanja. Iako je pojam ”energetske zajednice” općenit, realna zajednica poprimit će jedan od mogućih pravnih formi: zadruga, udruga, zaklada i slično. S obzirom na cjelinu poslovnih aktivnosti koje se očekuju u životnom vijeku jedne energetske zajednice čiji je okvir određen Zakonom o tržištu električne energije, najvjerojatnija pravna forma bit će zadruga, tj. energetska zajednica osnovat će se i poslovat po propisima kojima se uređuje osnivanje i poslovanje zadruga. Nažalost, za sada se u Republici Hrvatskoj neće moći osnovati kao trgovačko društvo iako je Direktivom (EU) 2019/944 i takva pravna forma moguća.

Iako je smisao i svrha udruživanja građana, javnih tijela, poduzetnika dijeljenje vlastito proizvedene energija, moguće je u realnom životu očekivati poslovne aktivnosti u rasponu od isključivo dijeljenja proizvedene energije (što podrazumijeva da su članovi zadruge već proveli aktivnosti uspostavljanja sustava za proizvodnju i/ili skladištenje energije) do udruživanja zbog ulaganja u postrojenja za proizvodnju obnovljive energije, dijeljenja u upravljanja potrošnjom (članovi energetske zajednice ulažu u postrojenja posredstvom formirane pravne osobe te potom proizvedenu energiju dijele i upravljaju potrošnjom). Dakle, struktura i obuhvat poslovnih aktivnosti može biti prilično kompleksna pa se pred buduće članove energetske zajednice postavlja pitanje o njenom optimalnom ustroju, ekonomičnosti, upravljanju i financiranju.

Transponiranjem spomenute direktive Europske unije u domaće zakonodavstvo Republika Hrvatska prihvatila je ideju energetskih zajednica kao društveno opravdanom i poželjnom instrumentu energetske tranzicije. Ako je to točno, tada bi i javne politike trebale biti artikulirane na način da se raspoloživim resursima olakša i potiče osnivanje i poslovanje takvih poslovnih formacija. Štoviše, energetske zajednice mogle boi biti i efikasan instrument i mjera iz okvira ubrzavanja uvođenja energije iz obnovljivih izvora kako je to i predviđeno nedavno donijetom Uredbom (EU) 2022/2577. ubrzavanja Jedan od resursa mogao bi biti i Višegodišnji financijski okvir 2021.-2027. osobito u dijelu koji se odnosi na financijske instrumente Europske unije i to kombinirane financijske instrumente s bespovratnom komponentom za poticanje pripreme i osnivanja energetskih zajednica te povratnom dužničkom komponentom za djelomično namirenje kapitalne vrijednosti projekta.

ENERGETSKE ZAJEDNICE U EUROPSKOJ UNIJI

Proteklih godina EU je povećavala svoje klimatske i energetske ambicije, a nedavno se obvezala na smanjenje za 55% neto emisija stakleničkih plinova do 2030. godine. Ključni mehanizam za provedbu tih ciljeva je energetska tranzicija ka obnovljivim izvorima energije. Usvajanjem Direktive o obnovljivoj energiji (RED I) 2009. godine, EU je postavila opći cilj od 20% udjela energije iz obnovljivih izvora u konačnoj potrošnji energije do 2020. godine. Ona je značajno revidirana 2018. (RED II), postavljajući novi cilj EU-a od najmanje 32% udjela obnovljivih izvora energije u konačnoj potrošnji energije do 2030. godine. RED III ima za cilj stvoriti posve integrirano energetsko tržište, čime se također stvara prostor za inovacije kako na elektroenergetskoj mreži tako i na tržištu. Kako bi se postigao ovaj cilj, potrebna su značajna ulaganja u decentralizirane energetske izvore, poput fotonaponskih postrojenja ili vjetroelektrana, skladištenja energije, električnih vozila ili toplinskih pumpi te sve vrste pametnih energetskih rješenja koja su namijenjena nadzoru i upravljanju potrošnjom energije u kućanstvima s ciljem učinkovitog korištenja europske elektroenergetske infrastrukture. No, osim ulaganja u fizičku infrastrukturu, jednakovrijedno je pronalaženje novih organizacijskih, proizvodnih i ekonomskih oblika u kontekstu šire decentralizacije i demokratizacije procesa potrošnje i proizvodnje energije.

Energetske zajednice jedan od takvih novih inovativnih organizacijskih formi, a u većini EU organizacijama koje nisu primarno usmjerene komercijalnom poslovanju. Iako se bave gospodarskim aktivnostima, njihova primarna svrha je pružanje društvenih, ekonomskih i ekoloških koristi zajednici, a ne stvaranje profita. Zakonodavni okvir EU-a poznaje dvije vrste takvih struktura: energetske zajednice građana (CEC) i zajednice obnovljive energije (REC). Obje zajednice mogu okupljati građane, lokalne vlasti ili mala trgovačka društva, ali samo REC mogu okupljati mala i srednje velika poduzeća (SME). Dok CEC može proizvoditi i koristiti kombinaciju obnovljivih i neobnovljivih izvora energije, REC je posvećen isključivo obnovljivim izvorima. Štoviše, REC često imaju i lokalni kontekst: zajednice bi trebale biti organizirane u neposrednoj blizini projekata obnovljivih izvora energije koje posjeduju ili razvijaju. Kao vrsta inicijative koju pokreće zajednica, CEC i REC igraju ključnu ulogu u društvenim inovacijama jer odražavaju temeljnu promjenu u ponašanju potrošača. Tradicionalno pasivni potrošač postaje suvlasnik objekata obnovljivih izvora energije i promiče socijalno pravedni model energetske tzv. prosumeracije (proizvodnje i potrošnje energije). Kroz kontekst lokalnog dijeljenja energije, na primjer, vlasnici fotonaponskih postrojenja dijele svoju proizvedenu energiju s članovima zajednice koji si takva postrojenja ne mogu priuštiti ili ne posjeduju adekvatne površine za instalaciju. Energetske zajednice omogućuju širi i demokratskiji pristup obnovljivim tehnologijama i za članove zajednice koji nemaju vlastitih sredstava za ulaganje u OIE (ugrožene socijalne skupine, umirovljenici i sl.). Očekuje se da će se približno 264 milijuna europskih građana do 2050. godine pridružiti tržištu energije kao proizvođači vlastite energije (prosumeri), proizvodeći do 45% obnovljive električne energije. No, postoje i brojni problemi, primarno sa transpozicijom EU regulative za CEC i REC što stvara velike razlike u mogućnostima provedbe projekata građanske energije i stvaranja energetskih zajednice. Primjer je dan na slici 1 s ilustracijom razmjera problema.

Slika 1: Razmjer transpozicije EU regulative

Izvor: https://www.rescoop.eu/ – transpozicija EU regulative u nacionalno zakonodavstvo.

EU predlaže da se do 2025. godine osigura uspostavljanje najmanje jedne zajednice obnovljivih izvora energije u svakoj općini s populacijom većom od 10,000 ljudi. Također će podržati države članice u provedbi okvira zajedničke vlastite potrošnje i energetske zajednice. Fond za pravednu tranziciju (JTF), koji je alat EU-a za financiranje regija koje ovise o fosilnim gorivima i industrijama s visokim emisijama stakleničkih plinova bi trebao djelovati komplementarno reviziji RED-a iz 2021. godine, financijski podržavajući energetske zajednice diljem Europe.

Ovo nije samo financijski izazov, već i organizacijski. Zahtijeva aktivno sudjelovanje krajnjih korisnika i građana. Energetske zajednice mogu dati ogroman doprinos u tom pogledu. Kao što je navedeno u nedavnom EU izvješću o stanju energetske unije, najmanje 2 milijuna ljudi u Uniji već je uključeno u više od 7,700 energetskih zajednica, a angažman je u porastu. Energetske zajednice u EU su doprinijele sa 7% nacionalno instaliranih kapaciteta obnovljivih izvora energije – procijenjenih na 6.3 GW.

Broj zajednica je vrlo promjenjiv, no u konačnici broj zajednica i nije toliko važan već broj aktivnih članova. Razlike su značajne, primjerice najveća Belgijska zajednica Ecopower ima više od 65,000 aktivnih članova, sa ogromnom proizvodnom, upravljačkom i financijskom snagom pri čemu aktivno participiraju na tržištima energije, dok su njemačke zajednice tipično manje i broje stotinjak članova, ali su povezane sa agregatorima koji formiraju virtualne elektrane i preuzimaju kompleksne funkcije upravljanja i trgovine. Dobar primjer je Next Kraftwerke iz Njemačke koji okuplja petnaest tisuća proizvođača i malih zajednica, a trenutno raspolaže kapacitetom od preko 11,000 MW i aktivno trguje sa više od 15 TWh energije.

Tablica 1: Broj aktivnih energetskih zajednica u Europi

DržavaBroj aktivnih energetskih zajednica (2020)
Njemačka1750
Danska700
Nizozemska500
Ujedinjeno kraljevstvo431
Švedska200
Francuska70
Belgija34
Poljska34
Španjolska33
Italija12

Izvor: https://energy-communities-repository.ec.europa.eu/support/toolbox/energy-communities-overview-energy-and-social-innovation_en (17.1.2023.)

Za bolje razumijevanje problema energetskih zajednica u EU pogodno je uvesti i matrični pogled koji prepoznaje 4 organizacijska arhetipa koji sudjeluju u procesima proizvodnje i trgovine energijom te 4 dimenzije koje utječu na realizaciju svakog od tih arhetipova. Tablica 2 prikazuje njihov međuodnos i sada su jasnije vidljivi međusobni utjecaji. Svaka dimenzija ima utjecaj na arhetipove, ali neki utjecaji su značajniji, primjerice društvena dimenzija najizraženija je kod zadruge, a najmanje prisutna kod agregatora jer djeluju na različitim osnovama.

Tablica 2: Dimenzije i arhetipovi energetskih zajednica

Tijekom 2019. godine provedeno je od strane Europske komisije anketiranje među državama članicama EU koje su glavne koristi od uspostave energetskih zajednica. Najvažnije vrijednosti koje su identificirale države članice odnose se na obnovljivi aspekt projekta energetske zajednice:

  • Poticanje lokalne ekonomije i ulaganje u obnovljive izvore energije;
  • Smanjenje računa za krajnje potrošače;
  • Zajamčena proizvodnja i potrošnja zelene energije u lokalnim zajednicama;
  • Jednostavan pristup obnovljivoj energiji za sve skupine potrošača , a ne samo za privilegirane;
  • Korištenje lokalnih resursa za izgradnju postrojenja i proizvodnju energije;
  • Pristup novim izvorima kapitala kroz izravni angažman pojedinaca;
  • Upravljanje i optimizacija lokalne energije;
  • Peer-to-peer trgovanje;
  • Samogeneriranje i samopotrošnja za širi sloj korisnika;
  • Promjena postojećih paradigmi, uvoženje novih principa poput odgovora na potražnju – Demand/Response;
  • Razvoj novi usluga, poput punjenja električnih vozila;
  • Vlasništvo i demokratizacija prirodnih i proizvodnih resursa;
  • Pristup novim izvorima kapitala kroz izravni angažman pojedinaca;
  • Drugačiji pristup razvoju distribucijske mreže (distribuirani).

Može se zaključiti da u EU još uvijek postoje značajne tehničke, društvene, regulatorne i ekonomske razlike i u brojnim državama članicama su procesi promjena prespori (Hrvatska je dobar primjer). No, proces energetske tranzicije i širenje energetskih zajednica je nezaustavljiv.

OSNIVANJE I POSLOVANJE ENERGETSKIH ZADRUGA

Iako je na temelju postojećih propisa moguće osnovati energetsku zajednicu, npr. energetsku zadrugu po propisima kojima se uređuje osnivanje i poslovanje zadruga, njihov rad, tj. poslovanje neće biti moguće. Razlog je, najvjerojatnije, banalan, a tiče se operativne sposobnosti operatera hrvatskog energetskog sustava da prepozna i procesira dijeljenje energije proizvedene u energetskoj zadruzi. K tome, postojeće ograničenje broja članova energetske zadruge na one priključene na istu transformatorsku stanicu takvo poslovanje svodi na razinu besmislene neučinkovitosti. Ta neučinkovitost proizlazi iz nesrazmjera troškova dijeljenja trenutnih viškova proizvedene energije i njene jednakoznačne dostupnosti i učinaka podijeljene energije. S tim u svezi je i ograničenje poslovanja energetske zadruge sukladno pravilima neprofitnih organizacija. To ograničenje u poslovanje jedne energetske zadruge unosi značajne nesigurnosti iz razloga što propisi kojima se uređuje poslovanje zadruga dozvoljavaju ostvarivanje viška prihoda nad rashodima. Taj višak prihoda nad rashodima energetska zajednica može ostvariti, na primjer, po osnovi prodaje agregirane energije na tržištu. Takva mogućnost dozvoljena je odredbom članka 26.11. Zakona o tržištu električne energije, dakle, zakonito je kada energetska zadruga proda, putem agregatora, proizvedenu energiju na tržištu. Po toj osnovi ostvarit će prihode. Također, dijeljenje energije za punjenje električnih vozila u vlasništvu članova zadruge najvjerojatnije će se referirati na određenu cijenu pa će se i taj dio energije evidentirati kao prihod energetske zadruge. Isti učinak na prihode imat će i proizvedena energija podijeljena s članovima energetske zadruge koji ne sudjeluju s proizvodnjom ili skladištenjem, pasivnim članovima zadruge. Dijeljenje energije s takvim članovima najvjerojatnije neće bi bez dodijeljene vrijednosti, cijene. Vrijednost te energije evidentirat će se kao prihodi. Uz sve to, energetska zadruga koja investira na imovini svojih članova namirujući kapitalne troškove iz tuđih dužničkih izvora financiranja najvjerojatnije će, u razdoblju otplate dužničkih izvora, od svojih članova naplaćivati određene naknade u svrhu namirenja dospjelih obveza po osnovi dugoročnih dužničkih izvora financiranja. Pitanje na koje treba odgovoriti je povezano s računovodstvenim i poreznim tretmanom takvih transakcija.

S druge strane poslovanje energetske zadruge nije poslovanje bez troškova. Radi se o troškovima poput kapitalnog ulaganja, troškova održavanja postrojenja i zamjene istrošenih dijelova, troškova upravljanja, kamata i slično. Dakle radi se o relativno kompleksnom poslovnom sustavu kojeg će teško biti održavati u okolnostima izjednačenih prihoda i rashoda.

Što, u naravi, znači osnovati i upravljati energetskom zadrugom? O kojim se procesima tu radi?

Radi se o procesima koje je moguće strukturirati prema slijedećim cjelinama:

Priprema energetske zadruge

  • Komunikacija sa zainteresiranim građanima, poduzećima, javnim tijelima;
  • Organizacija i provedba radionice u svrhu informiranja budućih članova zadruge o predstojećim aktivnostima, ciljevima zadruge, šte se želi postići osnivanjem zadruge, osnovnim djelatnostima kojima će se baviti, načinu uređenja međusobnih odnosa, troškovima osnivanja i drugo;
  • Zaključci radionice, follow-up i informiranje o osnivanju energetske zadruge.

Osnivanje energetske zadruge

  • Organizacija osnivačke skupštine;
  • Izrada dnevnog reda;
  • Izrada pravila zadruge;
  • Vođenje skupštine i zapisnika;
  • Eventualno uspostavljanje nadzornog odbora;
  • Formiranje dokumentacije za ovjeru javnog bilježnika;
  • Organizacija uplate članskog uloga;
  • Prijava zadruge u registar Trgovačkog suda;
  • Prijava zadruge u registar poslovnih subjekata Državnog zavoda za statistiku;
  • Prijava zadruge u Evidenciju zadruga i zadružnih saveza Hrvatskog saveza zadruga;
  • Otvaranje poslovnog računa energetske zadruge;
  • Izrada mrežne (internetske) stranice energetske zadruge.

Uspostavljanje energetske infrastrukture

  • Testiranje i mjerenje postojeće instalacije;
  • Strukturiranje postrojenja;
  • Povezivanje postrojenja.

Poslovanje energetske zajednice

  • Evidencija dijeljenja energije;
  • Periodično izvještavanje o proizvedenoj i dijeljenoj energiji.

Navedene su samo osnovni procesi. Svaki od njih podrazumijeva dodatne aktivnosti. Operativno poslovanje može podrazumijevati i procese poput: organizacije projektiranja, izrade ugovora između investitora i izvođača, pribavu ponuda izvođača radova, organizaciju financiranja, organizaciju dobave i montaže postrojenja, nadzor radova/montaže postrojenja, testiranje postrojenja, organizaciju ishođenja odobrenja za rad postrojenja, vođenje računovodstva energetske zadruge, organizaciju procesa prilikom isključivanja postojećih i uključivanja novih članova, izradu periodičnih financijskih izvješća, projektiranje IoT mreže senzora za nadzor potrošnje energije, upravljanje IoT mrežom senzora za nadzor potrošnje energije, organizaciju i provedbu periodičnih sjednica skupštine i nadzornog odbora, organizaciju agregiranja u svrhu prodaje viška energije, organizaciju preventivnog i reaktivnog održavanja postrojenja, spajanje energetskih zadruga i slično.

Ne ulazeći posebno u organizaciju i poslovanje energetskih zajednica u koje su se udružili subjekti s već ugrađenim postrojenjima za proizvodnju i/ili skladištenje proizvedene energije, energetske zajednice čijem operativnom poslovanju prethode investicijske aktivnosti mogle bi se organizirati i financirati na način kako je prikazano na shemi 1:

Shema 1: Osnivanje, financiranje i poslovanje energetske zadruge

Izvor: Autori.

Energetsku zadrugu (1) osniva najmanje sedam osnivača (2). Svrha osnivanja zadruge je individualna proizvodnja obnovljive energije (5), njeno dijeljenje među članovima zadruge te, eventualno, skladištenje viškova energije i punjenje električnih automobila. Neovisno od osnivača, energetskoj zadruzi  mogu se pridružiti i članovi (6) koji neće ulagati u postrojenja već kupovati/preuzimati viškove proizvedene energije po manjoj cijeni od one iz mreže, a većoj od proizvođačke cijene iz fotonaponskih/baterijskih postrojenja. Ulaganje u energetska postrojenja energetske zadruge može se financirati iz komercijalnih izvora (3) te financijskih instrumenata EU (4). S obzirom na kompleksnu strukturu osnivanja i upravljanja energetske zadruge, zadruga može koristiti usluge specijaliziranih stručnjaka za osnivanje i poslovno upravljanje energetskih zadruga (7).

OBILJEŽJA FINANCIJSKIH INSTRUMENATA EU ZA ENERGETSKE ZAJEDNICE

Osim bespovratnih potpora, iz Višegodišnjeg financijskog okvira 2021. – 2027. na raspolaganju će biti i financijski instrumenti (povratni instrumenti) u formi dužničkih, jamstvenih i vlasničkih (equity) izvora. Najvažnije obilježje financijskih instrumenata u VFO 21.-27. je mogućnost kombiniranja bespovratnih potpora (grantova) s povratnim (dužničkim, jamstvenim i vlasničkim) instrumentima. Općenito, procedura pribave financijskih instrumenata je značajnije jednostavnija od procedure pribave bespovratnih potpora.

Financijski instrumenti su proizvodi Europskih fondova s uvjetima povoljnijim od komercijalnih supstituta. Svrha financijskih instrumenata je efikasan razvoj kohezijske politike. Kod ekonomski prihvatljivih projekata financijski instrumenti pomažu provedbi te se uvijek vraćaju davatelju. Ono što je posebno važno je imperativ da se financijski projekti koriste kod projekata koji generiraju prihode ili uštede u što postrojenja za proizvodnju obnovljive energije svakako spadaju. Budući da projekti proizvodnje obnovljive energije generiraju uštede kao razliku između jedinične cijene električne energije iz mreže i postrojenja te smanjenje emisije stakleničkih plinova, djelomično financiranje projekata zasnovanih na energetskim zajednicama s cijenom manjom od tržišnih cijena izvora financiranja moglo bi biti ekonomski racionalno i društveno prihvatljivo.

Iako je, općenito, svrha financijskih instrumenata omogućiti da se projekti unaprijede komercijalnim sadržajima povećavajući vjerojatnost dugoročne održivosti, svrha financijskih instrumenata za energetske zajednice mogla bi biti postizanje društvene koristi zbog manjih troškova energije, veće priuštivosti, smanjenje rizika od štetnih posljedica klimatskih promjena, rasterećenja elektroenergetskog prijenosnog i distribucijskog sustava, povećanja BDP-a te doprinos većem blagostanju građana.

Osnovna obilježja financijskih instrumenata iz VFO 21.-27. su slijedeća:

  • Ne smiju se koristiti za refinanciranje postojećih ugovora, već za potporu svim vrstama novih ulaganja u skladu s temeljnim ciljevima politike;
  • Potpora krajnjim primateljima za ulaganja u materijalnu i nematerijalnu imovinu te radni kapital za koje se očekuje da će biti financijski održivi i za koja nije dostupno dostatno financiranje iz tržišnih izvora;
  • Samo za ulaganja koja na datum odluke o ulaganju nisu fizički dovršena ili u cijelosti provedena;
  • Mogu se kombinirati s bespovratnim sredstvima u operaciji jedinstvenog FI i u okviru jedinstvenog ugovora. U tom se slučaju primjenjuju pravila za FI;
  • Bespovratna sredstva ne koriste se za nadoknadu potpore primljene iz financijskih instrumenata;
  • PDV je prihvatljiv trošak za FI, a u kombinaciji s bespovratnim sredstvima primjenjuju se pravila za bespovratna sredstva;
  • Financijske instrumente dodjeljuje upravljačko tijelo (npr. MRRFEU) ili može povjeriti EIB-u ili HBOR-u;
  • Vrijednost bespovratnih sredstava u istoj operaciji ne smije biti veći od vrijednosti financijskog instrumenta.

Za razliku od dosadašnjih tzv. nekombiniranih financijskih instrumenata, sadašnji kombinirani mogu biti: grant u kombinaciji s dužničkim instrumentom, grant u kombinaciji s garantnim instrumentom, rabatni dužnički financijski instrument (performance-based grant), grant za tehničku pomoć u kombinaciji s financijskim instrumentom te slične kombinacije. Da bi financijski instrumenti bili dostupni korisnicima, ministarstvo nadležno za gospodarstvo identificirati potrebu, a ministarstvo nadležno za EU fondove programirati. Ukoliko se prihvati društvena opravdanost i potreba financijskih instrumenata za brže uspostavljanje i razvoj energetskih zajednica, stvorit će se temeljne pretpostavke za programiranje.

S obzirom na trenutni zakonski okvir, relativno mali instalirani kapacitet fotonaponskih elektrana i još manji baterija, primjerenu razliku između cijena električne energije iz mreže i fotonaponskih postrojenja s tendencijom rasta te razlike te ograničenje energetske zajednice na istu transformatorsku stanicu moguće je očekivati relativno veliki broj novoosnovanih energetskih zajednica u slijedećih pet godina. No, tu postoji i primjetan rizik da se takve, relativno neekonomične male zajednice, možda i neće osnivati pa se ovakav zakonski okvir može smatrati uspostavljenim kako bi se usporila proizvodnja i dijeljenje građanske energije. Budući da ovakav propis nije u skladu s EU politikama u ovom području, za očekivati je i promjenu propisa u ovom dijelu. U slučaju promjene propisa kojima bi se osnivanje energetskih zajednica umjesto na istu transformatorsku stanicu proširilo na više njih, naselje ili regiju, broj novoosnovanih energetskih zajednica moga bi biti veći od 200 u slijedećih 5 godina prosječnog kapaciteta instalirane snage od više od 100 MW ukupno godišnje proizvedene energije od približno 100 GWh energije. Dakle, moglo bi se raditi o značajnom broju građana uključenom u proizvodnju vlastite energije, osjetnom smanjenju troškova za energiju, smanjenja emisije stakleničkih plinova za približno 10 000 TCO2 te adekvatnog rasterećenja elektroenergetskog sustava. Da bi se opisano grubo procijenjeno tržište moglo i ostvariti bit će potrebo približno 130 milijuna € ukupnih izvora financiranja. Ukupni izvori financiranja mogli bi se sastojati od vlastiti vlasničkih i dužničkih te tuđih dužničkih izvora. Dio tuđih dužničkih izvora mogli bi biti upravo financijski instrumenti EU. Uključivanje financijskih instrumenata EU moglo bi povećati sklonost uključivanja ostalih izvora financiranja zbog smanjenog ukupnog rizika ulaganja. Tu se otvara i pitanje obilježja financijskih instrumenata EU u pogledu ročnosti te strukture kombiniranog instrumenta koji se sastoji od bespovratnog granta i zajma. Moguća obilježja prikazana su u tablici 2:

Tablica 2: Moguća obilježja kombiniranog financijskog instrumenta EU za energetske zadruge

Izvor: Autori.

Prema mišljenju autora, a na temelju analize brojnih projekata ulaganja u krovne i zemaljske fotonaponske elektrane, udio bespovratnog granta mogao bi biti do 15% (za namirenje troškova osnivanja zadruge, izradu projekata i slično) te zajma najmanje 85%. kako bi se osigurala likvidnost poslovanja projekta (energetske zadruge), tj. stanje u okviru kojega se iz ostvarenih ušteda u cijelosti namiruju dospjele obveze prema tužim dužničkim izvorima financiranja (komercijalni kredit i financijski instrument EU) razdoblje otplate trebalo bi biti ne manje od 10 godina. Udio kombiniranih financijskih instrumenata EU u ukupnim izvorima financiranja mogao bi biti najmanje 50%.

ZAKLJUČAK I PREPORUKE

Trenutni zakonodavni okvir sigurno nije poticajan za osnivanje i poslovanje energetskih zajednica neovisno o njihovim pravnim oblicima. Ograničenje na jednu transformatorsku stanicu nepremostiva je prepreka za razvoj energetskih zajednica. Kada bi se ovo ograničenje uklonilo, stvorile bi se pretpostavke osnivanja značajnijeg broja energetskih zadruga u cijeloj zemlji. S obzirom na značajne potrebe za ulaganjem u energetska postrojenja energetskih zadruga, uključivanje kombiniranih financijskih instrumenata EU u strukturu ukupnih izvora financiranja osjetno bi ubrzalo razvoj ovog novog tržišta, a takve mogućnosti postoje u VFO 21.-27.

S obzirom na složeno poslovanje energetskih zadruga, očekuje se i razvoj tržišta specijaliziranih usluga u području osnivanja i upravljanja poslovanjem energetskih zadruga.


Damir Juričić – piše o ekonomiji i financijama
Damir Medved – piše tehnologiji i zajednicama

Views: 38

Kategorije
Objave Predavanja Radionice

MO Kantrida i energetske zajednice

Pred punom dvoranom zainteresiranim građanima Mjesnog odbora Kantrida u Rijeci Saša Ukić, Damir Medved i Damir Juričić govorili su o teoretskim i praktičnim temama vezanim uz energetske zajednice i energetsku tranziciju.

Views: 13

Kategorije
Stručni tekstovi

Osnivanje energetskih zajednica u Republici Hrvatskoj

Stupanjem na snagu Zakona o obnovljivim izvorima energije i visokoučinkovitoj kogeneraciji (NN 138/21), Zakona o tržištu električne energije (NN 111/2021) i Pravilnika o dozvolama za obavljanje energetskih djelatnosti i vođenju registra izdanih i oduzetih dozvola za obavljanje energetskih djelatnosti (NN 44/2022) stekle su se pretpostavke za osnivanje energetskih zajednica u republici Hrvatskoj,a u svrhu udruživanja građana, poduzetništva i tijela javnog prava zbog zajedničke proizvodnje, potrošnje na mjestu proizvodnje te dijeljenja proizvedene energije među članovima zajednice. Cilj osnivanja ovakvih formacija je postizanje energetske neovisnosti, smanjenje i stabilnost cijene energenata, veća učinkovitost korištenja proizvedene energije zbog dijeljenja i slično.

Međutim, društveno je opravdano i ekonomski racionalno postaviti pitanja o tome je li ovim propisima priređen poticajni zakonodavni i institucionalni okvir za pokretanje aktivnosti intenzivnog ulaganja u građansku energiju iz obnovljivih izvora i hoće li se postići naprijed navedeni ciljevi u društveno i ekonomsko prihvatljivom razdoblju? Opći je dojam da Pravilnik predstavlja još jedan instrument nadležnim javnim tijelima i javnim poduzećima u sprječavanju aktivnosti vezanih uz osnivanje i poslovanje energetskih zajednica.

Uvod

Zakonom o tržištu električne energije dana je mogućnost udruživanja građana, poduzetništva i tijeka javnih vlasti u tzv. energetske zajednice, a Pravilnikom o dozvolama za obavljanje energetskih djelatnosti i vođenju registra izdanih i oduzetih dozvola za obavljanje energetskih djelatnosti određen je postupak i pravila osnivanja energetskih zajednica. Odredbom članka 26. Zakona o tržištu električne energije određeno je da se građani mogu udružiti kako bi zajednički proizvodili i dijelili proizvedenu energiju u svrhu vlastite potrošnje. To će učiniti posredstvom tzv. energetskih zajednica. Energetska zajednica građana je pravna osoba koja je osnovana na području Republike Hrvatske, čiji se vlasnici udjela ili članovi dobrovoljno udružuju kako bi ostvarili prednosti razmjene energije proizvedene i potrošene na određenom prostornom obuhvatu lokalne zajednice.

Propis dozvoljava da se građani udruže s osobama javnog prava poput gradova, općina, ustanova ili komunalnih društava kako bi bolje iskoristili potencijal mogućnosti proizvodnje i (interne) potrošnje (u naravi, dijeljenja) proizvedene električne energije. Predviđene aktivnosti energetske zajednice su, između ostalog, proizvodnja električne energije iz obnovljivih izvora, opskrba električnom energijom zajednice; upravljanje potrošnjom električne energije; agregiranje članova zajednice skladištenje energije, energetska učinkovit, punjenje električnih vozila proizvedenom energijom i slično.

Važno je skrenuti i pozornost da se energetske zajednice temelje na dobrovoljnom i otvorenom sudjelovanju čija je primarna svrha pružanje okolišne, gospodarske ili socijalne koristi svojim članovima, a ne stvaranje financijske dobiti. Zakonodavac ovu svrhu osnivanja energetskih zajednica nastoji ostvariti prisilom na način da obveže članove zajednice na vođenje poslovanja i poslovnih knjiga prema zakonima kojima se uređuje financijsko poslovanje i računovodstvo neprofitnih organizacija. Ovime propisi u Republici Hrvatskoj odstupaju od ideje iz Direktive (EU) 2019/944 koja eksplicitno dozvoljava i trgovačko društvo kao pravni oblik energetske zajednice.

Točkom 8. Priloga I. Pravilnika o dozvolama za obavljanje energetskih djelatnosti i vođenju registra izdanih i oduzetih dozvola za obavljanje energetskih djelatnosti definirana je dokumentacija i potrebni dokazi kako bi energetska zajednica mogla obavljati aktivnosti zbog kojih se osniva – proizvodnja i dijeljenje energije. Energetska zajednica građana, poduzetnika i javnih tijela prije svega mora poprimiti svoju pravnu osobnost, obično u formi zadruge, udruge ili zaklade. Potom ta pravna osoba treba zatražiti dozvolu za obavljanje energetske djelatnosti te naposlijetku započeti s radom i aktivnostima zbog kojih je osnovana. Radi se o složenom postupku kako u fazi osnivanja i pripreme, tako i kasnije u fazi obavljanja poslovnih aktivnosti.

Aktivnosti prilikom osnivanja i poslovanja energetske zajednice

Energetske zajednice najčešće će se osnovati kao udruge ili zadruge. Postupci osnivanja ovakvih pravnih formacija određeni su Zakonom o udrugama (NN 74/14, 70/17, 98/19) i Zakonom o zadrugama (NN 34/11, 125/13, 76/14, 114/18, 98/19).

Udruga

Udruga je svaki oblik slobodnog i dobrovoljnog udruživanja više fizičkih, odnosno pravnih osoba koje se, radi zaštite njihovih probitaka ili zauzimanja za zaštitu ljudskih prava i sloboda, zaštitu okoliša i prirode i održivi razvoj, te za humanitarna, socijalna, kulturna, odgojno-obrazovna, znanstvena, sportska, zdravstvena, tehnička, informacijska, strukovna ili druga uvjerenja i ciljeve koji nisu u suprotnosti s Ustavom i zakonom, a bez namjere stjecanja dobiti ili drugih gospodarski procjenjivih koristi, podvrgavaju pravilima koja uređuju ustroj i djelovanje toga oblika udruživanja. Djelovanje udruge temelji se na načelu neprofitnosti, što znači da se udruga ne osniva sa svrhom stjecanja dobiti, ali može obavljati gospodarsku djelatnost, sukladno zakonu i statutu. Udruga stječe pravnu osobnost danom upisa u Registar udruga Republike Hrvatske.

Udrugu mogu osnovati najmanje tri osnivača. Osnivač udruge može biti svaka poslovno sposobna fizička osoba ako joj poslovna sposobnost nije oduzeta u dijelu sklapanja pravnih poslova i pravna osoba. Udruga je dužna voditi popis svojih članova koji se vodi elektronički ili na drugi prikladan način i obvezno sadrži podatke o osobnom imenu (nazivu), osobnom identifikacijskom broju (OIB), datumu rođenja, datumu pristupanja udruzi, kategoriji članstva, ako su utvrđene statutom udruge te datumu prestanka članstva u udruzi, a može sadržavati i druge podatke. Popis članova uvijek mora biti dostupan na uvid svim članovima i nadležnim tijelima, na njihov zahtjev.

Statut je temeljni opći akt udruge koji donosi skupština udruge. Statut udruge sadrži odredbe o nazivu i sjedištu, zastupanju, područjima djelovanja sukladno ciljevima, ciljevima, djelatnostima kojima se ostvaruju ciljevi, gospodarskim djelatnostima sukladno zakonu, ako ih obavlja, načinu osiguranja javnosti djelovanja udruge, uvjetima i načinu učlanjivanja i prestanku članstva, pravima, obvezama i odgovornosti te stegovnoj odgovornosti članova i načinu vođenja popisa članova, tijelima udruge, njihovu sastavu i načinu sazivanja sjednica, izboru, opozivu, ovlastima, načinu odlučivanja i trajanju mandata te načinu sazivanja skupštine u slučaju isteka mandata, izboru i opozivu likvidatora udruge, prestanku postojanja udruge, imovini, načinu stjecanja i raspolaganja imovinom, postupku s imovinom u slučaju prestanka udruge te načinu rješavanja sporova i sukoba interesa unutar udruge. Statut udruge može sadržavati odredbe o teritorijalnom djelovanju udruge, znaku udruge i njegovu izgledu te drugim pitanjima od značaja za udrugu. Nakon osnivanja, udruga se mora upisati u registar udruga.

Zahtjevu za upis u registar udruga prilažu se zapisnik o radu i odlukama osnivačke skupštine, odluka skupštine o pokretanju postupka za upis u registar udruga, ako takva odluka nije donesena na osnivačkoj skupštini, statut, popis osnivača, osobna imena osoba ovlaštenih za zastupanje i osobno ime ili naziv likvidatora, izvod iz sudskog ili drugog registra za stranu pravnu osobu osnivača udruge, preslika osobne iskaznice ili putovnice za osnivače, likvidatora i osobe ovlaštene na zastupanje, suglasnost ili odobrenje nadležnog tijela za obavljanje određene djelatnosti, kada je to propisano posebnim zakonom kao uvjet za upis udruge. Nadležno upravno tijelo dužan je donijeti rješenje o zahtjevu za upis u roku od 30 dana od dana predaje urednog zahtjeva za upis.

Imovinu udruge čine novčana sredstva koja je udruga stekla uplatom članarina, dobrovoljnim prilozima i darovima, novčana sredstva koja udruga stekne obavljanjem djelatnosti kojima se ostvaruju ciljevi, financiranjem programa i projekata udruge iz državnog proračuna i proračuna jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave te fondova i/ili inozemnih izvora i slično. Gospodarske djelatnosti udruga može obavljati pored djelatnosti kojima se ostvaruju njezini ciljevi utvrđeni statutom, ali ih ne smije obavljati radi stjecanja dobiti za svoje članove ili treće osobe. Ako u obavljanju gospodarske djelatnosti udruga ostvari višak prihoda nad rashodima, on se mora sukladno statutu udruge koristiti isključivo za ostvarenje ciljeva utvrđenih statutom. Udruge su dužne voditi poslovne knjige i sastavljati financijska izvješća prema propisima kojima se uređuje način financijskog poslovanja i vođenja računovodstva neprofitnih organizacija.

Zadruga

Zadruga je dragovoljno, otvoreno, samostalno i neovisno društvo kojim upravljaju njezini članovi, a svojim radom i drugim aktivnostima ili korištenjem njezinih usluga, na temelju zajedništva i uzajamne pomoći ostvaruju, unapređuju i zaštićuju svoje pojedinačne i zajedničke gospodarske, ekonomske, socijalne, obrazovne, kulturne i druge potrebe i interese i ostvaruju ciljeve zbog kojih je zadruga osnovana. Zadruga se temelji na zadružnim vrednotama: samopomoći, odgovornosti, demokratičnosti, ravnopravnosti, pravičnosti i solidarnosti te moralnim vrednotama poštenja, otvorenosti, društvene odgovornosti i skrbi za druge. Odnose među svojim članovima zadruga uređuje na zadružnim načelima: dragovoljno i otvoreno članstvo; nadzor poslovanja od strane članova; gospodarsko sudjelovanje članova zadruge i raspodjela; samostalnost i neovisnost; obrazovanje, stručno usavršavanje i informiranje članova zadruge; suradnja među zadrugama te briga za zajednicu. Država, lokalna i područna (regionalna) samouprava potiču razvoj zadrugarstva mjerama ekonomske i socijalne politike te drugim mjerama unapređenja razvoja zadruga i zadružnog sustava.

Zadrugu može osnovati najmanje sedam osnivača potpuno poslovno sposobne fizičke osobe i pravne osobe. Osnivanjem zadruge osnivač zadruge postaje član zadruge i upisuje se u imenik članova zadruge. Osnivačku skupštinu sazivaju osnivači zadruge. Osnivačkoj skupštini predsjeda jedan od osnivača. Pravo glasa na osnivačkoj skupštini imaju osobe koje su potpisale izjavu o prihvaćanju pravila zadruge. Osnivačka skupština donosi odluke većinom glasova osnivača zadruge te donosi pravila zadruge. Pravila zadruge su donesena kada broj osnivača potreban za osnivanje zadruge potpiše izjavu o prihvaćanju pravila koja mora sadržavati ime i prezime, datum rođenja, prebivalište, OIB, broj i oznaku osobne identifikacijske isprave fizičke osobe, odnosno tvrtku, sjedište i OIB pravne osobe. Nakon donošenja pravila zadruge osnivačka skupština zadruge bira tijela zadruge i pravilima zadruge, donosi odluku o unosu, odnosno uplati uloga članova i druge odluke vezane uz osnivanje zadruge.

Pravila zadruge sadrže odredbe o tvrtki, sjedištu i predmetu poslovanja; unutarnjem ustroju; uvjetima i načinu stjecanja članstva, obliku i visini, unosu i povratu uloga člana, pravima, obvezama i odgovornostima članova, uvjetima i načinu prestanka članstva i drugim pitanjima vezanim uz članstvo u zadruzi; tijelima zadruge: njihovoj nadležnosti, pravima i obvezama, postupku izbora i opoziva, mandatu članova, načinu donošenja odluka i drugim pitanjima vezanim uz rad tijela zadruge; zastupanju i predstavljanju zadruge te pravima i ovlastima upravitelja; imovini zadruge i načinu raspolaganja imovinom; upotrebi dobiti, odnosno viška prihoda, pokriću gubitaka, odnosno manjka u poslovanju; dijelu dobiti, odnosno viška prihoda koji se raspoređuju u obvezne pričuve; statusnim promjenama i prestanku zadruge; informiranju članova i poslovnoj tajni; načinu i postupku izmjena i dopuna pravila i slično.

Član zadruge može biti samo osoba koja neposredno sudjeluje u radu zadruge, koja posluje putem zadruge ili koristi njezine usluge ili na drugi način neposredno sudjeluje u ostvarenju ciljeva zbog kojih je zadruga osnovana te ne može prenijeti svoje članstvo na drugu osobu.

Imovinu zadruge čine ulozi članova, sredstva stečena obavljanjem djelatnosti i drugim aktivnostima zadruge i sredstva stečena na druge načine, a pripada zadruzi i služi za obavljanje njezinih djelatnosti i podmirenje njezinih obveza. Imovinu koja nije u funkciji obavljanja djelatnosti zadruge, zadruga može odlukom skupštine prodati ili dati u zakup, a ostvarena sredstva dužna je usmjeriti za poslovanje zadruge.

Ulog člana zadruge može biti osnovni i dodatni ulog. Iznos osnovnog uloga je jednak, a njegovu visinu određuje skupština i ne može biti manji od 1.000,00 kuna. Dodatni ulog je ulog koji član zadruge može unijeti uz osnovni ulog. Iznos dodatnog uloga je jednak, a njegovu visinu određuje skupština zadruge. Ulog člana zadruge upisuje se na ime člana zadruge u imenik članova zadruge. Ulog se, u pravilu, unosi u novcu. Ako se ulog unosi u stvarima ili pravima, novčanu vrijednost stvari ili prava procjenjuje sudski vještak. Ako član zadruge kao ulog unosi stvar ili pravo koje se daje u vlasništvo zadruge, član zadruge odgovara za stvarne i pravne nedostatke stvari kao da se radi o prodaji.

Zadruga može obavljati djelatnost sa ciljem stjecanja dobiti, a može obavljati djelatnost u cilju udovoljavanja potreba svojih članova bez namjere stjecanja dobiti. Iz ostvarene dobiti utvrđene godišnjim obračunom zadruga je dužna pokriti gubitke iz prethodnih razdoblja, a nakon pokrića gubitaka iz prethodnog razdoblja, iz dobiti utvrđene godišnjim obračunom – zadruga izdvaja i posebno evidentira najmanje 20% za razvoj zadruge te najmanje 5% u obvezne pričuve sve dok te pričuve ne dosegnu ukupan iznos uloga članova.

Postupak osnivanja i rada energetske zajednice moguće je sažeti u tri grupe procesa:

  1. Utvrđivanje pravne osobnosti energetske zajednice;
  2. Registracija energetske djelatnosti te
  3. Poslovanje energetske zajednice.

Svaka od navedenih grupa procesa ima svoje pod-procese koje treba provesti kako bi se postigao konačni cilj poslovanja zajednice.

Utvrđivanje pravne osobnosti energetske zajednice

Energetska zajednica, kao što je naprijed navedeno, najžešće će se osnivati kao zadruga ili udruga. Ukoliko zajednica pravni osobnost stekne kao udruga, bit će potrebno najmanje tri osnivača dok će u slučaju zadruge bit će potrebno sedam osnivača. Zainteresirani članovi trebat će se okupiti i iskazati namjeru formiranja zajednice te definirati svrhu i ciljeve osnivanja zajednice. Potom će, sukladno odredbama zakona kojim se uređuje odabrani pravni oblik, prirediti listu osnivača s osobnim podatcima, odrediti tvrtku te definirati pravila koja završava potpisivanjem izjave o prihvaćanju pravila. Slijedi sazivanje osnivačke skupštine te upis u registar udruga, odnosno, zadruga u registar čime se stječe konačna pravna osobnost.

Registracija energetske djelatnosti

Nakon što je energetska zajednica postala pravna osoba, podnijet će zahtjev za ishođenjem dozvole za obavljanje energetske djelatnosti. Zahtjev se podnosi na Obrascu Zahtjeva za izdavanje dozvole za obavljanje energetske djelatnosti (ZDOED) i predaje Hrvatskoj energetskoj regulatornoj agenciji (HERA). Obrazac Zahtjeva propisan je Prilogom IV. Pravilnika o dozvolama za obavljanje energetskih djelatnosti i vođenju registra izdanih i oduzetih dozvola za obavljanje energetskih djelatnosti. Uz zahtjev se prilaže:

  • Ispunjen i ovjeren obrazac Zahtjeva za ishođenjem dozvole za obavljanje energetske djelatnosti;
  • Statut odabrane formacije zajednice iz kojeg je vodljivo da je registrirana za energetske djelatnosti;
  • Osnivački akt, odnosno akt na temelju kojeg je registrirana pravna osoba, kao i druga dokumentacija iz koje je vidljivo da energetska zajednica građana zadovoljava uvjete za energetsku zajednicu građana iz zakona kojim se uređuje tržište električne energije;
  • Popis svih vlasnika udjela i svih članova u energetskoj zajednici građana iz kojeg su za svakog vlasnika udjela odnosno člana;
  • Javnobilježnički ovjerena izjava odgovorne osobe u pogledu kontrole srednjih i velikih poduzeća;
  • Izvadak iz odgovarajućeg registra kojim podnositelj zahtjeva dokazuje da energetska zajednica građana djeluje na temelju zakona kojim se uređuje financijsko poslovanje i računovodstvo neprofitnih organizacija;
  • Dokaz tehničke kvalificiranosti;
  • Dokaz stručne osposobljenosti te
  • Dokaz financijske kvalificiranosti.

Tehnička kvalificiranost se dokazuje:

  • Dokazom o vlasništvu ili pravu korištenja poslovnog prostora temeljem ugovora o zakupu ili drugog ugovora zaključenog s vlasnikom poslovnog prostora;
  • Opisom informacijskog, komunikacijskog i ostalih sustava za obavljanje energetske djelatnosti organiziranja energetske zajednice građana;
  • Važećim ugovorima s drugim pravnim subjektima koji imaju utjecaja na tehničku kvalificiranost podnositelja zahtjeva;
  • Trogodišnjim razvojnim i investicijskim planom za obavljanje energetske djelatnosti te
  • Uvjetima sudjelovanja u energetskoj zajednici građana koje donosi energetska zajednica građana.

Ovdje se posebna pozornost skreće na trogodišnji razvojni i investicijski plan koji predstavlja u naravi projekcije proizvodnje i potrošnje proizvedene energije na razini svih članova energetske zajednice te uravnoteženost planirane proizvedene i potrošene energije na temelju povijesne analize potrošnje te projekcija u planskom razdoblju.

Stručna osposobljenost dokazuje se:

  • Organizacijskom shemom ili dijelom organizacijske sheme podnositelja zahtjeva koja se odnosi na energetsku djelatnost;
  • Popisom radnika, članova zajednice ili vlasnika udjela u energetskoj zajednici koji obavljaju poslove u energetskoj djelatnosti organiziranja energetske zajednice građana, s naznakom stupnja obrazovanja, radnog mjesta i opisom poslova prema sistematizaciji poslova i radnih mjesta potpisan od strane odgovorne osobe u pravnoj osobi;
  • Važećim ugovorima s drugim pravnim subjektima koji imaju utjecaja na stručnu osposobljenost podnositelja zahtjeva.

Budući da će, barem u prvom razdoblju formiranja tržišta energetskih zajednica, imati manji broj članova, između ostalog i iz razloga što se energetska zajednica smije formirati isključivo oko jedne, iste transformatorske stanice, ekonomski će neracionalno biti očekivati zapošljavanje radnika i zadovolje ciljeva u pogledu ekonomske i financijske opravdanosti ulaganja u energetska postrojenja. Stručna osposobljenost vjerojatno će se uglavnom dokazivati kvalifikacijama članova ili vlasnika udjela, a najčešće ugovorom (outsource) sa trgovačkim društvima specijaliziranim za osnivanje, registraciju, ugradnju i održavanje energetskih postrojenja, nadzor, poslovnu evidenciju i izvještavanje o poslovanju energetskih zajednica. Financijska kvalificiranost dokazuje se  obrascem BON-1 i BON-2, odnosno izjavom poslovne banke o solventnosti pravne osobe.

Poslovanje energetske zajednice

Nakon što je osnovana i stekla pravnu osobnost te nakon što je ishodila dozvolu za obavljanje energetske djelatnosti, energetska zajednica može započeti s operativnim poslovanjem. Iako se u energetsku zajednicu mogu udružiti subjekti (građani, poduzeća i javna tijela) nakon što su pojedinačno nabavili fotonaponska postrojenja, najvjerojatnije će se u praksi udruživati subjekti koji će tek po uspostavljanju zajednice nabaviti i uspostaviti postrojenja. Razlog za takav stav bit će korist u formi manje jedinične nabavne cijene postrojenja ukoliko se nabavlja veća količina kao i smanjenje rizika zbog udruživanja znanja i iskustva o izboru postrojenja, montaži, testiranju i puštanju u rad te financiranju i upravljanju poslovanjem zajednice.

No, energetska zajednica (zadruga, udruga) nije nipošto statička formacija koja zahtijeva aktivnost njenih članova isključivo u fazi osnivanja i ugradnje postrojenja. Zajednica, kao što je to naprijed u tekstu istaknuto, posluje po načelima neprofitne organizacije što znači da je potrebno kontinuirano voditi poslovne knjige u skladu s računovodstvom neprofitnih organizacija. Iako se ne očekuje veliki broj mjesečnih transakcija, još uvijek nije poznato na koji će se način tretirati procesi dijeljenja energije i kako će se evidentirati u poslovnim knjigama. Također, trebat će sazivati i sudjelovati na skupštinama udruge ili zadruge, pripremati izvještaje te ih usvajati, a dokumente arhivirati. Također, prilikom ishodovanja dozvola trebalo je prirediti plan poslovanja pa će periodično trebati usporediti ostvarene poslovne financijske vrijednosti s planiranim i u slučaju odstupanja odlučiti o aktivnostima.

Problematika održavanja infrastrukture

Rad postrojenja ne podrazumijeva samo njegovu ugradnju već i održavanje. S obzirom na dugo ekonomsko razdoblje uporabe (20, 25 i više godina) to postrojenje trebat će održavati. I tu je moguće iskoristiti učinke ekonomike razmjera gdje bi jedinični troškovi održavanja mogli biti manji kada to održavanje ugovara zajednica u odnosu na individualnog prosumera. Zasigurno će trebati (obično negdje oko 12. godine poslovanja) zamijeniti inverter kojeg također treba nabaviti u budućnosti. Nabava više invertera mogla bi rezultirati manjim jediničnom cijenom. Najposlije, na kraju životnog vijeka mogu se otvoriti pitanja uvezi prestanka rada i pokretanju novog investicijskog ciklusa kao i pitanja u pogledu zbrinjavanja dotrajalih fotonaponskih panela. Sve te aktivnosti lakše je provesti u zajednici.

Iako zajednicu osniva grupa građana, tijekom životnog vijeka postrojenja i poslovanja energetske zajednice mogući su interesi uključivanja novih članova zajednice. To uključivanje, ukoliko se inicijalno ugovorno dobro regulira, može biti jednostavno slijedom čega će svi članovi zajednice imati veće koristi u odnosu na troškove uključivanja novog člana. Ti učinci povezani su sa softverima kojima se upravlja nadzorom i dijeljenjem energije. Veći stupanj digitalizacije stambenih objekata može polučiti veće učinke upravljivosti i efikasnosti u potrošnji energije. Kako bi se to postiglo članovi zajednice na početku svoga djelovanja razmatrat će korist od ugradnje komponenta tzv. pametnih stanova ili kuća.

Profiliranje domaćinstava

Čini se da je osnivanje efikasne energetske zajednice danas neodvojivo od procesa profiliranja domaćinstava koje uključuje identifikaciju svojstava trošila (kućanskih aparata) te način njihovog korištenja od strane ukućana. Takvo profiliranje kućanstava obavlja se putem senzorske i mjerne infrastrukture pametnog doma, a omogućuje precizno planiranje i optimizaciju proizvodnje i potrošnje energije. Osim energetske, važna je i ekonomska optimizacija, odnosno korištenje energije ili njenu prodaju kad je to ekonomski najopravdanije što je standardna funkcionalnost platformi za upravljanje energetskim zajednicama. I za nadzor tih procesa bit će dobro razmotriti mogućnost ugovaranja outsource usluga. Na kraju, zajednica će imati neku svoju mrežnu stranicu koju će također trebati održavati kako bi bila funkcionalna i od koristi svojim članovima. U aktivnosti poslovne faze života zajednice nisu uključene one vezane za eventualno agregiranje energije i operacije na tržištu energije što predstavlja cijeli niz dodatnih aktivnosti kojima je potrebno upravljati profesionalno.

Photo by Clark Tibbs on Unsplash

Financiranje nabave postrojenja za proizvodnju i dijeljenje energije

Fotonaponske elektrane, komponente pametnih stanova (kuća) programe za upravljanje i dijeljenje energije, sustave za poslovnu evidenciju i slično moguće je nabaviti na više načina ovisno o tome kako se energetske zajednice organiziraju u odnosu na vlasništvo imovine i podjelu rizika te, ovisno o toj odluci, kako se financira nabava. U praksi će se, najvjerojatnije, energetske zajednice organizirati na jedan od tri načina prikazanih na shemi 1:

Shema 1: Organizacija energetskih zajednica u odnosu na vlasništvo i podjelu rizika (Izvor: Autori)

U modelu A članovi zajednice individualno nabavljaju fotonaponska postrojenja (FNE – fotonaponske elektrane). Nakon ugradnje ili prije, udružuju se u energetsku zajednicu. U okviru modela B subjekti prvo osnivaju energetsku zajednicu te potom energetska zajednica ulaže u postrojenja (obično na krovovima svojih članova). U modelu C građani osnivaju energetsku zajednicu te ugovaraju nabavu usluge raspoloživosti (ECaaS – Energy Comunity as a Service) fotonaponskih postrojenja u okviru kojega dobavljač ugrađuje svoje fotonaponske elektrane na krovove članova zajednice te ih drži u raspoloživom stanju za proizvodnju energije člana zajednice.

Ovisno o modelu nabave postrojenja proizaći će i prihvatljiv model financiranja. Modeli financiranja prikazani su na shemi 2:

Shema 2: Modeli financiranja nabave fotonaponskih postrojenja (Izvor: Autori)

U slučaju primjene modela A, članovi zajednice, iz svojih ili tuđih vlasničkih i dužničkih izvora financiraju ugradnju postrojenja. U slučaju primjene modela B izvore financiranja pribavlja energetska zajednica (pravna osoba). Ti izvori mogu biti dijelom vlasnički (od uloga članova zajednice), a dijelom dužnički (od komercijalnih banaka ili financijski instrumenti Europske unije ukoliko ih ministarstvo nadležno za fondove europske unije programira). U slučaju primjene modela C niti članovi niti pravna osoba energetska zajednica nemaju vezu s izvorima financiranja. Njih pribavlja dobavljač usluge raspoloživosti, a postrojenja postaju vlasništvom člana ili pravne osobe energetske zajednice nakon isteka ugovora o nabavi raspoloživosti.

Otvorena pitanja

Iako su na snazi propisi na temelju kojih je moguće osnovati adekvatnu energetsku zajednicu, u praksi postoji cijeli niz pitanja vezana za njeno zakonito operativno poslovanje te pitanja vezana uz skrivene troškove koje često puta nije moguće predvidjeti zbog kreativnih iznenađenja pravne osobe nadležne za priključivanje fotonaponske elektrane na distribucijski elektroenergetski sustav. U nastavku slijedi nekoliko pitanja.

Cijena dijeljenja energije među članovima

Ovisno o izračunatim ukupnim životnim troškovima svakog pojedinačnog postrojenja člana zajednice te intenzitetu proizvodnje, cijene proizvedene energije pojedinog člana bit će relativno slične ili s minimalnim razlikama. Odstupanja od prosječne cijene ovisit će i o odabranom modelu nabave. No, vrlo je vjerojatno da će cijene proizvedene električne energije bit manje od cijene električne energije iz mreže. U svrhu ilustracije pretpostavit će se da je cijena energije iz mreže 0.152 €/kWh, a cijena energije iz FNE 0.091 €/kWh. Radi se o razlici od 0.061 €/kWh između energije iz mreže i FNE. Kada članovi zajednice dijele električnu energiju tada oni dijele usluge koje imaju svoju nabavnu cijenu (proizvođačka cijena, u primjeru 0.091 €/kWh), tu uslugu su proizveli članovi zajednice i razmjenjuju je na zatvorenom tržištu omeđenom zajednicom.

S tim u svezi nejasno je po kojoj vrijednosti će građani evidentirati podijeljenu energiju? Hoće li to biti po cijeni proizvodnje? Zašto ne bi građani imali razliku u cijeni (u prostoru između cijene proizvodnje od 0.091 €/kWh i cijene energije iz mreže od 0.152 €/kWh, radi se o prostoru od značajnih 0.061 €/kWh koji će se, takva su očekivanja u budućnosti, povećavati)? Ovo je važno pitanje povezano s poslovanje zajednice. Ukoliko se članovima zajednice ne dozvoljava sloboda u formiranju obračunskih cijena dijeljene energije tada to treba jasno naglasiti kako bi se smanjili rizici osnivanja i poslovanja energetskih zajednica.

Porezni tretman dijeljenja energije

Razlika u cijeni prometovanja proizvodima, robama i uslugama podložna je oporezivanju. Razliku u cijeni član zajednice ostvarit će kada proizvedenu energiju dijeli s članom po većoj cijeni od njegove cijene proizvodnje. Pitanje na koje treba dati jasan odgovor je hoće li se ta razlika oporezivati porezom na dodanu vrijednost i hoće li se eventualna razlika prihoda (od podijeljene energije) i rashoda (od cijene proizvedene energije) oporezovati porezom na dohodak ili dobit? Možda bi rješenje bilo da se jasno komunicira stav prema kojem se dijeljenje energije unutar energetske zajednice, neovisno o cijenama dijeljenja i cijenama proizvodnje energije, ne oporezuje. Važna misija građanske energije odnosno energetskih zajednica u svijetu je i smanjivanje energetskog siromaštva, primjerice brojne energetske zajednice isporučuju energiju svojim potrebitim članovima posve besplatno kao dio šireg konteksta smanjivanja socijalnih razlika, pa je i u tom smislu važno razmotriti potencijalne porezne olakšice za članove zajednice.

Kapacitet postrojenja u odnosu na člana i zajednicu

Sasvim pojednostavljeno, građani koji proizvedu veću količinu godišnje energije u odnosu na prosječnu godišnju potrošnju bit će penalizirani smanjenom cijenom preuzimanja viška proizvedene energije i/ili promjenom statusa. Primjenjuje li se to pravilo kada se takav slučaj dogodi u okviru energetske zajednice. U energetskoj zajednici mogu se udružiti građani koji zbog tehničkih uvjeta krova ne mogu proizvesti količine energije koju potroše. S druge strane, neki članovi zajednice imaju tehničke uvjete za proizvodnju značajnije veće količine energije u odnosu na količinu koju potroše u godini dana. Može li jedan član proizvoditi energiju za sebe i drugog(ge) članove zajednice.

Može li u tom slučaju građanin koji proizvodi za sebe i članove zajednice podijeljenu energiju obračunati po većoj cijeni od njegove cijene proizvodnje (njegov interes), ali manjoj cijeni od cijene iz mreže (interes člana zajednice koji ne proizvodi energiju)? Ukoliko se energija mora dijeliti bez naknade, tada će svi članovi zajednice imati interes ne proizvoditi već dobivati energiju besplatno od drugog člana, a član koji proizvodi neće imati interes proizvoditi za drugoga.

Trošak korištenja mreže u postupcima dijeljenja

Kada članovi energetske zajednice dijele proizvedenu energiju, dijele je posredstvom distribucijske mreže, mreže koja povezuje člana zajednice s transformatorskom stanicom. Najposlije, energetsku zajednicu, tako je određeno našim propisima, mogu formirati isključivo članovi povezani na istu transformatorsku stanicu. Ovo ograničenje sigurno nije poticajno, a niti društveno opravdano iz razloga što članovi zajednice, građani ne koriste instrumente zaštite od rizika geografske distribucije osunčanja. Na primjer, bilo bi efikasnije kada bi članovi energetske zajednice bili raspršeni na širem geografskom području pa kada je jednom članu oblačno, drugom sija sunce i energija se efikasnije koristi.

Još bolji instrument zaštite je u kombinaciji sa vjetrogeneratorima i baterijskim spremnicima energije. Ovakvo ograničenje, čini se, ekonomski je racionalno isključivo za upravitelja distribucijskog sustava koji je, nakon 30 godina, još uvijek nespreman na inovacije. Ovdje se ne radi samo o problematici energetskih zajednica već i velikog broja vlasnika nekretnina na jadranskoj obali (gotovo 400.000 objekata) kojima bi bilo atraktivno povezivanje proizvodnje iz kuće za odmor sa njihovim objektom u lokaciji stanovanja. Osim pitanja nacionalnog ”povezivanja” proizvodnje na vlastitim objektima, slično je i s međunarodnim povezivanjima unutar EU (preko 100.000 stranih vlasnika nekretnina iz Slovenije i Njemačke pozdravili bi opciju da sa svojih objekata u Hrvatskoj koriste obnovljivu energiju u matičnim državama. Treba odmah reći da nema tehničkih prepreka jer su takve EU inicijative u istraživačkoj fazi ili su već realizirane u okviru nekoliko transnacionalnih energetskih zajednica koje djeluju na teritorijima više EU država, pa je navedeno  – evidentno moguće.

Hoće li se dijeljena energija dodatno opteretiti naknadom za korištenje distribucijske mreže ili, možda, i prijenosne? To su pitanja od posebnog značaja za izračun financijske isplativosti fotonaponske elektrane jer ukoliko se proizvodna cijena energije iz fotonaponske elektrane uveća za potencijalnu naknadu za korištenje mreže, ona razlika naprijed istaknuta mogla bi se u cijelosti neutralizirati pa dijeljenje neće biti financijski opravdano. Zakonodavac se još nije o tome izjasnio. Štoviše, valja otvoriti i pitanje tehnički ispravnog međusobnog povezivanja članova zajednice privatnom mrežom. Ukoliko bi cijena tehnički ispravne takve mreže po jedinici energije bila manja, zašto takva opcija ne bi bila prihvatljiva?

Kriterij stručne osposobljenosti

Još je jedno važno pitanje nejasno. Odnosi se na stručnu osposobljenost iz Priloga IV. Pravilnika o dozvolama za obavljanje energetskih djelatnosti i vođenju registra izdanih i oduzetih dozvola za obavljanje energetskih djelatnosti. Naime, Pravilnikom je uvjetovano da energetska zajednica mora imati osobe stručne za vođenje zajednice. Iz formulacije teksta dade se razumjeti da se ta stručna osposobljenost dokazuje ili stručnim zaposlenim radnicima, ili stručnim članom zajednice ili ugovorom s vanjskim dobavljačem koji je stručan za obavljanje poslova kojima se zajednica bavi. najvjerojatnije je ova tvrdnja u prethodnoj rečenici ispravna no ne može se biti u cijelosti siguran.

Također, ostaje i pitanje što znači ”biti stručan”? Je li to stručnost u ugradnji fotonaponskih elektrana, radi li se o stručnosti poslovnog upravljanja zajednicom, radi li se pak o stručnosti vođenja poslovne evidencije ili pak stručnosti u održavanju. To ostaje pitanje pa bi bilo od velike važnosti građanima da pitanje stručnosti bude jasnije definirano. 

Skriveni troškovi – pogled iz prakse

Jedan od problema kod formiranja energetskih zajednica je i problem većeg broja prikrivenih troškova za investitore. Oni dobrim dijelom proizlaze iz nedosljednosti i nelogičnosti u  procedurama HEP-a, pa se onda pojavljuju posve nerealne projekcije ekonomske isplativosti investicija. Takvi prikriveni (ili neočekivani) troškovi mogu doseći 10-15% ukupne kapitalne vrijednosti projekta što bitno utječe na financijsku opravdanost. U nastavku je opis jednog primjera iz recentne prakse koji ukazuje na brojne nelogičnosti, ali i mogućnosti za poboljšanja procesa priključenja fotonaponske elektrane.

Montaža FN elektrane na obiteljsku kuću

Na obiteljsku kuću sa dvije etaže (prizemlje i kat) planira se postaviti fotonaponska elektrana koja bi energijom opskrbljivala cijeli objekt. Stanovi su odvojeni i svaki ima vlastito brojilo (time i OMM – Obračunsko Mjerno Mjesto). Na stan u prizemlju priključeni su i sva zajednička trošila  – oprema u garažama, kotlovnica za centralno grijanje, konobe i vanjski vrtni objekti. Početna ideja bila je fotonaponsku elektranu priključiti na jedno od OMM-a prema važećoj proceduri HEP, a drugo OMM obračunski ”pridružiti” kao korisnika energije. Ishodište je stvaranje ”mikro” energetske zajednice unutar objekta – isti princip bi se mogao replicirati i na veće objekte sa više stanova (višestambene objekte/apartmane, ali i na objekte koji su u vlasništvu iste osobe poput kuća za odmor na nekoj drugoj lokaciji i slično).

Treba naglasiti da je za ovakve slučajeve nepotrebno i neučinkovito osnivati formalne energetske zajednice kako je opisano u prethodnim poglavljima – ovdje se radi o vrlo jednostavnom objedinjavanju na razini objekta – koji naravno, u perspektivi, može, ali i ne mora, sudjelovati u regularnoj energetskoj zajednici. Principijelno bi se to ”objedinjavanje” moglo provesti u obračunskom sustavu HEP-a, na način da dva OMM formiraju ”mikro zajednicu” te se obračunski ukupno proizvedena energija iz FNE dijeli na oba OMM po nekom ključu (recimo 60% za prizemlje i 40% za kat u promatranom slučaju). U konačnici to znači da oba stana imaju korist od energije proizvedene iz FNE, iako je FNE fizički povezana samo s jednim OMM. Taj princip je posve replikabilan i za veće objekte ili apartmane, pa čak i za geografski udaljene objekte i ne zahtjeva nikakvu dodatnu infrastrukturu osim male modifikacije obračunskog sustava HEP-a.

Zakonski (u uvodu spomenuti Zakon o tržištu električne energije) ovo područje jasno definira kroz formu AKTIVNOG KUPCA, te definira obavezu operatora sustava:

Aktivni kupac je krajnji kupac, ili skupina krajnjih kupaca koji djeluju zajedno, koji troši ili skladišti električnu energiju proizvedenu u vlastitom prostoru smještenom unutar definiranih granica ili koji prodaje električnu energiju koju sam proizvodi ili sudjeluje u pružanju fleksibilnosti ili u programima energetske učinkovitosti, uz uvjet da te djelatnosti nisu njegova primarna trgovačka ili profesionalna djelatnost

Članak 3. Stavak 5.

Skupinu krajnjih kupaca koji zajednički nastupaju iz stavka 1. članka 25. čine obračunska mjerna mjesta krajnjih kupaca u istoj zgradi s više stanova i/ili poslovnih prostora na čiju instalaciju je priključeno proizvodno postrojenje ili postrojenje za skladištenje energije preko obračunskog mjernog mjesta pojedinog krajnjeg kupca, obračunskog mjernog mjesta zajedničke potrošnje ili preko posebnog obračunskog mjernog mjesta za proizvodno postrojenje ili postrojenje za skladištenje energije.

Članak 25. Stavak 4.

Operator sustava dužan je omogućiti skupini krajnjih kupaca koji zajednički nastupaju iz stavka 1. članka 25. te korisnicima mjernih podataka mjerne podatke obračunskog mjernog mjesta pojedinog krajnjeg kupca, obračunskog mjernog mjesta zajedničke potrošnje ili posebnog obračunskog mjernog mjesta za proizvodno postrojenje ili postrojenje za skladištenje energije, potrebne za obračun električne energije koja je preuzeta iz mreže odnosno obračun električne energije koja je predana u mrežu u ovisnosti o aranžmanu korištenja proizvodnog postrojenja odnosno postrojenja za skladištenje energije koji su međusobno ugovorili krajnji kupci koji zajednički nastupaju iz stavka 1. ovoga članka.

Članak 25. Stavak 9.

Međutim, ispostavilo se da je Aktivnog kupca trenutno nemoguće provesti u praksi jer takve vrste objedinjavanja i dijeljenja nisu podržane HEP-ovim aplikacijama, pravilnicima, provedbenim dolumentima, itd. (?!). No još je problematičnije što su postojeći procesi HEP-a posve sekvencijalno posloženi, a dobar dio potrebne dokumentacije je nelogičan i, zapravo – nepotreban! Prema tome postoje dvije opcije, čekati promjenu regulativa i HEP aplikacija (rokovi za tu operaciju su posve nejasni) ili slijediti postojeću proceduru.

Proces

Prema važećim procedurama HEP-a moguća su dva rješenja za promatrani slučaj:

  1. Objedinjavanje oba OMM u jedno novo OMM, zamjena brojila i montaža FNE  tražene snage te
  2. Zadržavanje odvojenih OMM, ali postavljanje dvaju odvojenih FNE koje bi se priključile na svako OMM – dva posve neovisna sustava.  

Druga varijanta implicira nepotrebno tehničko kompliciranje i troškove jer se za svako OMM mora proći ista procedura HEP-a (trošak zamjene dvaju postojećih brojila, dva invertera, kompliciranije instalacije u objektu i slično). Odabrana je, konačno, prva varijanta no, odmah na početku uočeno je da, iako se cijela operacija pokreće zbog instalacije FNE, takav objedinjeni ”krovni” proces u HEP-u, zapravo, ne postoji, nego se sve svodi na sekvencijalnu seriju pojedinačnih procesa koji svi zahtijevaju praktično isti set podataka koji se ponavljaju iz obrasca u obrazac, pri čemu, naravno, ima i nelogičnosti iako su sami procesi i obrasci korektno objašnjeni na mrežnim stranicama HEP-a.

Prva nelogičnost je da se objedinjavanje OMM-a ne može napraviti, ako su vlasnici različite osobe. Ovo je ozbiljna prepreka u slučaju višestambenih objekata gdje su vlasnici stanova različiti, pa je postojeća procedura za taj slučaj neupotrebljiva. U promatranom slučaju radi se o obitelji, vlasnik jednog OMM-a je otac, a drugoga sin. Stoga je prvi korak procedura prebacivanja OMM na odabranu osobu. Proces je sekvencijalan, pa se u sljedeći korak može krenuti tek nakon završetka te aktivnosti (predajom nekoliko obrasca na šalteru HEP-a). Ključni dio su prateći dokumenti – zahtjev za izdavanje elektroenergetske suglasnosti, izjave suvlasnika da pristaju na promjenu odnosa, dokazi o vlasništvu objekta, izvaci iz katastra i slično iako se radi o OMM-u za koje postoje pedesetogodišnji povijesni podatci u HEP-u.

Nema posebnog procesa za ”stare” i ”nove” kupce. U zahtjevu se traži objedinjavanje OMM-a, a ukupna tražena snaga novog priključka je nešto manja od ukupnog zbroja dvaju OMM-a, što je regulirano izdanom elektroenergetskom suglasnosti. No zbog proedure (kažu da je problem aplikacija), energetska suglasnost se izdanje na objedinjenu snagu, što će kasnije stvroiti dodatne probleme. Sklapa se i novi Ugovor o opskrbi – no s obzirom da je snaga veća od 22kW – automatski se prelazi na crveni tarifni model (koji je za privredu i naravno znači bitno veće cijene). Djelatnici HEP-a tvrde da je tako procesno složeno i da se tek nakon objedinjavanja OMM može dati novi zahtjev za smanjenje snage i povratak na bijeli model.

Za prebacivanje OMM-a potrebno je nekoliko dana i sada se oba OMM-a nalaze na istoj osobi, pa se može nastaviti sa predajom novog zahtjeva za objedinjavanje OMM-a. No, iznenađenjima tu nije kraj. Aktivan je samo ”novi” OMM dok je stari ”arhiviran” pa se ne mogu dostavljati očitanja. Tu može nastati problem ako proces potraje jer je jedno brojilo ”neaktivno”. HEP taj slučaj rješava na način da se za arhivirano brojilo izda višestruko uvećan račun te da će se konačno poravnanje obaviti naknadno.

I taj dio nije prošao bez problema jer su izdani dupli računi za oba OMM neuobičajeno velikih iznosa, pa je i to zahtijevalo dodatni odlazak na šalter HEP-a i objašnjavanja. Zanimljiv je podatak da se za objedinjavanje traži pristanak vlasnika objekta ovjeren kod bilježnika. Takvo ovjeravanje nije bilo potrebno kod prvog koraka iako je taj prvi korak zapravo promjena ugovornih odnosa i njihovo prebacivanje sa postojećeg kupca na novog.

Tehničke (i financijske) komplikacije

Tehnički proces objedinjavanja OMM-a svodi se na demontažu postojećih brojila i postavljanje novog (odnosno u promatranom slučaju iskorišteno je modernije postojeće brojilo iz jednog od stanova). Tu nastaje i prvi dio posve neplaniranih troškova. Naime kako je objekt izgrađen sredinom sedamdesetih, električne instalacije su realizirane prema tadašnjim tehničkim zahtjevima, drugim riječima, postojeća brojila se nalaze unutar stana u hodnicima. No, s obzirom da se sad ugrađuje novo brojilo, ono se prema propisima ne može ugraditi u stan, već mora biti ugrađeno na vanjskom dijelu objekta.

Ovo je vjerojatno situacija koja se pojavljuje u većini objekata u RH, i predstavlja potencijalno ozbiljan trošak od nekoliko tisuća kuna za tipičnu ugradnju novog vanjskog ormarića, promjenu instalacija i njihovo atestiranje. I sad se dolazimo do najapsurdnijeg dijela: iako se ova aktivnost provodi zbog ugradnje fotonaponskog postrojenja, novo OMM neće dobiti električno brojilo koje će odmah biti ”dvosmjerno” i koristiti se za potrebu priključenja FNE.

U HEP-u tu situaciju objašnjavaju da su to odvojeni poslovni procesi i da se u okviru procesa objedinjavanja OMM ne ugrađuju dvosmjerna brojila (jer ne trebaju u 99% slučajeva), a kada se postavi FNE onda se u okviru Zahtjeva za provjeru mogućnosti priključenja kućanstva s vlastitom proizvodnjom rješava i problematika ”dvosmjernog” brojila. Naravno ove operacije nisu besplatne i cijena je više tisuća kuna po brojilu za montažu i demontažu. Nedvojbeno je potrebno pojednostaviti proces i izbaciti nepotrebne korake – drugim riječima stvoriti poseban proces za ugradnju FNE koji će objediniti potencijalne korake i drastično smanjiti broj dolazaka i potrebnih dokumenata.

Dodatni je problem što svaki korak znači popunjavanje nekoliko obrazaca, njihovu predaju u nadležnu službu HEP-a, potom čekanje najmanje desetak dana u svakom koraku. U promatranom slučaju na navedene korake potrošeno je gotovo tri mjeseca, a sve prije nego se uopće došlo do montaže i priključenja elektrane. Treba naglasiti da je u cijelom procesu podrška djelatnika HEP-a bila korektna i vrlo profesionalna, te da i oni sami smatraju kako bi se proces mogao značajno unaprijediti, no, ograničeni su rigidnim pravilnicima.

Aktivnosti za ovu investiciju (koja nije ni blizu završena) možete pratiti na sljedećoj poveznici.

Zaključak i preporuke

Razvijene zemlje Europske unije u kojima su se građani izborili za jednostavniju i funkcionalniju provedbu energetskih zajednica uživaju koristi energetske neovisnosti, priuštivije i dostupnije zelene energije, smanjenja energetskog siromaštva i slično. Propisi su doneseni, ali su ostali nedorečeni pa je taj proces borbe kod nas još uvijek u začetku. Stoga je od osobitog značaja otvoriti javne rasprave s Ministarstvom gospodarstva i održivog razvoja i Hrvatskom elektroprivredom kako bi se u konstruktivnom i poticajnom ozračju što prije prevladale prepreke koje građanima otežavaju organizaciju u energetske zajednice i postavljanje fotonaponskih elektrana na krovove. Danas je osobito važno komunicirati i s Ministarstvom regionalnoga razvoja i fondova Europske unije u pogledu programiranja specifičnih financijskih instrumenata kako bi i financiranje takvih projekata bilo ekonomski opravdanije i financijski održivije.

U cilju navedenog ističu se slijedeće preporuke:  

  1. Ministarstvo financija trebalo bi se jasno odrediti spram poreznog tretmana dijeljene energije unutar energetske zajednice;
  2. Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja trebalo bi jasno komunicirati po kojoj cijeni se dijeli energija unutar zajednice te na koji način tretirati kapacitet FNE pojedinog člana u odnosu na kapacitet zajednice i količinu potrošene energije;
  3. Nadležna tijela trebala bi se izjasniti u pogledu cijene korištenja mreže kojom se energija dijeli;
  4. Zatražiti od HEP-a da promijeni svoju aplikaciju (procjena je par dana posla za informatičare koji konfiguriraju sustav) i omogući administrativno grupiranje OMM u zajednice koje bi OBRAČUNSKI dijelile proizvedenu energiju od jednog ili više sudionika – u skladu sa odredbama za Aktivnog korisnika. Ključ podjele bi se definirao kod zahtjeva za kreiranje takve zajednice. To bi radikalno pojednostavilo kreiranje energetskih zajednica u obiteljskim kućama, apartmanima ili višestambenim objektima i anuliralo potrebu za stvaranjem dodatnih paralelnih obračunskih sustava. To bi u cijelosti eliminiralo potrebu za sadašnjim procesom objedinjavanja OMM koji je praktično neupotrebljiv za višestambene objekte sa raznim vlasnicima ukoliko se želi postaviti zajednička FNE;
  5. Sa tehničke strane, potreba za ugradnjom novog brojila u ormarić na vanjskom dijelu fasade objekta je posve nepotrebna i stvara ozbiljne dodatne troškove za starije građevine. Sva nova dvosmjerna brojila imaju daljinsko očitanje stoga je argument da brojilo mora biti izvan stana zbog tog razloga neutemeljeno.

Damir Juričić – piše o ekonomiji i financijama
Damir Medved – piše tehnologiji i zajednicama

Views: 564